
Novi vijek
Progon i etniÄko ÄiÅ”Äenje muslimana iz KolaÅ”ina
Za razliku od āÅ”eher Podgoriceā ili Taslidže āgrada bijelogā, u narodnoj pjesmi se KolaÅ”in, poput Spuža i NikÅ”iÄa, naziva āgradom krvavijemā. Po starim obiÄajima imao je svoga glavara. ObiÄno su oni bili iz porodice MuÅ”oviÄa, kao jedne od najstarijih u KolaÅ”inu.
PorodiÄnog glavara imala je svaka veÄa porodica. Za srediÅ”nju vlast KolaÅ”inci, zbog svog specifiÄnog položaja, upuÄeni prije svega na sebe i svoju snagu, nisu mnogo marili. U izvorima XIX stoljeÄa o njima se govorilo kao āžestokim junacimaā koji nisu imali nad sobom āni cara ni gospodaraā. KolaÅ”inci su sami isticali kako āTara ne zna za gospodaraā.Ā HercegovaÄke paÅ”e su znali poslati vojsku na njih, da ih pokore.Ā
U vremenu 1825-1832. oni su bili na strani buntovnih bosanskih glavara protiv sultanove vlasti.Ā SpremajuÄi se da vode borbu protiv nadmoÄnijeg protivnika, oni su zamolili MoraÄane da kod njih privremeno sklone žene i djecu, ali su ih ovi, po nareÄenju vladike Petra II PetroviÄa, odbili.Ā Kada god je osmanska vojska ratovala ābilo na MoraÄu; bilo na VasojeviÄe; osobito na Crnu Goru; oni su svagda prednjaÄili turskoj vojsci. A Äesto su se i sami zavaÄali i po srpskim plemenskim navikama krvili: Äas s VasojeviÄima; Äas s MoraÄanima; Äas sa Å arancima, Jezercima, TuÅ”imljanima i Drobnjacima. Samo do Pive nijesu dopriraliā.
Po A. F. Giljferdingu KolaÅ”in je Å”ezdesetih godina XIX stoljeÄa bio āpljaÄkaÅ”ko, muslimansko gnijezdoā, odnosno āgnijezdo fanatika pljaÄkaÅ”aā. SliÄno je nazivao i njihove pravoslavne susjede. On je uoÄavao kako u KolaÅ”inu i NikÅ”iÄu ācarska blagajna niÅ”ta ne dobija i pravo jaÄega gospodari neograniÄenoā. Žarko Å ÄepanoviÄ smatra da je kolaÅ”insko stanovniÅ”tvo bilo ratoborno i bezgraniÄno fanatizovano, ustvrÄujuÄi da je āTurski KolaÅ”inā predstavljao ākrvavu krajinuā ā sui generis, ustvrÄujuÄi da je tamoÅ”nji musliman āponikao u krvavoj sredini, predstavnik gospodarujuÄeg sloja, pothranjivan muslimanskom narodnom pjesmom ā pratiocem svakodnevnog života, sluÅ”ajuÄi u dugim ramazanskim veÄerima o bojevima u svojoj sredini i van nje, od malih nogu navikavao se da je ratniÅ”tvo jedino zanimanje dostojno ljutog krajiÅ”nikaā.
Kao stanovnici KolaÅ”ina pominju se u izvorima, izmeÄu ostalih, porodice MartinoviÄa, BaÅ”anoviÄa, MekiÄa, Å abanagiÄa, SmailagiÄa, KajoviÄa. OruÄeviÄi su živjeli u Drpama, MuÅ”oviÄi u MuÅ”oviÄa Rijeci, PepiÄi u Babljaku, ZuliÄiÄi u Drijenku, Pijuci u Blatini, Balabani i Kofrci u Migalovici, HusoviÄi, RedžoviÄi, Hoti (Oti), ÄurÄeviÄi, MartinoviÄi u Planoj, LaleviÄi u Bistrici, Hoti u VojkoviÄima, HasiÄi i LukaÄi u MoraÄkom Trebaljevu, BalijagiÄi, HadžibuliÄi i AnuÅ”eviÄi u RovaÄkom Trebaljevu. HriÅ”Äani u ovom kraju se pominju tek kao rijetki žitelji koji su radili kao ÄifÄije na begovskim imanjima.Ā JoÅ” od sredine XIX u ovom kraju dolazilo je do velikih borbi i razaranja. KolaÅ”inski kraj je tada bio u sastavu Novopazarskog sandžaka i Prijepoljskog kadiluka.
