Baština

Dobri susjedski odnosi kao temelj bh identiteta

Razumije se da je na podru─Źju srednjovjekovne bosanske dr┼żave bilo i katolika i pravoslavnih. Iako je za dana┼ínjeg ─Źovjeka sasvim neva┼żno kako je bilo u srednjem vijeku, potrebno je ukazati na ovaj vjerski pluralizam. Istina, u srednjem vijeku bilo je i progona bogumila koji su, i to treba posebno ista─çi, izazvani, prije svega, vanjskim motivima i prisilom. I ustanci hri┼í─çanskog selja┼ítva krajem 17. i po─Źetkom 18. vijeka, iako su sadr┼żavali i klasnu dimenziju, odigravali su se u vjerskim okvirima. Tek sredinom i u drugoj polovini 18. vijeka dolazi i do pokreta muslimanskog gradskog i selja─Źkog stanovni┼ítva koji su u svojoj osnovi imali klasni karakter.

Za┼íto do 18. vijeka dolazi do ustanaka seljaka hri┼í─çana a u 18. vijeku i do ustanaka muslimanskih seljaka i gra─Ĺana, mo┼że se objasniti razli─Źitim dru┼ítvenim polo┼żajem tih etni─Źkih struktura stanovni┼ítva i promjenama koje su nastale u njihovom polo┼żaju.

U 19. vijeku ti se odnosi jo┼í vi┼íe komplikuju. Me─Ĺutim, to ne dovodi u pitanje ─Źinjenicu da se u narodu stvorilo osje─çanje uzajamnosti koje je omogu─çavalo da ÔÇťvjerski pluralizamÔÇŁ do─Ĺe do izra┼żaja. Poznato je da su se u Evropi vodili pravi vjerski ratovi, a u nas, u Bosni i Hercegovini, postojala je vjerska izmije┼íanost i vjerska koegzistencija. Sve do drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini i nije bilo tipi─Źnih vjerskih pogroma. Pa i u drugom svjetskom ratu ideja o njima nikla je daleko od Bosne i Hercegovine.

To je jedna pouka iz historijskog razvoja Bosne u ranijim periodima.

Druga pouka se odnosi na ─Źinjenicu da se stanovni┼ítvo Bosne od srednjeg vijeka pa na ovamo toliko izmije┼íalo (kao uostalom i u drugim ju┼żnoslavenskim krajevima) da su zaista nemogu─çi apsolutiziraju─çi zaklju─Źci da je etni─Źko isklju─Źivo uslovljeno konfesionalnim.

┼áto se bogumila ti─Źe, oni su prelazili najvi┼íe na islam, ali ÔÇô ono ┼íto ne─çe da prizanju muslimanski nacionalisti ÔÇô i na pravoslavnu i na katoli─Źku vjeru. Prelazilo se i s katoli─Źke vjere na islam i sa katoli─Źke na pravoslavnu vjeru, kao i sa pravoslavne na katoli─Źku; u Lici, Slavoniji, Srijemu, Dalmaciji i Crnoj Gori prelazili su pripadnici islama i na katoli─Źku i na pravoslavnu vjeru itd. To je bila historijska realnosti, bez obzira da li se de┼íavala dobrovoljno ili prisilom. Analiza vjerske pripadnosti korisna je kod utvr─Ĺivanja etni─Źkog porijekla, iako se samo time ne mo┼że objasniti etni─Źko porijeklo na┼íih naroda. U svakom slu─Źaju, jedan pogled na vjerske konverzije u pro┼ílosti uvjeri─çe nas, u prvom redu, o vjerskom pluralizmu kao i o tome da pripadnost ovoj ili onoj religiji nije bilo ne┼íto postojano i nepromjenjivo. Sa stanovi┼íta istorije zajedni┼ítva ova fleksibilnost u pogledu pripadnosti pojedinim religijama i njihov pluralizam nije bez zna─Źaja, ┼íto relativizira ulogu vjerske pripadnosti u utvr─Ĺivanju etni─Źkog porijekla.

