Danas skoro sve zemlje svijeta imaju metode kako stvoriti specijalne postrojbe, odnosno elitu svoje profesionalne vojske. Treninzi su bez sumnje naporni i vode do samog kraja izdržljivosti. Ne štedi se niti krv, niti znoj, a stečena znanja i vještine se stalno održavaju i nadograđuju. Danas novaci s punoljetnošću hladne glave dobrovoljno biraju zvanje profesionalnog elitnog vojnika. No nekad davno nije bilo tako, primjer je antička Sparta gdje ste rođenjem bili predodređeni da postanete brutalni vojnik i zauzmete časno mjesto u falangi. Ako to niste mogli ili željeli, smrt bi vas vrlo brzo sustigla.
10. Skoro polovica spartanskih beba osuđeno je na smrt.
U antičkoj Sparti slabija djeca nisu niti dobila priliku za život. Ako su rođeni slabi, bolesni, hendikepirani bili su osuđeni na smrt – a ti slučajevi bili su česti.
Kada bi se dijete rodilo, otac bi odnio bebu gradskim starješinama na “pregled” koji bi bebi tražili slabosti ili deformacije. Ako bi bili pronađeni tragovi koji bi po njihovom sudu pokazivali da dijete nije zdravo, ocu bi bilo naređeno da bespomoćno dijete ostavi u jami Apothetae, gdije će umrijeti od gladi.
Čak i ako bi dijete prošlo inspekciju, nije mu bila garancija da će nastaviti živjeti. Kada bi se otac vratio kući majka bi oprala bebu u vinu kao rani test epilepsije. Ako bi dijete bilo epileptično vino bi moglo uzrokovati napad – što bi roditeljima mogao biti znak da nije vrijedno podizanja.
Ako bi dijete i to preživjelo, po spartanskim zakonom trebao je dobiti slobodno zemljište za život, ali i to nije bilo sto posto garantirano. Procjenjuje se da je možda čak polovica spartanskih beba umrlo od zanemarivanja ili ubojstava.
9. Dječaci su živjeli u vojarnama od sedme godine.
Majke nisu odgajale spartanske dječake. Kada bi napunili sedam godina smatrali bi se dovoljno zrelim za “obrazovanje”, odnosno život u vojarni koju su nazivali Agoga.
Život u Agogi nije bio lagan, djeca bi se konstantno poticala da se međusobno provociraju, čak i izazivaju jedni druge na borbe. Agoga nije bila škola gdje bi nastavnici održavali mir, već u slučaju svađe problem bi se rješavali šakama.
Upravitelji su nosili bičeve i ako be se dijete ponašalo neprimjereno bilo bi pretučeno. Ako bi otac djeteta doznao da je bio pretučen, drugi puta bi on bio dužan prebiti vlastito dijete. Ako se to ne bi napravilo smatralo se da se čini loše djetetu.
8. Trebali su krasti hranu.
Tijekom Agoge, dječaci su dobivali osnovne stvari jedva da namire osobne potrebe. Obuća se smatrala luksuzom, pa su se dječaci obučavali bosonogi. Odjeća je bila vrlo slaba, te se sastojala od tankog plašta, a hrana koju su dobivali bila je onolika da ne umru od gladi. Drugim riječima bilo im je pružen minimum za preživljavanje. S razlogom, odnosno to nije značilo da nisu mogli dobiti više. Polaznici u Agogi bili su ohrabrivani da ukradu hranu ako su gladni, ali pod uvjetom da ih se ne uhvati na djelo. Ako bi dječak bio uočen u krađi hrane bio bi pretučen i lišen obroka. U slučaju da je bio dovoljno vješt i da je krađa prošla neprimjetno, smatralo se da je dječak na dobrom putu.
7.Gladni dječaci borili su se za sir.
Spartani su održavali godišnje festivale. Jedan od tih događaja bio je da se na oltar boga Artemisa postavi sir. Ogladnjeli polaznici Agoge trebali su se u očajnoj borbi dograbiti što je više sira moguće.
