zanimljivosti

Zanimljivosti

5 najpoznatijih “posljednjih uporišta” u historiji: Bitke do zadnjeg čovjeka

Vidjevši da nemaju drugog izbora ove trupe se opredjeljuju da se bore do posljednjeg čovjeka što je za njih velika čast. Ovakve bitke obično budu ključne u mnogim ratovima kada drugi dio vojske, civili ili vođe dobiju dovoljno vremena za povlačenje.

Drugi razlozli za takvu odluku može biti strah od zarobljavanja tj pada u neprijateljske ruke, mučenja i iznuđivanja nekih ključnih informacija koje bi bile od koristi neprijatelju.

Bitka kod Termopila

Priprema za bitku bila je za Spartance poseban trenutak. Dok su inače uvijek hodali bosonogi i u istom haljetku, za bitku su se posebno uređivali. Nakon izlaska Sunca počinju češljati i uplitati svoju dugu kosu i bradu, a da bi izgledali što ljepše, ukrašavaju se cvjetnim vijencima te na kacige stavljaju perjanice. Tijelo mažu maslinovim uljem, a štitonoše (iz redova helota) im pomažu staviti štitnike i navući oklope. Tada oblače sandale i tako dotje­rani okružuju svoga kralja koji prinosi žrtvu Muzama da bi se borili lijepo i da bi njihovo junaštvo ostalo sačuvano u uspomeni potomstva. Prinose žrtvu i Erosu, bogu ljubavi i prijateljstva, da bi bili složni i borili se kao tim, kao jedan. U bitci kod Termopila ostavili su nam možda jedan od najljepših primjera svoga junaštva i ta je priča, zahvaljujući Herodotu, postala legenda.

Za grupiranje kompletne vojske kod uskog klanca Termopila, Kserksu je trebalo gotovo tjedan dana i on šalje izvidnice da izvide položaj i snagu Grka. Kada ovi javljaju da su vidjeli ljude bez oružja koji vježbaju i uređuju kosu, Kserkso se nasmijao vjerujući da će njegovi “Besmrtni” (elitna carska garda stalnog broja od 10000 vojnika) u trenu pomesti Grke. U njegovoj pratnji bio je i Demarat, prognani bivši spartanski kralj, koji mu objašnjava da su ti ljudi Spartanci koji se uređuju prije bitke iz koje znaju da se neće vratiti živi. “U borbi pojedinačno nisu ništa bolji od drugih, no svi zajedno najbolji su od svih ljudi. I premda su slobodni, ipak nisu posve slobodni: njihov je gospodar zakon i njega se plaše još mnogo više nego što se tvoji boje tebe. Postupaju stoga onako kako im on zapovijeda; a zapovijeda im uvijek isto i ne dopušta im bježati iz bitke ni pred kakvim mnoštvom ljudi, već ostati u bojnom redu i pobijediti ili poginuti.”

Leonida je znao za staro proročanstvo da: “Ukoliko Spartanci ne budu oplakivali smrt kralja, Sparta će pasti.” Vjerovao je da je upravo on taj kralj i zbog svečanosti u Sparti posvećene Apolonu Karnejskom, kada im je bilo zabranjeno ratovati, on vodi samo odabranu jedinicu od tri stotine Spartanaca koji su imali muškog potomka. Kada su krenuli, kažu da ga je jedna starica upitala: “Vodiš tako malo ljudi, a koliko vas neprijatelja tamo čeka?” Leonida odgovara: “Za smrt ionako previše, a za slavu, ne treba više.”

Kserkso četiri dana odgađa napad, očekujući da će se Grci uplašiti i povući, no pošto se to ne događa, on peti dan započinje s napadom.