Knjaz Danilo je podstrekavao i slao Crnogorce da āulaze u tuÄe zemlje i da Äeraju pljenove, od kojih se glavno daje njemu, a on prestupnike pokrivaā.Ā KolaÅ”incima je dosta nevolja nanosio i Milisav MiÅ”njiÄ, koji se u vrijeme knjaza Danila, naselio u RjeÄinama kod KolaÅ”ina. Crnogorci, iz plemena VasojeviÄa, Donje i Gornje MoraÄe, Rovaca, Jezera, Å aranaca, Lijeve rijeke i dijelom KuÄa, napali su iznenadno KolaÅ”in āleglo turskih zlicaā i okolna sela u ranim jutarnjim satima 28. jula 1858. i popalili katune na Sinjajevini i sela: Lipovo, Trebaljevo i Å titaricu. NapadaÄi su, predvoÄeni Miljanom Vukovim i Novicom CeroviÄem, napravili od KolaÅ”ina āgrdiloā.Ā U KolaÅ”inu je tada ubijeno i u kuÄama popaljeno viÅ”e stotina lica. Austrijski izvori navode da je nastradalo preko hiljadu ljudi. U napadu su, pored muÅ”karaca, stradali žene i djeca.NapadaÄi su sa sobom odnijeli i brojne odsjeÄene glave ubijenih ljudi. One su noÅ”ene kuÄama kao znak junaÅ”tva.
KolaÅ”in je bio skoro opustoÅ”en. AtavistiÄki nagoni su doÅ”li do punog izražaja. Äak su i žene iz VasojeviÄa prinosile slamu i sijeno za paljenje kuÄa, paleÄi i ubijajuÄi kao āmuÅ”ke glaveā.
Spaljene su sve kuÄe i zgrade: āvjekovna mržnja gajena prema porobljivaÄima i zlikovcima strahovito se izlila na kolaÅ”inske Turkeā.Ā KolaÅ”in je bio u ognju. Za nekoliko sati postao je ruÅ”evinom, a njegovi branioci āgorjeli su sa svojim gradomā.Vuk PopoviÄ je pisao Vuku KaradžiÄu kako su sve kuÄe zapaljene: āi nehtevÅ”i se mnogi predati živi, 1.000 ih je kažu, u svojim kuÄama izgorjelo, 1.000 zarobljeno, a toliko ih je posjeÄenoā.Ā OpljaÄkano je sve Å”to se moglo odnijeti. KolaÅ”in ipak tada nije ostao u crnogorskim rukama. Da bi oÄuvao svoj autoritet u Crnoj Gori i pred velikim evropskim silama, knjaz Danilo, bez Äijeg je znanja navodno izvrÅ”en napad na KolaÅ”in, izdao je pod spoljnim pritiskom, nakon pohare ānajstrožu naredbu na cio narod koji je uÄestvovao u pohari KolaÅ”ina, da sve Å”to nije utroÅ”enoā, pogotovo stoku, vrati KolaÅ”incima. Po prvi put se desilo da su VasojeviÄi i ostali BrÄani morali da protivniÄkoj strani vrate dio plijena zadobijen u masovnom pljaÄkaÅ”kom pohodu.
Na zahtjeve koji su upuÄivani iz KolaÅ”ina državnim osmanskim vlastima da ih zaÅ”tite jaÄe vojne jedinice, bilo im je odgovoreno āda se ne prihvataju oružjaā.
Odlomak iz djela: Safet BandžoviÄ, Iseljavanje muslimana Crne Gore u Tursku, I tom, Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica, 2011