Srbija od dobijanja autonomije do nezavisnosti: Istjerivanje muslimanskog stanovništva jedan od procesa tokom cijelog tog perioda

Status Kneževine Srbije od 1815/16. regulisan je ugovorima i konvencijama između Osmanske države i Ruske imperije. Iznutra je postojala mješovita osmansko-srpska uprava. Knez Miloš je mudro vodio svoju malu kneževinu izbjegavajući bilo kakve sukobe koji su mogli ugroziti ono što je do tada bilo postignuto. Nije se želio uključiti ni u Grčki ustanak, iako je Heteria Filika pokušavala stupiti u kontakt sa Srbima. Heteria je planirala Karađorđa vratiti u Srbiju, ali je Miloš uhapsio vođu Prvog srpskog ustanka i pogubio ga. Nije tolerisao posebno ni opoziciju koja se razvila protiv njega. Vladao je despotski, ali se brinuo o interesima seljaka od kojih je imao najveću podršku. Čvrsto je čuvao ono što je do tada stečeno i nije se zamjeravao Uzvišenoj Porti.

Prvih desetak godina postojanja poluautonomne Kneževine Srbije regulisao je Bukureštanski mir iz 1812. godine. Porta se obavezala da neće ugrožavati unutrašnju samoupravu Kneževine niti će provoditi osvetu nad pobunjenicima kojima je zagarantovana amnestija. Međutim, sultan je odlagao provođenje odluka mirovnog ugovora. Tek je novi ruski imperator, Nikolaj I, 1826. tražio od sultana da provede odluke Bukureštanskog mira. Zbog toga je zaključena Akermanska konvencija 7. X iste godine, kojom se Osmanska država obavezala izvršiti odredbe mira iz Bukurešta. Uz nju je išao i odjeliti akt Konvencije, po kojem se Srbima daje sloboda vjeroispovijesti, pravo da sami biraju predstavnike u svoju skupštinu, obećava im se priključenje šest bosanskih nahija na istočnoj obali Drine, Srbima se dodjeljuju imanja muslimana koji se moraju iseliti iz Srbije, regulišu se porezi, sloboda trgovine itd.

Akermanska konvencija i odjeliti akt su donseeni u vrijeme Grčkog ustanka, tako da je sultan opet odlagao provođenje odluka Konvencije. Novim mirovnim ugovorom, iz Edirnea 1829, kojim je završen rat Rusije i Osmanske države, sultan je prihvatio izvršenje odredbi Akermanske konvencije. U narednim godinama sultan je donio nekoliko hatišerifa kojima je regulisan status Smederevskog sandžaka, odnosno Kneževine Srbije.

Najprije je proklamovan hatišerif 1829. godine kojim je sultan ovlastio smederevskog sandžakbega da provodi odluke konvencije iz 1826. i hatišerifa iz 1829. Sljedeće godine je stigao novi hatišerif, najvažniji za srbijansku državno-pravnu historiju ovog perioda. Hatišerifom iz 1830. godine potvrđen je status Kneževine Srbije kao autonomne jedinice unutar Osmanske države. Smederevski sandžak (tzv. Beogradski pašaluk) od tada više ne postoji, određen je godišnji danak kojeg će Kneževina plaćati sultanu kao vid zavisnosti, knez Miloš je priznat za zakonitog nasljednog kneza. Dalje su regulisane ovlasti kneza i njegov odnos sa skupštinom i drugo. Još jednim hatišerifom, iz 1833, visina danka je određena na 2.300.000 groša godišnje, uz šta je Srbiji priključeno šest traženih nahija nakon sloma bosanskog pokreta za autonomiju.

Od autonomne nasljedne kneževine do nezavisnosti (1830-1878)

Među prvim mjerama nakon sticanja pune autonomije u Srbiji bilo je dovođenje do kraja procesa istjerivanja muslimana. Oni su bili prisiljeni da rasprodaju ili napuste svoja zemljišta i odu negdje drugo. Sa druge strane, doselilo se dosta pravoslavnog stanovništva na prostor koji je imao autonomiju i bio pošteđen osmanskih zakona. Ubrzo je broj stanovnika u Srbiji porastao na skoro jedan milion. Na unutrašnjem planu, između kneza i stariješina se razvila politička borba u vezi sa državnim uređenjem i oblikom vladavine, odnosno po pitanju ograničenja kneževe vlasti.