Četiri tisuće Grka na čelu sa Spartancima odbija perzijski napad cijeloga dana i nanosi neprijatelju velike gubitke. Vidjevši da ima puno ljudi, a malo pravih muževa, Kserkso sljedeći dan u bitku šalje svoje “Besmrtne”, ali se i oni povlače s velikim gubicima. Herodot piše: “Lakedemonjani su se borili na način doista vrijedan spomena, te su između ostalog pokazivali neznalicama kako se znalački bori i svaki su put, kad bi okrenuli leđa, tobože svi zajedno bježali, a barbari, kad bi ih vidjeli kako bježe, navaljivali su uz viku i urnebes, no oni bi se zaustavljali i iznenada okretali prema barbarima te bi, tako okrenuti, obarali na zemlju bezbrojno mnoštvo Perzijanaca; pogibali su ondje i malobrojni Spartanci. Budući da Perzijanci, uspr­kos svojim pokušajima, nisu mogli osvojiti nijedan dio klanca, bez obzira na to da li su napadali u četama ili nekako drugačije, počeli su se povlačiti natrag.”

Krajem drugoga dana, Kserkso je u nedoumici, voj­ska mu je demoralizirana, a poginuli su i mnogi ugledni Perzijanci. Tada se pojavljuje izdajnik, Efijalt iz Malide, koji mu otkriva tajni put preko brda i Kserkso odmah šalje vojskovođu Hidarna na čelu elitnih postrojbi. Pješačili su cijelu noć, zaobišli Fokiđane koji su čuvali tu stazu i ujutro trećega dana, sudbina Grka bila je zapečaćena. Prorok Megistija prorekao je Grcima u klancu da će ih taj dan zadesiti smrt. Tada se s brda spuštaju Fokiđani i javljaju o izdaji i opkoljavanju. Leonida tada raspušta glavninu vojske, a jedino su Tespijci (svojevoljno) i Tebanci (kao taoci, protiv volje) ostali s Lakedemonjanima, ukupno oko tisuću ljudi.

Herodot piše: “Budući da su znali da ih uskoro čeka smrt od onih koji su obilazili brdo, Grci su pokazivali koliko god su mogli snage u borbi s barbarima, puni prezira prema smrti i slijepi od bijesa. Većini su tada koplja već bila slomljena, pa su mačevima uništavali Perzijance. U tom boju padne i Leonida koji se iskazao kao najizvrsniji junak, a s njim i drugi znameniti Spartanci, za čija sam imena saznao kao za imena ljudi dostojnih spomena, a saznao sam i imena svih tri stotine Spartanaca. Dva su Kserksova brata ovdje pala u borbi, a za Leonidino mrtvo tijelo trajala je silna bitka sve dok ga Grci nisu izvukli i četiri puta natjerali svoje protivnike u bijeg. To je bilo tako dok se nisu pojavili oni kojima je put pokazivao Efijalt. Kada su Grci opazili njihov dolazak, boj se stubokom počeo mijenjati: povlačili su se unatrag prema uskom dijelu puta, prešli su zid, došli do brežuljka i ondje zauzimali položaje, a okupili su se svi ostali osim Tebanaca. Na tom su se mjestu branili mačevima, bar oni kojima su još bili preostali, pa i rukama i zubima, a barbari su ih zasuli strelicama, jedni napadajući ih sprijeda pošto su srušili zid, a drugi odasvud, pošto su ih opkolili sa svih strana.“

Tako je završila ta bitka. Ostala je besmrtna priča o spartanskom junaštvu kojoj se ništa ne može ni dodati ni oduzeti jer je to bila pobjeda, bez obzira što su svi izginuli. No, Spartanci nisu veličali samo ratničko junaštvo, koje je prisutno u svim narodima, već su oni posebni zbog dubljih razloga. Naime, ono što su iznimno cijenili i u čemu vježbanje i odgoj nisu nikada završavali, bila je težnja prema vrlini, i taj napor i rad bio je za njih primaran. Kod njih nije bilo mirovine, već su smatrali da čovjek u svojim zrelim godinama, iznad šezdesete, može svojom mudrošću i iskustvom biti najkorisniji zajedničkom dobru, tj. državi. Oni koji nisu izabirani u vijeće staraca, podučavali su mlađe i to prvenstveno vlastitim primjerom vrline. Njihov je učitelj i pjesnik Tirtej u VII. st. pr.Kr. pisao stihove koji su postali temelj odgoja spartanske mladeži. Tako Tirtej pjeva: “O, vi ratnici, prije nego što prijeđete granice smrti, morate prijeći granice vrline!”