Vjerski kriterij na srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jezi─Źkom podru─Źju bio je mjerodavan, prije svega, u vrijeme formiranja nacionalnih pokreta. U toku daljeg razvoja nacija sve se vi┼íe ÔÇťvjerskoÔÇŁ elimini┼íe iz nacionalnog sadr┼żaja. To, u isti mah, ne zna─Źi da sve ono pozitivno i doista vrijedno, ┼íto se posredstvom vjere u nacionalnim kulturama stvorilo ne bi trebalo da trajno ostane inventar nacionalnih kultura.

Koliko god je vjerski faktor imao dezintegriraju─çe djelovanje u odnosu na mogu─çu homogenizaciju pod uslovima postojanja jedne vjere, uo─Źljiva je ─Źinjenica, va┼żna upravo iz aspekta zajedni┼ítva, da je stalno prisutna koegzistencija razli─Źitih religija, od srednjeg vijeka pa do danas. Ta se koegzistencija provla─Źi kao nit kroz cijelu istoriju Bosne i Hercegovine. U doba dr┼żavne samostalnosti, pored bogumilstva, imamo katolike i pravoslavne. U tursko doba, uz pripadnike islama ÔÇô jo┼í i pravoslavne, katolike, a od 16. vijeka i jevreje. Ta se koegzistencija nastavlja sve do danas. Istina, ni u tursko, ni u austrougarsko, pa ni u starojugoslavensko doba, sve ove religije nisu bile ravnopravne. Uvijek su klerikalni vrhovi jedne religije dominirali i bili u sprezi sa vladaju─çom strukturom. Ta je dominacija proizlazila iz vladavinskog sistema i njegove konfesionalne ideologije.

Vjerski pluralizma, na prostornoj blizini, simboli─Źki je izra┼żen u postojanju ─Źetiri stara hrama u Sarajevu koji jedan od drugog nisu udaljeni ni nekoliko stotina metara: Begove d┼żamije, Stare pravoslavne crkve, Katoli─Źke crkve, odnosno kasnije Katedrale i Starog jevrejskog hrama. Ta─Źno je, kako se jedan na┼í veliki knji┼żevnik izrazio, da su satovi tih bogomolja otkucavali u razli─Źito vrijeme, ─Źime se apostrofira vjerska podvojenost, ali je jo┼í eklatantnija ─Źinjenica da su egzistiraju─çi jedan pored drugog svi ti pripadnici razli─Źith religija znali smisao svakog tog otkucavanja. Jo┼í vi┼íe, svi su oni znali ra─Źunati i po Hid┼żri, i po Gregorijanskom i po Julijanskom, a i po Mojsijevom kalendaru.

Pa i pored toliko nagla┼íenih vjerskih opreka, pripadnici razli─Źitih vjera ÔÇô misli se na islamsku, pravoslavnu i katoli─Źku ÔÇô iste su etni─Źke osnove.

Etni─Źko formiranje na┼íih naroda nastalo je kulturno-istorijskim uticajima. U to ─çe nas uvjeriti jedan op┼íti pogled na etni─Źke procese u istoriji naroda Bosne i Hercegovine. Iako nemam namjeru da se ovdje time bli┼że bavim, ipak ─çu upozoriti na izvjesne momente koji mi se ─Źine zna─Źajnim.

Dosta ─Źesto se govorilo i pisalo, naro─Źito u vremenima zatvorenih me─Ĺunacionalnih odnosa, o tzv. autohtonom i tzv. doseljeni─Źkom dijelu stanovni┼ítva Bosne i Hercegovine. Takva raspravljanja imala su ┼íovinisti─Źke implikacije, u tome smislu ┼íto se u njima podrazumjevalo da sva prava pripadaju tzv. autohtonom stanovni┼ítvu, dok je doseljeni─Źko stanovni┼ítvo moglo biti samo trpljeno. Implikacija je ove teze: budu─çi da je izvjesno stanovni┼ítvo bilo doseljeno, onda mu ne bi trebala pripadati jednaka prava kao i autohtonom stanovni┼ítvu.

