Knez Miloš baš u to vrijeme bio je priznat za nasljednika kneza Srbije, a Srbija je dobila autonomna prava i povlastice i prve znake samostalne i nezavisne države. To je sve Miloš isposlovao svojom vještom i okretnorn politikom u Carigradu. Njemu nije bilo do ratovanja nego do dobrih i prijateljskih odnosa sa Carigradom. U jednom opširnom pismu on je opominjao Bosance, da ,se ne upuštaju u borbu sa Carigradom. Obećao im je da će ih izmiriti sa Sultanom.
Istina u pismu je bio malo strog, a i prijetio je. Husein-kapetan po prirodi svojoj ponosit i stari koljenović, koji sa nekom, gordošću gledaju na svoje porijeklo, koji vijekovima čuvaju i njeguju tradiciju, a potomci su starinom vitezova i proslavijenih junaka. Njihovi đedovi uvijek su proljevali krv da sa čuvaju svoja starinska bosanska prava i privilegije.
To je ponos koji prelazi u nasljedstva s koljena na koljeno, a i s visine gleda na sve ostale. Miloš je bio u očima Huseinovim sarmo jedan srećan hajduk, uzdignut na kratkovremenu vlast griješnim popuštanjem jednog »đaur sultana«, otpadnika, koji je bio predmet mržnje svih muslimana. Husein je bio gnjevan što se Miloš usudio da mu ponudi svoje posredevanje i onda ga u tome pismu vrijeđaše, a i pretijaše.
U njernu sve to poveća mržnju spram Miloša i stvori nepremostivi jaz između ova dva velika čovjeka, ili tačnije da kažemo udalji Bosnu od Srbije, odvede je drugom smjernicom političkih interesa. Husein odgovori tako isto Milošu surovim i ciničnim riječima, pismo odisaše prezrenjem, uvredama i izazivanjem, on govoraše Milošu da mu njegovi savjeti nisu potrebni, da prezire njegove ponude, njegove lijepe usluge, i njegove prijetnje.
Neka se on brine svojim poslovima i brigama i da se ne miješa u pitanja za koja on nije pozvan ni podoban da ih sudi.
Evo nekoliko jačih stavova iz toga pisma: „Čuvaj sam – otpisivaše Husein Milošu – to malo jela što je pred tobom, ja sam moju činiju prevrno. Ja baš za tog sultana neću da znam, sa kojim ti obričeš da me miriš. Svuda sam i uvijek spreman da te dočekam, moja je sablja sjekla, kada tvoja ni skovana nije bila.“
Tako se ova dva čovjeka za uvijek raskrstiše. Bilo je i dalje žučne prepirke i vrijeđanja u pismima, ali Miloš se više nije miješao u bosanske stvari.
U Novom Pazaru, izmedu i 11. jula vojska se bosanska snabdjela svima potrebama, zatim krenula dalje, ponijevši sa sobom grada topove. U Novom Pazaru ostavio je Husein srebreničkog bega sa stotinu ljudi, da čuvaju grad. Kada su stigli do Sitnice tu se zaustave.
U to vrijeme nizamska vojska stigla je u Peć i Đakovicu, a odatle trebala je da krene i udari na Škodra-pašu. Husein je imao pravac da udari i osvoji Peć, a odatle na Kosovo. Idući put Kosova Bosanci su čuli za poraz Škodra-paše, što je na, njih vrlo loše djelovalo. Oni su znali da je to bilo radi izdajstva zato su ipak išli puni nade i ponosa na Kosovo. Tu su očekivali i vjerovali da će doći do glavne i odlučujuće bitke.
Kosovo uzeše bez po muke, ondje su Bosance dočekivali kao oslobodioce. Samo u Peći dođe do žešće borbe sa Arbanasima i četama velikog vezira. Junačni i daroviti paša Vidaić, sada najvjerniji drug Husein-kapetana, brzo osvoji, Peć i rastjera Arnaute. Poslije ovoga poraza kod Peći Arnauti počeše prilaziti na stranu Bosanaca.