To je bio zahtjev koji su imali pred sobom, imperativ cijele spartanske zajednice, i dok je to bilo tako, Sparta je bila nepobjediva. No sve što ljudi izgrade podložno je vremenu, pa tako i Sparta. Nakon što osvaja Atenu, u razdoblju nakon Peloponeskog rata, Lisandar donosi u Spartu ratni plijen te time krši neka od osnovnih Likurgovih načela. Pedeset godina nakon toga Spartu je porazila Teba, a širenjem makedonskog kraljevstva nestaje s povijesne scene. Pokušaji kraljeva Agisa i Kleomena da reformama povrate Likurgove zakone u III. st. pr.Kr. bili su samo labuđi pjev nekadašnje veličine i slave.

No, usprkos tome, Sparta je ostavila nasljeđe i baštinu nepomućenog sjaja. U ovom našem vremenu duhovne izgubljenosti i kriza veliki primjeri vrline i junaštva, skromnosti i odanosti, prijateljstva i požrtvovnosti ostali su nam kao svjetionici.

Bitka kod Rorkovog prelaza

U 16.00 časova istog dana, hirurg Džejms Rejnolds, Oto Vit – švedski misionar koji je bio zadužen za vođenje postaje – i armijski sveštenik otac Džordž Smit sjurili su se niz Oskarberg, brdo u blizini postaje, sa vestima o Zulu snagama koje prelaze reku „na manje od pet minuta hoda od postaje“. Ubrzo zatim jedan od urođeničkih izviđača iz odeljenja poručnika Vosa izvestio je o Zulu snagama koje su udaljene manje od minuta hoda od postaje. Vest o nadolazećim Zulu snagama izazvala je paniku među urođeničkim jedinicama poručnika Vosa, koje su napustile postaju (poručni Vos pobegao je sa njima). Videvši svoje sunarodnike kako napuštaju postaju i pripadnici Natalskog urođeničkog kontingenta pod Stivensonovom komandom odlučili su se za bekstvo. Razbešnjeni činjenicom da su Stivenson i njemu potčinjeni evropski oficiri napustili položaj zajedno sa svojim ljudima, nekoliko britanskih vojnika otvorilo je vatru za njima i ubilo je kaplara Bila Andersona koji je pogođen u glavu.

U trenu, odbrambene snage su oslabljene za više od polovine ljudstva – preostalo je oko 140 ljudi od kojih se samo za 80 pripadnika B čete moglo reći da predstavljaju pravu vojnu jedinicu dok je preostalih 30 pripadnika ove čete bilo onespsobljeno za borbu. Čard je odmah shvatio da je potrebno smanjiti odbrambeni perimetar i naredio je da se izgradi nova odbrambena linija po sredini postaje i da se bolnica evakuiše. Nakon što su urođeničke snage pobegle, redov Fredrik Hič, koji je bio na osmatračnici na krovu skladišta, izvestio je o približavanju Zulu snaga jačine oko 4.000-6.000 ratnika. Nedugo zatim, odmah iza Zulu prethodnice naišao je prvi talas od oko 600 Zulu ratnika, koji se pojavio iza Oskarberga i koji je napao južni zid postaje između bolnice i skladišta. U tom trenutku narednik Henri Galager izrekao je rečenicu koja će kasnije često biti citirana: „Evo ih dolaze, gusti kao trava i crni kao grom!“

