Iako je mogao, Mikulić, inače rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine, odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom. Slobodu ponovo nije dočekao.
Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.
„U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojim“, zapisat će u sarajevskim „Danima“ Hrvoje Ištuk, nekadašnji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.
Ne samo to, Mikulić je, zahvaljujući svojim vezama, širio diljem svijeta istinu o agresiji na BiH. Napisao je tako potresno pismo legendarnom predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Juan Antoniju Samaranchu, čovjeku koji je samo osam godina ranije kazao da je Sarajevo organiziralo do tada najbolje Zimske olimpijske igre u historiji.
“Obraćam Vam se povodom spoljne i unutrašnje agresije na domovinu nas Bosanaca i Hercegovaca, međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu”, pisao je Mikulić Samaranchu.
Agresija je, pisao je Mikulić, stravično brutalna.
“Ubijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najvećim dijelom starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijetećih opasnosti. Uništavaju se privatna, društvena i državna imovina, spomenici naše prošlosti, kulturna dobra, škole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeća i infrastruktura. Blokiraju se i izlažu opasnostima čak i ustanove za retardiranu i slijepu djecu… Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi. Prijete glad i epidemije”, naglasio je Mikulić.
Između ostalog, napisao je i da “rješenje za krizu mogu naći samo građani i narodi Bosne i Hercegovine”.
“Oni nisu bili, niti su sada u međusobnoj svađi”, istakao je Mikulić, poručujući Samaranchu da bi bio “tužan da vidi Sarajevo”.
Mikulić veličinu svoje ličnosti nije potvrdio samo u najteže vrijeme tokom agresije. Bio veliki čovjek i kada je bio na vrhuncu moći.
Svjedoči to i njegova uloga u borbi za nacinalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem će 90-tih biti vraćeno i njegovo nacionalno ime. Uz Džemala Bijedića, neka zapamte i nove generacije Bošnjaka, Mikulić će odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom procesu.
Hrvoje Ištuk o tome ovako piše:
„Pod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovništva u Jugoslaviji, grupa bivših ali neuništivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajalište koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripraviti“, navodi Ištuk.
Mikulić je bio spreman i odlučan.
„Tokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom “M”. Kad se došlo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: “Čujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objašnjavate nešto što odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite računa, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovine”, naglasio je Ištuk.
Gornjovakufljanin Branko Mikulić je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom, otišao u partizane još kao dječak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik. Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio istaknuti član Saveza komunista Jugoslavije.
Izvor: Radiosarajevo.ba
Komentariši