Dok su se borili jedni protiv drugih, stariji muškarci bi ih tukli bičevima – ponekad i do smrti. A dužnost dječaka u toj borbi je bila držati ponosna, čvrsta i osmjehnuta lica.
Dok su se dječaci brutalno tukli, publika je stvarala velike redove, dobro se zabavljala i uživala u krvavoj predstavi. Onaj dječak koji bi se domogao najviše sira dobio bi počasni nadimak “Bomonike.”
6. Spartanska hrana bila je grozna.
Putnik iz Italije koji je jeo sa spartanskom vojskom rekao je da sada zna zašto se Spartani ne boje smrti. Govorio je o “crnoj juhi” jelu od kuhanog mesa u mješavini krvi, soli i octa. Jelo se zajedno pod istim šatorom, a crna juha bila je vrhunac jela. To je jedino meso koje su posluživalo i svi su dobivali mali dio. Jedini način da se dobije malo više mesa bio je lov. Ako bi lovac ulovio jelena, meso je morao podijeliti, ali mu je bilo dopušteno uzeti jedan manji dio kući. Sve ostalo je bilo strogo zabranjeno.
5. Bili su pretučeni ako nisu znali odgovore na pitanja.
Nakon večere, jedan od nižih učitelja sjeo bi s grupom učenika i postavljao im pitanja. Pitanja su bila filozofskog karaktera poput primjerice “tko je najbolji čovjek u gradu” i od djece bi se zahtijevao odgovor s razlogom. Također, trebalo je odgovoriti pametno, brzo i promišljeno. Prema Plutarhu, ako odgovor nije bio zadovoljavajući dječak bi bio izudaran po palcu.
Život nije bio ništa lakši za niže učitelje. Kada bi ispitivanje završilo, njegove metode su analizirane i ako je bio prestrog ili preblag – naravno, bio je pretučen.
4. Svi drugi oblici obrazovanja bili su zabranjeni.
Ako si rođeni spartanac, građanin Sparte, bio si vojnik. Nisi bio trgovac, poljoprivrednik, obrtnik ili bilo što drugo. Tvoje zanimanje je samo vojnik i tvoje obrazovanje je bilo usmjereno samo u tome cilju. Odgajani su da se bore, da budu hrabri, čvrsti, žilavi, nemilosrdni i samo kao nužnost da znaju čitati. Sve drugo obrazovanje bilo je strogo zabranjeno, te se smatralo opasnim luksuzom. Smatralo se da Spartanci nemaju vremena provoditi slobodno vrijeme učeći i filozofski razmišljati o životu.
Vojnici su morali bez pogovora i oklijevanja slušati naredbe zapovjednika bez obzira kakve one bile, te se smatralo da bi dodatno obrazovanje činilo vojnike slabijima. Korištenje slobodne volje smatralo se potpuno nepoželjnim.
3. Na godišnjim festivalima dječaci su bili javno bičevani.
Spartanci su imali godišnji festival kojeg su nazivali “Diamastigoza” i bio je vrlo brutalan. U njemu su dječake odvodili pred publiku, te ih bičevali dok više nisu mogli stajati na nogama.
Zvuči kao mučenje, ali za Spartance to je bila velika čast. Dobrovoljno su se prijavljivali za bičevanje pred publikom, želeći dokazati da mogu podnijeti zlostavljanje dulje od drugih osoba u gradu.
To je bila atraktivna novost za druge kulture, pa su tako Rimljani kada su saznali za taj običaj dolazili u Spartu kako bi nazočili neobičnom događaju. Do 300. godine u Sparti su čak postavili kazalište, komercijalizirali događaj i prodavali ulaznice znatiželjnim Rimljanima kako bi profitirali od rimskog carstva.