Britanci su u početku otvorili sporadičnu vatru sa razdaljine od oko 500 jardi, ali se britanska vatra ubrzo ustalila i Zului su počeli da trpe velike gubitke. Najveći deo napadačkih snaga je zaobišao zid, deo je ostao u zaklonu prikovan snažnom britanskom vatrom, a deo se povukao na terase Oskarburga odakle je otvorio vatru na britanske snage. Zului su zatim napali na bolnicu i severozapadni zid pa su se na barikadama ubrzo razvile žestoke borbe prsa u prsa u kojima su učestvovali Bromhed i Dalton. Britanski zid je bio previsok da bi ga Zului preskočili zbog čega su pokušavali da se provuku ispod njega napadajući britance kopljima i otvarajući vatru kroz zid, ne bi li se dokopali britanskih pušaka. Na pojedinim mestima koristili su tela mrtvih saboraca kako bi preskočili odbrambeni zid ali su ih Britanci zaustavili koristeći bajonete.

Vatra Zulu snaga, kako ona ispod zida tako i vatra sa obronaka planine Oskarberg ubrzo je počela da uzima svoj danak. Kaplar Ferdinand Šies je pogođen u nogu, a zatim mu je kapu sa glave odneo Zulu metak; komesar Dalton je pogođen metkom u rame i odnet je sa borbenog položaja kako bi mu bila ukazana medicinska pomoć; bubnjara B čete Kifa metak je okrznuo po glavu; kaplar Skamel iz Natalskog urođeničkog kontingenta je pogođen u leđa, dok je redov Birn prilikom pokušaja da mu pomogne, pogođen u glavu i ostao je na mestu mrtav; poginuo je i „Old king“ Kol, redov iz B čete. Vatra koju su otvarali Zulu ratnici sa obronaka planine je postajala sve gora i odnela je još tri života; poginuli su redovi Skenlo, Fejgen i Čik.

Čardu je postalo jasno da se prednji zid, koji je konstantno bio pod napadom, ne može odbraniti, zbog čega je oko 18.00 časova naredio povlačenje svojih ljudi u dvorište, a napuštene su i dve prednje sobe bolnice. Položaj bolnice je bio veoma težak. Puškarnice koje su otvorene u zidovima bolnice predstavljale su rizik po branioce jer su Zului grabili puške koje su štrčale iz puškarnica, dok bi svaka prazna puškarnica poslužila Zulu ratnicima da otvore vatru na branioce unutar bolnice.

Nakon što su dve prednje sobe bolnice napuštene, Džon Vilijams je počeo da probija prolaz između centralne i zadnje sobe. Čim je prolaz otvoren, vrata centralne sobe našla su se pod žestokim napadom Zulu ratnika. Vilijams je imao jedva toliko vremena da izvuče dva ranjenika iz sobe pod zaštitom Džozefa Vilijamsa koji je uspeo da ubije nekoliko Zulua pre nego što je poginuo. Preostali ljudi u sobi, redov Horigan, Adams i još dva pacijenta su na smrt izbodeni. Vilijams je preostala dva pacijenta odvukao u sobu na uglu u kojoj su bili redov Huk i još devet pacijenata.

Prethodna scena se ponovila; Vilijams je pijukom pravio otvor ka susednoj sobi dok se Huk suprostavljao Zuluima. U razmeni vatre koja je usledila, Huka je jedan metak pogodio u šlem i ošamutio ga je. Za to vreme, Vilijams je dovoljno proširo otvor i odvukao je preostala dva pacijenta u susednu sobu u kojoj se nalazio samo redov Voters. Poslednji čovek koji je napustio sobu bio je Huk koji je, nekoliko trenutaka pre nego što je prošao kroz otvor u zidu, ubio nekoliko Zulua koji su provalili vrata. Vilijams se ponovo bacio na posao, podstaknut činjenicom da je krov bolnice u plamenu, dok su Huk i Voters otvarali vatru kroz puškarnicu i otvor u zidu. Posle pedeset minuta, otvor je bio dovoljno veliki da se kroz njega provuku pacijenti i vojnici kao i da se spase redov Voters koji se sakrio u orman. Poslednju sobu, koju su branila dva redova po imenu Džouns, pacijenti i vojnici napustili su kroz prozor, a zatim su trčeći preko dvorišta došli do britanske barikade. Od jedanest pacijenata, koliko je bilo u bolnici, borbu je preživelo devet pacijenata i svi branioci.

