Mak Dizdar
Književnost

Mak Dizdar- “Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti”

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. listopada 1917. godine u Stocu, živopisnom hercegovačkom gradiću na rijeci Bregavi, gdje je završio redovnu osnovnu školu i vjersku osnovnu školu (mekteb). Rođen je usred kaosa Prvog svjetskog rata, a o svom djetinjstvu nije puno pričao. Postoji jedna njegova zabilješka o rodnom gradu Stocu u kojoj piše: … ka novom letimo vazda, makar i klecajući. Rijetko kada, i samo iznimno, tamo se vraćajući. Ali, ima jedan put, samo jedan put, na kome često, vrlo često, prepoznajemo svoje stope. Svoje vlastite stope. To je put koji vodi mjestu gdje smo prvi put u životu otvorili oči i ugledali svjetlost. Mjesto, ma kakvo ono bilo i koliko, zvalo se ono selo ili kasaba ili grad. I uvijek kada se približavamo prvim kućama toga naselja srce nam se steže, treperi, poigrava, malo od radosti, a više od tuge i neke potajne praiskonske zebnje. Prepoznajući sokake i ulice, koje nam svaki put izgledaju nekako manje i minijaturnije, prepoznajemo uvijek sebe, negdje zaturenog, odmaknutog nekako, dalekog i prepoznatljivog u isti čas…

Dizdar sa svega trinaest godina odlazi na školovanje u Sarajevo gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju. Već u školskim danima počinje pisati i objavljivati poeziju, a iz tih su dana sačuvane tri bilježnice pod naslovom Zlatna mladost. Prvu svoju pjesmu Trezvenost objavio je u listu Savez trezvene omladine i dobio prvu nagradu, a počinje objavljivati i u časopisima Gajret, Domovina, Pregled, Novi behar i Jugoslavenski list. Prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć objavljuje sa svega devet­naest godina. Ova zbirka mladog pjesnika odisala je buntovnim socijalnim nabojem i zbog toga nije neokrnjena ugledala svjetlost dana – cenzura ju je prepolovila. U to vrijeme nastaju priče i crtice također socijalne tematike: Lament vojniku NN, Tiha ulica, Strah, Kuga. Usporedo s književnim radom počinje se baviti i novinarstvom te s osamnaest godina postaje profesionalni novinar.

Novinar

Za njega kažu da je u to vrijeme bio pravi kicoš. Imao je mantil za jesen i zimu, proljetni od jelenje kože, zimski od kamilhara, obavezan šešir i kožne rukavice, najmo­dernije odijelo, kravatu i najskuplje cipele. Živio je u centru Sarajeva, imao svoju ložu u kazalištu. Sastavni dio njegovog života bile su knjige: nosio ih je u džepu mantila, torbi, bile su na svim stolovima, čak i na kuhinjskom. Uz knjige su obavezno bile i cigarete tako da je postojala šala da mu je trebala samo jedna šibica dnevno.

Kad je počeo Drugi svjetski rat, povukao se iz javnog života i zaposlio kao poštanski službenik. Tada se uključio u ilegalnu antifašističku grupu i prihvatio komunističke ideje. Nadimak “Mak” bio mu je tajno ime koje je koristio kao član antifašističkog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata.

Maka su prijatelji opisivali kao mirnog i dostojan­stvenog čovjeka, dobronamjernog, umjerenog i beskraj­no ponosnog. Djeca kažu da je vrlo rijetko podizao glas na njih, a nikad ih nije kažnjavao.

Adil-beg Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta u Sarajevu i njegov vjenčani kum, opisuje ga ovako: Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven način.

U društvu je bio popularan i ljudi su ga voljeli. Družio se s književnicima, slikarima, kiparima, glumcima. Kuća mu je uvijek bila otvorena za druženja.

Nakon Drugog svjetskog rata zaposlio se kao repor­ter, urednik, a konačno i kao glavni urednik TANJUG-a za BiH. Bio je i na udaru tadašnje UDBE koja mu je zaprijetila “da pazi što radi”, a brata Hamida odveli su mu na Goli otok. U tom je razdoblju zanemario poeziju.

Prisiljen napustiti novinarstvo, osniva izdavačko poduzeće “Seljačka knjiga” iz kojeg izrasta “Narodna prosvjeta”, najveća izdavačka kuća u tadašnjoj Jugoslaviji čiji je bio glavni urednik. Ubrzo pokreće i biblioteku “Univerzum”. Tada su ponovno uspostavljeni odnosi s europskim zemljama i počela su se prevoditi i objavljivati najvažnija djela svjetske književnosti.

Povratak poeziji

Godine 1954. Mak objavljuje malu poemu Plivačica, četiri godine kasnije poemu Povratak, a nakon toga zbirke Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu. Piše pjesme Onemuštio, Uspavanka, poemu Majka, Zapis o petorici, Zapis o vremenu, Badac, Zapis o Nespini, Zapis o izvoru, a 1961. godine izdaje knjigu Stari bosanski epitafi u kojoj je skupio i objavio natpise iz srednjovjekovne Bosne.