U toku istorije bilo je u svim ju┼żnoslavenskim zemljama, pogotovo onim koje su se nalazile pod turskom vla┼í─çu, toliko migracionaih kretanja da je cjelokupno stanovnsi┼ítvo etni─Źki slo┼żeno. Mije┼íanja su bila toliko intenzivna da se jedva, za vrlo malen dio populacije, mo┼że postaviti tvrdnja o njegovoj autohtonosti, ako se pod tim podrazumijeva kontinuitet iz srednjeg vijeka. Muslimanski nacionalisti znaju da operi┼íu s ÔÇťteorijomÔÇŁ o autohtonom porijeklu Muslimana, ali ne vide da i me─Ĺu Muslimanima ima mnogo doseljenika, kao ┼íto ima potomaka srednjovjekovnog stanovni┼ítva i me─Ĺu Srbima i me─Ĺu Hrvatima.

Treba podvu─çi da ta relativno velika zastupljenost doseljeni─Źkog stanovni┼ítva nije nekakav bosanskohercegova─Źki specifikum. Dana┼ínje stanovni┼ítvo Srbije naseljeno je, poslije austro-turskih ratova u 18. vijeku, velikim dijelom iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Iseljeno stanovni┼ítvo iz Bosne i Hercegovine danas, u znatnoj mjeri participira me─Ĺu stanovni┼ítvom Srijema, Slavonije, Banije, Like, Korduna, Dalmacije i Boke. Na isti na─Źin u Bosnu i Hercegovinu se doseljavalo stanovni┼ítvo iz svih na┼íih krajeva. Bilo je tu i tzv. povratni─Źkog stanovni┼ítva, tj. Bosanaca ─Źiji su se preci ili oni sami nekada iselili iz Bosne i Hercegovine, a onda se ponovo u nju vratili.

U Bosni i Hercegovini kao centralnoj oblasti bilo je ranije, a i danas, vrlo malo stanovni┼ítva koje nije slavenskog porijekla. Romansko i sasko stanovni┼ítvo, koje se sre─çe davno u srednjem vijeku, potpuno se asimiliralo s na┼íim ┼żivljem jo┼í mnogo prije osvajanja od strane Turaka. Masovnog doseljavanja azijskih naroda u Bosnu nije nikada bilo, dok su se pojedinci, koji su trajno ostajali u gradovima, brzo gubili u slavenskoj masi.

Dakle, po etni─Źkom porijeklu cjelokupno stanovni┼ítvo Bosne i Hercegovine je slavenskog porijekla. U tursko doba razlikovalo se isklju─Źivo po vjerskoj pripadnosti (ÔÇťmuslimaniÔÇŁ i ÔÇťnemuslimani), a s pojavom nacionalnih pokreta, odnosno u periodu austrougarske okupacije, po─Źinju se vi┼íe sticati nacionalne razlike.

Prema tome, etni─Źka osnova i sve ono ┼íto ona zasniva i reprodukuje, va┼żan je elemenat zajedni┼ítva me─Ĺu narodima Bonse i Hercegovine. To zajedni─Źko slavensko porijelo i svijest o njemu stvorilo je jedinstveni sociopsiholo┼íki tip stanovnika Bosne, bio on Srbin, Hrvat ili Musliman. Gdje god se pojavio izvan bosanskohercegova─Źke sredine, na┼í ─Źovjek, iz Bosne i Hercegovine, tretira se kao Bosanac ili Hercegovac. To je, istina, regionalna, zavi─Źajna, a danas republi─Źka a ne nacionalna oznaka. Ipak, ona svjedo─Źi o nesumnjivom nadila┼żenju identifikacije nacionalnog i teritorijalnog, kao ┼íto svjedo─Źi o jedinstvenoj pripadnosti i Srba, i Hrvata i Muslimana, kao i drugih naroda i narodnosti koji u njoj ┼żive, upravo toj Bosni i Hercegovini.