Sa evakuacijom bolnice završeno je sužavanje odbrambenog perimetra. Nakon što se smrklo, napad Zulua je intenziviran. Napadačkim snagama pridružili su i snajperisti sa Oskarberga koji zbog noći nisu mogli da uspešno dejstvuju na britanske položaje. Obor za stoku se našao pod snažnim napadom zbog čega je evakusan oko 22.00 časa. Preostali vojnici sada su branili samo mali utvrđeni pojas oko skladišta. Tokom noći Zului su stalno napadali britanske položaje; napad je oslabio tek negde iza ponoći, a u potpunosti je prestao oko 02.00 da bi ga zamenila snažna puščana vatra koja je trajala sve do 04.00. Britanci su imali ukupno petnest poginulih i osam teško ranjenih (uključujući Daltona) dok je skoro svaki britanski vojnik bio lakše ranjen. Vojnici su bili veoma iscrpljeni borbom koja je trajala više od deset časova, a zalihe municije su bile na izmaku.

Kada je svanulo Britanci su ustanovili da su Zului otišli; sve što je iza njih ostalo bio je veliki broj mrtvih – izbrojano je preko 370 tela. Poslate su patrole kako bi izvidile bojište, pokupile oružje i locirale preživele. Oko 7.00 časova na horzontu su se pojavili Zulu ratnici ali napad nije usledio. Zulu ratnici koji su pre bitke proveli šest dana na maršu i koji dva dana nisu ništa jeli, bili su iscrpljeni. Udaljeni nekoliko dana hoda od najbližih zaliha Zului su odustali od daljeg napada i vratili su se putem kojim su došli.

Oko 8.00 časova doručak britanskih vojnika prekinula je pojava nove vojne formacije na horizontu. Na sreću britanskih vojnika koji su već bili zauzeli odbrambene položaje, radilo se o britanskim snagama pod komandom lorda Čelmsforda. Bitka je bila završena.

Bitka na Little Bighornu

U američkoj saveznoj državi Montani, nedaleko od današnjeg mjesta Busby, 1876. godine odvila se bitka kod Little Bighorna, najslavnija bitka velikog rata sa Siouxima u kojoj je poraženu, odnosno anihiliranu 7. konjičku pukovniju, vodio general George A. Custer, dok su s druge strane stajala ujedinjena plemena Lakota, Sjevernih Šejena i Arapaha pod vodstvom poglavica Bika Koji Sjedi, Ludoga Konja i Galla.

Nakon završetka Građanskog rata, kontroverzni general Custer bio je promaknut u čin general pukovnika i postavljen na čelo 7. konjičke pukovnije koja je uredovala na tzv. Indijanskom teritoriju gdje je počinila toliko zločina nad domorodačkim stanovništvom da je dva puta raspuštena. Ponovno je okupljena tijekom ‘zlatne groznice’ za potrebe zaštite tragača koji su nahrupljivali u Black Hills u Dakoti.

Custer se 1876. našao na području Montane i blizu rijeke Little Bighorn neočekivano naišao na tabor Siouxa. Slavohlepan kakav je bio napravio je potez koji bi svaki vojnik pripisao potpunom luđaku. Podcijenivši neprijatelja sa svojih nešto više od 550 vojnika podijeljenih u tri skupine napao je vjerojatno najveći do tada viđeni višeplemenski tabor u kojem je prema procjenama bilo oko 1.800 vrlo iskusnih ratnika odlučnih da obrane obitelji koje su bile s njima. Custerova suluda ‘hrabrost’ rezultirala je potpunim porazom u kojem su dvije manje skupine razbijene i otjerane, dok je njegova grupa od 264 vojnika, iz koje su se spasili samo oni koji su otišli prije bitke, potpuno zbrisana, a jedini preživjeli na mjestu finalnog obračuna ostao je konj jednog od kapetana po imenu Comache.