2. Ubijanje robova bio im je sport.
Spartansku državu sačinjavali su i robovi koje su nazivali “Helots”. Uvelike nadmašivali broj građana Sparte, te se spominje se omjer 20:1 u korist Helotsa. Bili su vlasništvo države, te ima je bio dodijeljen komad zemlje kojeg su obrađivali, a urod su davali spartanskim građanima. Mali dio uroda im je ostavljen za preživljavanje. Smjeli su se ženiti međusobno, zasnivati obitelj, te je njihova populacija rasla prirodnim putem. Živjeli su u teškim uvjetima, te su njihove pobune bile česte. Zbog toga su Spartanci nad njima provodili brutalne demonstracije moć. Među mnogim zločinima počinjenim protiv njih bio je i ritual naziva “Kriptija”. Tada su dječake nakon završetka Agoge puštali da ubijaju robove. Ritual je značio da su dječaci spremni za borbu. Kriptija je bila neka vrsta tajne službe u kojoj bi se mladić po danu skrivao, a noću napadao i ubijao istaknutije ili fizički jače helote. Tako bi se usavršavali u ubijanju pojedinaca i održavali populaciju helota bez istaknutijih članova.
1. Spartanci su dobivali spomenike jedino ako su poginuli u borbi.
Ako je Spartan umro od starosti, nije zavrijedio nikakvu počast. Bit će pokopan u neoznačenom grobu i smatralo se da je živio sramotno. Jedini način dobivanja nadgrobne ploče bio je da poginete u bitci. Poginuli u bitci pokopavani su tamo gdje ima je ležalo tijelo, a na nadgrobnom spomeniku ispod njegova imena posebnom čašću pisalo se poginuo “u ratu”.
Žene, koje se nisu borile u ratovima, dobivale su nadgrobne spomenike jedino ako su umrle pri porodu. Jedino tada dobivale se ratničko priznanje, jer se smatralo kao su umrle u bitci kako bi osigurale nove dječake koji bi postajali spartanski ratnici.
Što reći nego – ludo. S današnje točke gledišta potpuno nepotrebno. Liči na nekakav nacistički program pokušaja stvaranja super ljudi. Ali onda su bila druga vremena i ratovi između grčkih gradova – država bili su česti i samo su dobro uvježbane i opremljene vojske mogle osigurati sigurnost svojim građanima. U tome surovom svijetu istaknula se Sparta svojom militarističkom organizacijom i filozofijom. Sve je do najsitnijeg detalja bil podređeno stvaranju “superiornih” ratnika koji u borbama ne bi znali za strah, bol, popuštanje ili predaju. I bili su dobri u tome. Sparta je znala izgubiti poneku pojedinačnu bitku, ali ne bi je to previše uzdrmalo, vraćala bi se na bojno polje opet snažna i odlučna.
Tako je bilo sve do bitke kod Leuktre 371. godine prije Krista gdje se brojčano nadmoćna vojska Sparte sukobila protiv brojčano slabije vojske Tebe. Tu je Sparta doživjela prvi poraz od brojčano slabijeg neprijatelja i od njega se nije oporavila. Srušen je mit o spartanskoj nepobjedivosti, te dominaciju u staroj Grčkoj preuzima kratkotrajno Teba, a zatim Makedonija s Aleksandrom na čelu.
Ono što je zanimljivo je to da su elitnu tebansku postrojbu koja se nazivala “Sveta četa” sačinjavali muškarci ljubavnici, odnosno svaki ratnik u formaciji Svete čete morao je biti ljubavnik s borcem do sebe. Smatralo se da će takva falanga biti čvršća i neraskidiva, te da će se borci koje osim vojničke discipline veže dodatno ljubav strastvenije i žešće boriti.
Da upravo takva postrojba ratnika ljubavnika zabila je zadnji čavao u lijes spartanske strašne vojske. Naravno – presudno je bilo to što su ih tebanci nadmudrili strategijom, a slavna Sparta je postala žrtva svojih krutih stavova. Ali to je tema za neki budući članak, piše oruzarnica.com
Komentariši