Nažalost, Graham Bamford je za većinu građana Bosne i Hercegovine samo tipično britansko ime i prezime, bez posebnog značenja. Podsjećamo da je riječ o heroj koji nikada ne smije biti zaboravljen u BiH!
Ovaj plemeniti Britanac se na današnji dan 29. aprila 1993. godine polio benzinom i zapalio ispred Donjeg doma britanskog Parlamenta.
Smrt u najstrašnijim mukama bio je njegov način da ukaže na stradanje građana Bosne i Hercegovine, koji su bjesomučno ubijani, proganjani i ponižavani samo zato što se drukčije zovu i mole Bogu. Ovim činom je skrenuo pažnju britanske i svjetske javnosti na najveći zločin poslije Drugog svjetskog rata, zločin agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i zločin genocida nad građanima Bosne i Hercegovine, posebno nad Bošnjacima.
Njegove posljednje riječi bile su: “Britanci moraju zaustaviti rat u Bosni, pa makar i silom. Britanska armija ne mora biti čuvar časti (samo) na masovnim pogrebima. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju – vojnu zaštitu. Ne trebaju stajati sa strane i mirno posmatrati”.
Bamford je bio duboko potresen slikama koje su stizale iz BiH iako ni na koji način nije bio povezan s BiH i njenim građanima. U tadašnjim svjedočenjima poznanika i psihologa, u svakoj je dječijoj žrtvi u BiH vidio svoju kćerku. Naročito je bio potresen nakon snimaka masakra u Ahmićima, 16. aprila 1993. godine, kada je ubijeno 116 osoba, a među njima i tromjesečna beba.
Britanski mediji, osim Guardiana, događaju nisu posvetili posebnu pažnju. Sjećanje na Bamforda u BiH danas postoji tek u tragovima. Poneki novinski tekst na godišnjicu njegovog plemenitog čina i nagrada Grada Sarajeva koja se dodjeljuje za iskazanu izuzetnu građansku hrabrost, solidarnost, humanost i altruizam. O njegovom djelu i šutnji koja ga je pratila režiser Nenad Puhovski je snimio dokumentarni film koji je u Sarajevu prikazan u programu “Modula memorije”.
O životu heroja: Rođen je 1945. godine u Londonu i po profesiji je bio novinar. Prijatelji ga opisuju kao veoma zabavnog i sretnog čovjeka ali nadasve jako ozbiljnog. Posebno je bio vezan za svoju kćerku Karlu. Bio je svjedok Praškog proljeća 1968. godine i užasa koje su snage Varšavskog pakta činile nad stanovništvom Čehoslovačke. Osim što je bio jako uznemiren dešavanjima u BiH, njegova nesreća je bila i ta što nije bio u dobrim odnosima sa suprugom koja ga je napustila i sa sobom odvela njihovu kćerku. Nakon toga bio je posebno osjetljiv na patnje djece. Kap koja je prelila času bila je snimka spaljenih porodica u selu Ahmići u aprilu 1993. godine, kada su snage Hrvatskog vijeća odbrane spalile 180 bošnjačkih kuća i ubile 116 ljudi, među kojima su bili tromjesečna beba i starac od 83 godine. Nakon toga je postao opsjednut onime što se dešavalo u ratnoj BiH, te je na sve načine nastojao skrenuti pažnju i pozvati vladu svoje zemlje na akciju. Na dan 29. april 1993. godine, napisao je u svom oproštajnom pismu: “Dosta je više stajanja po strani, dosta je ugljenisanih tijela u spaljenim kućama”, te se uputio pred britanski parlament, u kojem je u toku bila rasprava o stanju u BiH. Svjedoci navode da je Graham sjeo prekrštenih nogu preko puta Parlamenta, polio se benzinom i spalio. Nakon 15-ak minuta sletio je helikopter sa bolničarima koji su mu nastojali pomoć, ali ih je on otjerao od sebe. Umro je u teškim mukama. Dan poslije britanske novine su izvjestile o ovom događaju, objavljena je i smrtovnica u kojoj se najavljuje Grahamov posljednji ispraćaj u kapelici u Meklesfildu na kojem su prisutni pozvani da doniraju novac za Fond za djecu BiH. Ipak, britanskim medijima nije odgovaralo da, zbog osude na pasivno djelovanje spram rata u BiH, javnost bude više obaviještena o razlogu spaljivanja.
Komentariši