Jedan od va┼żnih elemenata zajedni┼ítva je i izmije┼íanost stanovni┼ítva Bosne i Hercegovine. Naime, sve kada i ne bi bilo toliko kohezivnih spona koje spajaju narode Bosne i Hercegovine, ─Źinjenica me─Ĺusobne izmije┼íanosti Srba, Hrvata i Muslimana, ve─ç zbog prostorne blizine koja ih povezuje bezbrojnim nitima, upu─çivala bi ih jedne na druge.

Taj duh povezivanja narodi Bosne i Hercegovine izra┼żavali su oduvijek odnosom susjedstva i kom┼íiluka. Tom rije─Źi nije se samo izra┼żavala prostorna blizina stanovnika ve─ç, ┼íto je mnogo va┼żnije, ta rije─Ź je uvijek imala i jednu duboko moralnu dimenziju: uzajamnu upu─çenost na solidarnost i spremnost da jedni drugim pomognu. Kada je u pitanju kom┼íiluk, onda ni konfesionalne razlike nisu mogle zna─Źajnije uticati na slabljenje zajendi┼ítva. Pripadnici islama, pravoslavni i katolici, me─Ĺusobno su razvijali kom┼íijsku uzajamnost. U narodu u Bosni i Hercegovini formiralo se shvatanje da je ÔÇťkom┼íija pre─Źi od rodbine, pa i brataÔÇŁ, jer, napokon, ro─Ĺak ili brat mogu biti daleko, a s kom┼íijom se svakodnevno saobra─ça. Mnoge vjerske i obi─Źajne zabrane u kontaktima nisu va┼żile i za kom┼íije kao i za najbli┼żu rodbinu.

Treba dodati i ─Źinjenicu da je susjedstvo, dakle, kohabitacija, u uslovima konfesionalno-nacionalne izmije┼íanosti, imala neobi─Źno veliki zna─Źaj u formiranju odre─Ĺenih zajedni─Źkih osobina. A ti su se procesi doga─Ĺali ne samo od naselja do naselja ve─ç od kraja do kraja, pa je to ono ┼íto je u o─Źima ljudi izvan Bosne i Hercegovine doprinosilo spoznaji o zajedni─Źkom tipu Bosanaca, bio on iz ove ili one narodnosne strukture. Uostalom, zar treba dokazivati koliko jako na ─Źovjeka djeluje sredina, milije, koji je za narode Bosne i Hercegovine uvijek bio zajedni─Źki.

Izmije┼íanost stanovni┼ítva nije karakteristi─Źna samo za gradove ve─ç i za sela u Bosni i Hercegovini. Rijetka su sela, uzev┼íi ih pojedina─Źno odnosno u skupinama, u kojima ne bi bile zastupljene, ako ne sve tri, a ono barem dvije nacionalne strukture.

Od 106 op┼ítina u Bosni i Hercegovini ÔÇô prema op┼ítem popisu stanovni┼ítva od 1971 ÔÇô u svega 19 op┼ítina bilo je preko 2/3 Srba, u svega 10 op┼ítina preko 2/3 Hrvata i u svega 15 op┼ítina preko 2/3 Muslimana. Bosna i Hercegovina je zbog toga nedjeljiva na bilo kakve ÔÇťnacionalne zoneÔÇŁ, pogotov u smislu da bi pojedine nacionalnosti u Bosni i Hercegovini ─Źinile neko posebno teritorijalno jedinstvo.

Prema tome, zajedni┼ítvo u Bosni i Hercegovini imalo je svoju realnu podlogu i u razvijenim dobrosusjedskim odnosima, koji su se razvijali kao eti─Źka norma veoma bitna u konstituisanju politi─Źkih, ekonomskih, kulturnih i drugih odnosa me─Ĺu na┼íim narodima.

Hamdija Pozdreac, Nacionalni odnosi i socijalisti─Źko zajedni┼ítvo, Svjetlost, Sarajevo, 1978.