Veliki vezir nalazio se sa svojom vojskom u Skoplju i krenu se ka bari Sazlij protiv Bosanaca. se otvori žesboka borba i nizami biše do nogu uništeni i potučeni. Husein-kapetan u borbi je zarobio 2000 nizama, zaplijenio mnogo čadora, topova i svu dežbanu i sav mutvak sadrazamov… Ćor Jusuf-pašu posjekli su Bosanci, a Hivzi-pašu teško su ranili, solunski paša lakše je ranjen, silistar njegov i ćehaja zarobljeni su i u Prištini bačeni u aps… Pobjeda je velika zadobivena, samo je trebalo iskoristiti.
U to najkritičnije doba po tursku carevinu, leskovački i vranjanski paša oklijevahu i tumarahu po planinama, ne pomažući nijednoj strani. Husein je imao namjeru, da se uputi Skadru u pomoć Mustafa-paši. Da je to u činio, i da je Skadar oslobodio, sasma bi drugi pravac ratovanje bilo. Veliki vezir bio je u velikoj neprilici, glavna mu je vojska razbijena, a Bosanci osokoljeni pobjedom trebali su da krenu put Skoplja. Toga se veliki vezir najviše bojao.
On pribježe zamkama i lukavstvu, da na taj način postigne ono, što nije mogao oružjem. On pošalje izaslanike Bosancima da sasluša šta žele i radi i čega su se digli na oružje.
Tatari su letili sa pismima iz jednog tabora u drugi, te se najposlije učini veliki vezir kao da pristaje na zahtjeve Bosanaca, pod uvjetom da dalje Bosanci ne prodiru i da se vrate natrag.
Zahtjevi Bosanaca bili su ovi:
- Da se u Bosni i Hercegovini zadrži red bez ikakvih reforama,
- Da se u Bosni i Hercegovini postavi za vezira jedan od domaćih ljudi, što bi bila jedina potvrda i temelj bosanske nezavisnosti, i
- Da se odmah za vezira postavi Husein-kapetan.
Bosanci se pokazaše krajnje neuviđavni baš onda kada se njihov posao bijaše najozbiljnije uputio uspjehu. Oni zaboraviše u najtežim prilikama Škodra-pašu, koji im je toliko vremena služio kao zaštita. Što je još teža stvar sačekaše Bosanci da im se nove pravice potvrde fermanom, nego uzeše da je dovoljno ono što im je vezir obećao i pođoše natrag.
Tatari velikog vezira nisu bili samo posrednici u pregovorina, nego su oni još nosili tajne poruke ponekim bosanskim velikašima, agama, begovima i kapetanima, u kojima je svakome laskao na svoj na čin, hvalio i veličao, a u isto doba među njima razdor i sumnju sijao. Tako je Tuzla-kapetanu poslao pismo, u kome mu priznaje da je pravo da Bosanci dobiju sve ono što traže, ali da to nije u njegovim rukama, nego u Sultanovim. On će učiniti sve sa, svoje strane, da im Sultan dadne za vezira Bosanca.
Njegovo je mišljenje, da je za to mjesto nepodesan Husein-kapetan jer je još mlad, nego za taj položaj treba zreliji, stariji čovjek, a takav je samo on — Tuzla-kapetan. Naposlije nije ni lijepo vidjeti da se, on stariji i ozbiljniji čovjek nalazi u buntovničkom taboru Husein-kapetana mlada, nevješta i neuka čovjeka. Na taj je način veliki vezir pleo spletke među viđenijim ličnostima u bosanskoj vojsci. Rezultati te politike odmah su se pokazali.
Čim se održalo prvo vijeće poslije svršenih pregovora došlo je do burne i žestoke svađe. Tuzla-kapetan pao je u klopku velikog vezira, došao je u svađu sa samim Husein-kapetanom, digao svoju vojsku, ostavio svoju braću, sa kojima je izvojevao tolike pobjede i krenuo se kući. Ali-paša Vidaić, koji je odmah osjetio vezirove zamke, i opazio koliko velike i teške posljedice mogu snaći Bosance, htjede da jednim kratkim putem sve svađe makne. Uzjaha konja povede nekoliko najhrabrijih vojnika i uputi se za Tuzla-kapetanom da ga ubije i na taj način sve svađe u začetku uguši. Taj svoj naum povjerio je Husein-kapetanu, ali od toga ga zadrža Husein. Razdor je i dalje rastao.
Odlomak iz djela: Slavko Kaluđerčić, Husein-kapetan Gradaščević, Obod, Sarajevo, 1932.
Komentariši