Sa svojim se procvatom “Narodna prosvjeta” našla na udaru određenih interesa i ubrzo je ugašena, a Mak je izbubio posao. Tada je radio kao knjižničar i proučavao stare rukopise, pisao recenzije, radio lekture, korekture, pisao radiokomedije. On i obitelj živjeli su vrlo skromno, gotovo na ivici siromaštva.

Zbirka pjesama Kameni spavač

Kameni spavač je zbirka pjesama prvi put objavljena 1966. godine, a u promijenjenom izdanju 1973. godine, nakon Makove smrti.

Makova inspiracija za ovo djelo bili su sačuvani natpisi sa stećaka, tj. kamenih spavača, koje je obogatio vlastitim pjesničkim doživljajem. Nakon više stoljeća šutnje skamenjena slova progovorila su preko njega o duhu bosanskih krstjana.

Još od najranijeg djetinjstva Mak je bio u dodiru sa stećcima – jedni od najljepših primjeraka nalaze se upravo u Stocu, njegovom rodnom gradiću. Međutim, trebalo mu je dosta vremena da uspije proniknuti u poruke urezane u kamenu koje je utkao u svoje stihove. Kameni spavač je djelo zrelog pjesnika koji je našao svoj vlastiti pjesnički izraz. Svojom univerzalnošću nadilazi sve prolazne ideale i vrijednosti prostora i vremena u kojem je živio. Mak ulazi na vrata prave poezije, koja govori o općem, za koju je Aristotel rekao da je iznad povijesti, koja govori o pojedinačnom. Kameni spavač je čudo jer je objavljen u vremenu gluhom za sveto i duhovno, vremenu kad se mislilo da su takve “zablude” odavno odbačene i zamijenjene društvenim i političkim idealima. Mak pravi proboj, izdiže se iznad mentalnih oblaka svoga vremena i postavlja vječna pitanja o čovjekovom životu na zemlji – sudbini palog anđela zatvorenog u ljudskom tijelu.

Evo što je rekao nakon dodjele Dvadesetsedmojulske nagrade koju je dobio za Kamenog spavača: Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti. Jest kamen, ali jest i riječ, jest zemlja, ali jest i nebo, jest materija, ali jest i duh, jest krik, ali jest i pjesma, jest smrt, ali jest i život, jest prošlost, ali jest i budućnost. To je spavač koji je nespina. Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu istinu mogao odgonetnuti samo u sebi…

Vezano uz to odgonetanje, jednom je drugom prilikom rekao: Ja sam se okrenuo ka riznici starog jezika ne samo da bih dao boju i miris potonulog svijeta nego i da bih vratio vrijednosti riječima koje su izgubljene u tami vremena. Takve riječi sačuvala je moja majka za mene i one su najdragocjenija baština koju sam naslijedio. One su mi pomogle da shvatim i poruke urezane u kamenu.

U jednom je intervjuu rekao da je knjiga Kameni spavač bila u njemu, ali je trebala doživjeti svoju fermentaciju, da sama sebe doživi: Duh je bio tu. Samo se čekalo njeno otjelovljenje…

Čekao ju je i pisao, kako sam kaže, deset godina s prekidima i zastojima koji su sastavni dio stvaralačke krize i nedoumice. Put do nje nije bio “ni ravan ni kratak”. Međutim, Mak je poeziju shvaćao kao jedan od načina življenja i mišljenja, a ne nešto čime se “bavio”, i sve što je proživljavao utjecalo je na njegovo stvaralaštvo koje je s vremenom postajalo sve zrelije i dublje.

Kad pišem – pišem za sebe. Ali, kad je stvaralački čin završen, onda pisac u svakom slučaju očekuje glas čitatelja i kritike. …On uviđa da je to njegovo nježno i krhko sjeme koje se zove stih – palo na plodno tle, u duboku brazdu iz koje je nikao plod za sve one koji pruže ruku za njim. …Poznato je da dobra, čak i vrlo dobra literatura, ne naiđe uvijek na razumijevanje suvremenika, niti na prave sudove i ocjene o njoj, i ja ne bih bio razočaran da se to dogodilo i s mojom literaturom. Pisac uvijek ima jednu utjehu, da postoji neki tajni, skriveni, nepoznati čitatelj koji zavoli jedan stih, jednu misao, jednu pjesmu ili jednu knjigu iz stvaralačkog opusa piščevog i to je za mene važnije od mnogo čega drugog. …Naravno, postoje javna priznanja, kao što su nagrade, druga izdanja knjige, prevođenja, itd. Sve to postaje jedan mehanizam koji radi sam za sebe i po sebi, a s kojim mi nemamo nikakve veze…

Kad su ga upitali gdje je sve prevođena njegova poezija, nakon što je konkretno odgovorio, dodao je: I ovoga puta poezija je sama odlučivala o svojoj sudbini. Ja sam samo bio posrednik između nje i onih koji su je prihvatili.