Bitka kod Little Bighorna drugi je najteži poraz koji su plemena nanijela američkoj vojsci, ali na kraju je rezultirao strašnim odmazdama nad Indijancima i konačnim slomom otpora petnaest godina kasnije.

Bitka za Alamo

Bitka za Alamo (engl. Battle of the Alamo; šp. La batalla de El Álamo) se odigrala od 23. februara do 6. marta 1836. za vrijeme Teksaškog rata nezavisnost, kada su meksičke trupe pod vodstvom predsjednika Antonia Lopeza de Santa Ane nastojale zauzeti nekadašnju katoličku misiju Alamo kraj današnjeg San Antonia u Teksasu, koje je branio malobrojni garnizon teksaških pobunjenika.

Krajem prethodne godine su meksičke trupe bile istjerane iz svih dijelova tadašnjeg meksičkog Teksasa. Santa Ana je u proljeće 1836. pokrenuo veliki pohod sa ciljem da povrati napuštene garnizone i uguši pobunu. Pri tome mu je jedan od prvih ciljeva bio San Antonio, tada najveći grad u Teksasu. Teksaški komandanti James Bowie i William B. Travis su se povukli među zidine misije i poslali poruku kojom su tražili pojačanja od teksaškog vođe Sama Houstona. Pojačanja koja su stigla, međutim, nisu bila dovoljna. Nakon desetak dana sitnih čarki, Santa Ana se odlučio da misiju osvoji jurišem 6. marta ujutro. Teksašani su uspjeli odbiti dva, ali ne i treći, te su Meksikanci zauzeli misiju te pobili sve branitelje, u skladu sa prethodnim Santa Aninim naređenjem o neuzimanju zarobljenika. Računa se da je u bitci ubijeno ili ranjeno 400-600 Meksikanaca, dok su 185-257 Teksašana ubijeni.

Iako je u vojničkom smislu predstavljala meksičku pobjedu, njene dugoročne posljedice su bile negativne po Santa Anu. Pokušaj da krvoproliće u Alamu, slično kao i Goliadski masakr nekoliko dana kasnije, iskoristi u propagande svrhe kako bi zastrašio pobunjenike i tako skršio pobunu se izjalovio i imao sasvim suprotni efekt. Meksička okrutnost je dala novu odlučnost pobunjenicima, odnosno motiv da osvete svoje drugove; 20. aprila je Houstonova teksaška vojska u iznenadnom prepadu razbila Santa Aninu u odlučujućoj bitci kod San Jacinta, pri čemu su Teksašani koristili borbeni poklič “Zapamtite Alamo”.

Zbivanja u Alamu su nakon toga postala dio teksaške, a kasnije i američke nacionalne mitologije, pri čemu su branitelji prikazivani kao mučenici koji su, usprkos nikakvih izgleda za uspjeh i sigurne smrti, svjesno odlučili položiti živote u borbi za slobodu, demokraciju i slične ideale, odnosno svojom žrtvom omogućiti kasniji trijumf. Bitka za Alamo je kao takva bila čest motiv američke književnosti i popularne kulture, uključujući hollywoodske filmove.

Bitka kod Kamerona

Bitka kod Kamerona

Mit o Legiji stranaca poceo je da se siri svetom 29. aprila 1863. godine. Toga dana pukovnik Dzeninakos zamolio je kapetana Danzua da organizuje cetu kao pratnju glavnom konvoju koji je napustao Vera Kruz u Pueblo (Meksiko). To je bila duznost trece cete, ali posto su svi njeni oficiri bili bolesni, Danzu je predlozio da sam organizuje cetu i preuzme komandu. Za pomocnika je uzeo stegonosu, potporucnika Modea i blagajnika, potporucnika Vilena.

