novi-vijek

Novi vijek

Progon i etničko čiŔćenje muslimana iz KolaÅ”ina

Za razliku od ā€œÅ”eher Podgoriceā€ ili Taslidže ā€œgrada bijelogā€, u narodnoj pjesmi se KolaÅ”in, poput Spuža i NikÅ”ića, naziva ā€œgradom krvavijemā€. Po starim običajima imao je svoga glavara. Obično su oni bili iz porodice MuÅ”ovića, kao jedne od najstarijih u KolaÅ”inu.

Porodičnog glavara imala je svaka veća porodica. Za srediÅ”nju vlast KolaÅ”inci, zbog svog specifičnog položaja, upućeni prije svega na sebe i svoju snagu, nisu mnogo marili. U izvorima XIX stoljeća o njima se govorilo kao ā€œÅ¾estokim junacimaā€ koji nisu imali nad sobom ā€œni cara ni gospodaraā€. KolaÅ”inci su sami isticali kako ā€œTara ne zna za gospodaraā€.Ā Hercegovačke paÅ”e su znali poslati vojsku na njih, da ih pokore.Ā 

U vremenu 1825-1832. oni su bili na strani buntovnih bosanskih glavara protiv sultanove vlasti.Ā Spremajući se da vode borbu protiv nadmoćnijeg protivnika, oni su zamolili Moračane da kod njih privremeno sklone žene i djecu, ali su ih ovi, po naređenju vladike Petra II Petrovića, odbili.Ā Kada god je osmanska vojska ratovala ā€œbilo na Moraču; bilo na Vasojeviće; osobito na Crnu Goru; oni su svagda prednjačili turskoj vojsci. A često su se i sami zavađali i po srpskim plemenskim navikama krvili: čas s Vasojevićima; čas s Moračanima; čas sa Å arancima, Jezercima, TuÅ”imljanima i Drobnjacima. Samo do Pive nijesu dopriraliā€.

Po A. F. Giljferdingu KolaÅ”in je Å”ezdesetih godina XIX stoljeća bio ā€œpljačkaÅ”ko, muslimansko gnijezdoā€, odnosno ā€œgnijezdo fanatika pljačkaÅ”aā€. Slično je nazivao i njihove pravoslavne susjede. On je uočavao kako u KolaÅ”inu i NikÅ”iću ā€œcarska blagajna niÅ”ta ne dobija i pravo jačega gospodari neograničenoā€. Žarko Šćepanović smatra da je kolaÅ”insko stanovniÅ”tvo bilo ratoborno i bezgranično fanatizovano, ustvrđujući da je ā€œTurski KolaÅ”inā€ predstavljao ā€œkrvavu krajinuā€ – sui generis, ustvrđujući da je tamoÅ”nji musliman ā€œponikao u krvavoj sredini, predstavnik gospodarujućeg sloja, pothranjivan muslimanskom narodnom pjesmom – pratiocem svakodnevnog života, sluÅ”ajući u dugim ramazanskim večerima o bojevima u svojoj sredini i van nje, od malih nogu navikavao se da je ratniÅ”tvo jedino zanimanje dostojno ljutog krajiÅ”nikaā€.

Kao stanovnici KolaÅ”ina pominju se u izvorima, između ostalih, porodice Martinovića, BaÅ”anovića, Mekića, Å abanagića, Smailagića, Kajovića. Oručevići su živjeli u Drpama, MuÅ”ovići u MuÅ”ovića Rijeci, Pepići u Babljaku, Zuličići u Drijenku, Pijuci u Blatini, Balabani i Kofrci u Migalovici, Husovići, Redžovići, Hoti (Oti), Đurđevići, Martinovići u Planoj, Lalevići u Bistrici, Hoti u Vojkovićima, Hasići i Lukači u Moračkom Trebaljevu, Balijagići, Hadžibulići i AnuÅ”evići u Rovačkom Trebaljevu. HriŔćani u ovom kraju se pominju tek kao rijetki žitelji koji su radili kao čifčije na begovskim imanjima.Ā JoÅ” od sredine XIX u ovom kraju dolazilo je do velikih borbi i razaranja. KolaÅ”inski kraj je tada bio u sastavu Novopazarskog sandžaka i Prijepoljskog kadiluka.

Knjaz Danilo je podstrekavao i slao Crnogorce da ā€œulaze u tuđe zemlje i da ćeraju pljenove, od kojih se glavno daje njemu, a on prestupnike pokrivaā€.Ā KolaÅ”incima je dosta nevolja nanosio i Milisav MiÅ”njić, koji se u vrijeme knjaza Danila, naselio u Rječinama kod KolaÅ”ina. Crnogorci, iz plemena Vasojevića, Donje i Gornje Morače, Rovaca, Jezera, Å aranaca, Lijeve rijeke i dijelom Kuča, napali su iznenadno KolaÅ”in ā€œleglo turskih zlicaā€ i okolna sela u ranim jutarnjim satima 28. jula 1858. i popalili katune na Sinjajevini i sela: Lipovo, Trebaljevo i Å titaricu. Napadači su, predvođeni Miljanom Vukovim i Novicom Cerovićem, napravili od KolaÅ”ina ā€œgrdiloā€.Ā U KolaÅ”inu je tada ubijeno i u kućama popaljeno viÅ”e stotina lica. Austrijski izvori navode da je nastradalo preko hiljadu ljudi. U napadu su, pored muÅ”karaca, stradali žene i djeca.Napadači su sa sobom odnijeli i brojne odsječene glave ubijenih ljudi. One su noÅ”ene kućama kao znak junaÅ”tva.

KolaÅ”in je bio skoro opustoÅ”en. Atavistički nagoni su doÅ”li do punog izražaja. Čak su i žene iz Vasojevića prinosile slamu i sijeno za paljenje kuća, paleći i ubijajući kao ā€œmuÅ”ke glaveā€.

Spaljene su sve kuće i zgrade: ā€œvjekovna mržnja gajena prema porobljivačima i zlikovcima strahovito se izlila na kolaÅ”inske Turkeā€.Ā KolaÅ”in je bio u ognju. Za nekoliko sati postao je ruÅ”evinom, a njegovi branioci ā€œgorjeli su sa svojim gradomā€.Vuk Popović je pisao Vuku Karadžiću kako su sve kuće zapaljene: ā€œi nehtevÅ”i se mnogi predati živi, 1.000 ih je kažu, u svojim kućama izgorjelo, 1.000 zarobljeno, a toliko ih je posječenoā€.Ā Opljačkano je sve Å”to se moglo odnijeti. KolaÅ”in ipak tada nije ostao u crnogorskim rukama. Da bi očuvao svoj autoritet u Crnoj Gori i pred velikim evropskim silama, knjaz Danilo, bez čijeg je znanja navodno izvrÅ”en napad na KolaÅ”in, izdao je pod spoljnim pritiskom, nakon pohare ā€œnajstrožu naredbu na cio narod koji je učestvovao u pohari KolaÅ”ina, da sve Å”to nije utroÅ”enoā€, pogotovo stoku, vrati KolaÅ”incima. Po prvi put se desilo da su Vasojevići i ostali Brđani morali da protivničkoj strani vrate dio plijena zadobijen u masovnom pljačkaÅ”kom pohodu.

Na zahtjeve koji su upućivani iz KolaÅ”ina državnim osmanskim vlastima da ih zaÅ”tite jače vojne jedinice, bilo im je odgovoreno ā€œda se ne prihvataju oružjaā€.

Odlomak iz djela: Safet Bandžović, Iseljavanje muslimana Crne Gore u Tursku, I tom, Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica, 2011