U ovom razdoblju nastaje i esej Marginalije o jeziku kao i knjiga Stari bosanski tekstovi. Iako je u zemlji bio izložen kritikama, uskoro stižu inozemne nagrade, prevode ga na europske jezike i pozivaju na festivale i gostovanja. Uslijedila su i domaća priznanja i nagrade. Izabran je za predsjednika Udruženja književnika BiH, a do smrti je uređivao i časopis Život.

Smrt

Mehmedalija Mak Dizdar umro je 14. srpnja 1971. godine od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare uz najveće državne počasti kao čovjek od posebnog značaja. Danas na njegovom grobu stoji spomenik u obliku stećka.

Od njegove smrti, u Stocu i na nekropoli stećaka Radimlja, svake se godine održava manifestacija “Slovo Gorčina” s ciljem afirmacije bosanskohercegovačkog kulturnog nasljeđa. Mak je jedan od rijetkih koji su odmah nakon smrti zauzeli sigurno mjesto u kulturnoj baštini svog naroda, ali i šire.

Svaki most kojim kročimo oslanja se na dvije obale, prošlost i budućnost. Mak je pronašao čvrst oslonac u univerzalnim vrijednostima duhovne tradicije bosanskih krstjana i pomogao nam naslutiti što nas čeka na drugoj obali mosta života. Naravno, ovaj most nije horizontalan.

VRATA

Ovdje smo još uvijek samo steći gosti
I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti.
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti

Kada se doskitah u ovo veče kasno
On mi reče a da ga ne pitah

Ja sam ta porta i kroz nju uđi u mene jako ja u tebe
On mi tako reče al gdje su usta brave gdje prst pravog ključa
za vrata u stepeništa goruća?
Pa tragom po travi zato i tražim u glavi tako ključ
taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti tražim ušće
u te zelene dveri
Zađem u mrave u bilje u privide u zbilje Tražim
i nađem
Al od ruke moje do ključanice kto tu strogu istragu
iznevjeri?

Sa ove mračne strane vrata nadire vjetar hudi
razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
između zvijeri i ljudi

Da sebe budem našao u svom biću na putu svom
stubu sjaja

Kako ću kada u tom žiću da zgodim se u slovu
Što bi u otkriću?
On reče mi tako kad ga za to i ne pitah
Uđi u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom
Dovratku

A vjetar vjetar vjetar
Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka bajna
Ja ipak neću više da se s vrata vratim
Ja opet hoću tamo da snim
Tu slatku
Gatku

ZAPIS O ODLASKU

Na svijetu ovom dugo ja žih
Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu
U svoj dom mnoga blaga spremih i skrih
Ne časih ni časa namjernika na častih ne
pogostih gosta

Na svijetu sijem ja živjeh dosta
I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj
nesoh

Sada u končini
Odlazim

Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh
Pusto iza mene sve blago osta

LJELJENI

Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima
Ljudima)

Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korjena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku

(I rastrkaše se na sve četiri strane)

Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje

(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)

Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele

(U ono okrilje
iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)

ZAPIS O IZVORU

Rastvorio sam se
I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sad sam tu
Sad sam tu
Bez sebe

Gorak

Kako svom izvoru
Da se vratim?

SUNCE

Jedno mlado sunce odbjeglo od oca
nastani se na ledini izmeđ ledenih planina

Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo poprijeko

Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stiže do njene utrobe i njenog srca

Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdiže se kao tica na krilima iznad same tame

I obasja sve staze sva raskršća i stranputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice

Zagrlismo se tada kao da smo čekali samo na to
Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili

Nije navraćalo sunce od ljeta do ljeta samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta

Mlado sunce se nenadno iskrade od nas

Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri bog sada može da zna

I možda bismo ga zaboravili kao lijepu slučajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascijelim svojim bićem ne grijemo još
Od onih davnih njegovih zlatnih i toplih
dlanova.

GORČIN

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

ČETVRTI JAHAČ

Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kako deru i žderu njine vilne sile
Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
Na nas će hudo danas da poleti
Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra
Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena neće više biti

SMRT

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Al smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja  Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.

MODRA RIJEKA

Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

Preko slutnje, preko sumnje
Iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke.

SLOVO O ČOVJEKU

Prvo

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

DAŽD

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada

Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada

KOLO

Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci

Zemlja priteže
nebo visoko
O da sam ptica
da sam soko

SUNČANI HRISTOS

Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni

Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti čas onoga dana
Pred njegovim čudom zanijemiše žreci
i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt

Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi
Ostao joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala

Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani

Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke

Autor: Biljana Lukarić