Kolona je krenula u jedan sat ujutro 30.aprila, prvobitno nameravajuci da stane u Paolo Verde. Saznavsi za kretanje cete, Meksikanci su organizovali silu od 2.000 ljudi – 300 konjickih i tri pesadijska bataljona – da je napadnu.

Oko pet sati Danzuova ceta zastala je nakratko da se odmori i, postavivsi strazu, pocela da kuva jutarnju kafu. Dok su oni ispijali topli napitak, strazari su javili priblizavanje konjice . Za nekoliko trenutaka kafu su prosuli, mazge natovarili i ceta je krenula ka ivici Kamerona. Utom je nervozni meksicki strazar ispalio metak, prvi te bitke. Ubrzo je usledio juris konjice, koji je odbijen dobro kontrolisanom vatrom i koriscenjem gustog siprazja u koje je Danzu prebacio svoje snage. U metezu mazge su se uplasile i pobegle sa svom hranom, vodom i rezervnom municijom. Ceta od 65 ljudi imala je svega 60 metaka po glavi. Danzu je odlucio da se bori, ali i da uposli neprijatelja odvracajuci mu paznju od vrednog konvoja. Brzo su njegove snage zauzele odbrambeni polozaj u obliznjoj hacijendi, gde je trebalo da izdrze narednih deset sati.

Do devet sati sunce je vec bilo visoko na nebu, a legionari nisu imali ni hrane ni vode. Pukovnik Milan, koji je komandovao Meksikancima, pozvao je legionare na predaju. Oni su mu odgovorili da municiju imaju, a nameru da se predaju nemaju. Obecali su Danzuu da ce se boriti do smrti. On sam ubijen je oko jedanaest sati. U to vreme na scenu su stupila tri bataljona meksicke pesadije, a legionari su ponovo pozvani na predaju. Rekli su: merde – i nisu se predavali. Situacija se nakon toga pogorsala. Meksikanci su provalili u nekoliko soba hacijende i ubili legionare u njima. Za ranjene su velika toplota, prasina, dim i nedostatak vode bili kobni. Bitka se nastavila. Vilen je ubijen nesto pre dva sata, a Moje je preuzeo komandu. Do pet sati preostala su samo dvanaestorica sposobna za borbu. Meksicki komadant je i dalje pozivao legionare na predaju. Nisu ga udostojili ni odgovora, pa je preduzeo novi napad. Moje je tada ostao sa samo cetiri legionara i jednim desetarom. Njihove fiseklije bile su prazne, ispalili su i poslednji plotun i, napustajuci svoje skloniste, jurisali na Meksikance bajonetima. Svi su pali pre no sto su do njih stigli. Moje je primio dva metka. Legionar Kato, koji se bacio pred svog oficira, pogodjen je devetnaest puta.

Bilo je sest sati popodne kada je bitka zavrsena. Mej, Venzel i Konstantin, mada tesko ranjeni, bili su na nogama. Od cete koja je brojala 65 ljudi, dva oficira i dvadeset dva legionara bila su mrtva, jedan oficir i osmoro ljudi smrtno ranjeni, a devetnaest njih ce od zadobijenih rana ubrzo umreti u zarobljenistvu. Ostalih dvanaest, svi ranjeni, bili su zarobljeni.

Kada su Mej, Venzel i konstantin pozvani da se predaju, rekli su da to nece uraditi ako im se ne dozvoli da zadrze svoje oruzje i neguju svoje ranjene. Pukovnik Milan im je odgovorio: “Ljudima poput vas covek nista ne moze da odbije”.

Meksikanci su izgubili vise od pet stotina boraca dok su savladali cetu od sezdeset legionara.

Car Napoleon III dao je da se na barjaku Prvog puka ispise Kameron 1863. Na tlu gde se odigrala bitka Meksikanci su podigli spomenik u cast svom neprijatelju, na kom pise:

Ovde se manje od sezdeset ljudi borilo protiv citave armije. Njena tezina ih je savladala. Zivot je napustio ove vojnike Francuske pre nego hrabrost.

30. april 1863.”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *