Za razliku od “šeher Podgorice” ili Taslidže “grada bijelog”, u narodnoj pjesmi se Kolašin, poput Spuža i Nikšića, naziva “gradom krvavijem”. Po starim običajima imao je svoga glavara. Obično su oni bili iz porodice Mušovića, kao jedne od najstarijih u Kolašinu.
Porodičnog glavara imala je svaka veća porodica. Za središnju vlast Kolašinci, zbog svog specifičnog položaja, upućeni prije svega na sebe i svoju snagu, nisu mnogo marili. U izvorima XIX stoljeća o njima se govorilo kao “žestokim junacima” koji nisu imali nad sobom “ni cara ni gospodara”. Kolašinci su sami isticali kako “Tara ne zna za gospodara”. Hercegovačke paše su znali poslati vojsku na njih, da ih pokore.
U vremenu 1825-1832. oni su bili na strani buntovnih bosanskih glavara protiv sultanove vlasti. Spremajući se da vode borbu protiv nadmoćnijeg protivnika, oni su zamolili Moračane da kod njih privremeno sklone žene i djecu, ali su ih ovi, po naređenju vladike Petra II Petrovića, odbili. Kada god je osmanska vojska ratovala “bilo na Moraču; bilo na Vasojeviće; osobito na Crnu Goru; oni su svagda prednjačili turskoj vojsci. A često su se i sami zavađali i po srpskim plemenskim navikama krvili: čas s Vasojevićima; čas s Moračanima; čas sa Šarancima, Jezercima, Tušimljanima i Drobnjacima. Samo do Pive nijesu doprirali”.
Po A. F. Giljferdingu Kolašin je šezdesetih godina XIX stoljeća bio “pljačkaško, muslimansko gnijezdo”, odnosno “gnijezdo fanatika pljačkaša”. Slično je nazivao i njihove pravoslavne susjede. On je uočavao kako u Kolašinu i Nikšiću “carska blagajna ništa ne dobija i pravo jačega gospodari neograničeno”. Žarko Šćepanović smatra da je kolašinsko stanovništvo bilo ratoborno i bezgranično fanatizovano, ustvrđujući da je “Turski Kolašin” predstavljao “krvavu krajinu” – sui generis, ustvrđujući da je tamošnji musliman “ponikao u krvavoj sredini, predstavnik gospodarujućeg sloja, pothranjivan muslimanskom narodnom pjesmom – pratiocem svakodnevnog života, slušajući u dugim ramazanskim večerima o bojevima u svojoj sredini i van nje, od malih nogu navikavao se da je ratništvo jedino zanimanje dostojno ljutog krajišnika”.
Kao stanovnici Kolašina pominju se u izvorima, između ostalih, porodice Martinovića, Bašanovića, Mekića, Šabanagića, Smailagića, Kajovića. Oručevići su živjeli u Drpama, Mušovići u Mušovića Rijeci, Pepići u Babljaku, Zuličići u Drijenku, Pijuci u Blatini, Balabani i Kofrci u Migalovici, Husovići, Redžovići, Hoti (Oti), Đurđevići, Martinovići u Planoj, Lalevići u Bistrici, Hoti u Vojkovićima, Hasići i Lukači u Moračkom Trebaljevu, Balijagići, Hadžibulići i Anuševići u Rovačkom Trebaljevu. Hrišćani u ovom kraju se pominju tek kao rijetki žitelji koji su radili kao čifčije na begovskim imanjima. Još od sredine XIX u ovom kraju dolazilo je do velikih borbi i razaranja. Kolašinski kraj je tada bio u sastavu Novopazarskog sandžaka i Prijepoljskog kadiluka.
Knjaz Danilo je podstrekavao i slao Crnogorce da “ulaze u tuđe zemlje i da ćeraju pljenove, od kojih se glavno daje njemu, a on prestupnike pokriva”. Kolašincima je dosta nevolja nanosio i Milisav Mišnjić, koji se u vrijeme knjaza Danila, naselio u Rječinama kod Kolašina. Crnogorci, iz plemena Vasojevića, Donje i Gornje Morače, Rovaca, Jezera, Šaranaca, Lijeve rijeke i dijelom Kuča, napali su iznenadno Kolašin “leglo turskih zlica” i okolna sela u ranim jutarnjim satima 28. jula 1858. i popalili katune na Sinjajevini i sela: Lipovo, Trebaljevo i Štitaricu. Napadači su, predvođeni Miljanom Vukovim i Novicom Cerovićem, napravili od Kolašina “grdilo”. U Kolašinu je tada ubijeno i u kućama popaljeno više stotina lica. Austrijski izvori navode da je nastradalo preko hiljadu ljudi. U napadu su, pored muškaraca, stradali žene i djeca.Napadači su sa sobom odnijeli i brojne odsječene glave ubijenih ljudi. One su nošene kućama kao znak junaštva.
Kolašin je bio skoro opustošen. Atavistički nagoni su došli do punog izražaja. Čak su i žene iz Vasojevića prinosile slamu i sijeno za paljenje kuća, paleći i ubijajući kao “muške glave”.
Spaljene su sve kuće i zgrade: “vjekovna mržnja gajena prema porobljivačima i zlikovcima strahovito se izlila na kolašinske Turke”. Kolašin je bio u ognju. Za nekoliko sati postao je ruševinom, a njegovi branioci “gorjeli su sa svojim gradom”.Vuk Popović je pisao Vuku Karadžiću kako su sve kuće zapaljene: “i nehtevši se mnogi predati živi, 1.000 ih je kažu, u svojim kućama izgorjelo, 1.000 zarobljeno, a toliko ih je posječeno”. Opljačkano je sve što se moglo odnijeti. Kolašin ipak tada nije ostao u crnogorskim rukama. Da bi očuvao svoj autoritet u Crnoj Gori i pred velikim evropskim silama, knjaz Danilo, bez čijeg je znanja navodno izvršen napad na Kolašin, izdao je pod spoljnim pritiskom, nakon pohare “najstrožu naredbu na cio narod koji je učestvovao u pohari Kolašina, da sve što nije utrošeno”, pogotovo stoku, vrati Kolašincima. Po prvi put se desilo da su Vasojevići i ostali Brđani morali da protivničkoj strani vrate dio plijena zadobijen u masovnom pljačkaškom pohodu.
Na zahtjeve koji su upućivani iz Kolašina državnim osmanskim vlastima da ih zaštite jače vojne jedinice, bilo im je odgovoreno “da se ne prihvataju oružja”.
Odlomak iz djela: Safet Bandžović, Iseljavanje muslimana Crne Gore u Tursku, I tom, Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica, 2011