Stariješine su pokušavali umanjiti vlast Miloša Obrenovića. Pokušali su i na neki način uspostaviti sistem koji je ranije postojao kako bi mogli seljake dovesti u zavisan feudalni položaj. Međutim, knez Miloš je zaustavio uspostavljanje feudalnih odnosa i time dodatno stekao podršku seljaka. Ipak, stariješinsko-trgovačko-knezovska opozicija protiv njega je bila dovoljno snažna da se izbori za ograničavanje Miloševe vlasti. Oni su tražili donošenje ustava, pa je taj pokret nazvan pokretom ustavobranitelja. Zahtijevali su pravnu sigurnost, manje poreze, učešće u vlasti, slobodu trgovine i dr. Knez je 1835. prihvatio donijeti prvi ustav, nazvan Sretenjski ustav.

Sretenjskim ustavom donekle je bio ograničen knežev apsolutizam. Ustavnim odredbama zadovoljene su izvjesne težnje srpskih starješina, pa čak i naroda. Organizacioni vid ograničenja kneževog apsolutizma sastojao se u afirmaciji onih organa vlasti čije je postojanje bilo predviđeno još hatišerifom iz 1830. godine. Pored kneza kao organa centralne državne vlasti, ustav je predvidio Državni savjet i Narodnu skupštinu. Knez je sa Državnim savjetom dijelio izvršnu i zakonodavnu vlast, dok je dio stanovništva, onaj bogatiji, birao predstavnike u Skupštinu koja je uglavnom bila zadužena za narodne zahtjeve. No, ovim ustavom nisu bile zadovoljna ni Rusija ni Osmanska država, pa ni susjedna Austrija jer je bio, po njihovoj ocjeni, previše demokratski. Ni stariješine nisu bile zadovoljne zbog postojanja Skupštine. Zato je Miloš vrlo brzo morao povući ustav.

Ustavobranitelji nisu odustajali od borbe za ograničavanjem moći kneza Miloša. SultanMahmud-han II je 1838. donio novi hatišerif, koji je knezu garantovao mnogo veće ovlasti. Taj hatišerif je prihvaćen u februaru 1839. i nazvan je Turski ustav. Turskim ustavom je potvrđena nasljedna kneževska funkcija, knez je opet dijelio vlast, sada sa Sovjetom, kojeg su činili starješine i najvažniji od Srba, s tim što je knez sada imao dosta veća ovlaštenja u odnosu na Sovjet, nego je ranije imao u odnosu na Državni savjet. Ipak, knez Miloš nije bio zadovoljan pojedinim ograničenjima koja je Sovjet mogao da mu postavi. Zato je abdicirao iste te 1839. godine.

Period ustavobranitelja (1842-1858).

Nakon Miloša brzo su se smijenila njegova dva sina, Milan (1839) i Mihajlo Obrenović (1839-1842), da bi skupština potom izabrala sina Đorđa Petrovića, Aleksandra Karađorđevića. On je bio na položaju kneza od 1842. do 1858, ali je stvarnu vlast imao ustavobraniteljski Sovjet. Uzvišena Porta ga nije priznala za kneza, jer je ona ranije Milošu Obrenoviću i njegovom potomstvu priznala kneževsku funkciju.

Period ustavobranitelja je početak modernizacije Srbije u prosvjetiteljskom duhu. Sve je više bilo obrazovanih i pismenih, posebno francuskih studenata, koji su studirali na Zapadu i donijeli francuski duh u Srbiju. To je vrijeme kada se novi revolucionarni duhovi šire Europom, koji kulminiraju Proljećem naroda 1848/49. godine. Ni Srbija nije bila pošteđena toga. Naprotiv, upravo tada nastaje prvi vanjskopolitički program Srbije, kojeg se od tada do danas Srbija nije odrekla (vidi Velikosrpska ideja i nacionalni program).

U Proljeću naroda srbijanska vlada, zbog stava Osmanske države i Rusije, ostala je neutralna, iako je stanovništvo iskazivalo želju za pomoći svojoj slavenskoj braći. Neutralna je bila Srbija i u vrijeme Krimskog rata (1853-1856). Taj rat je završen Pariškim mirom 1856. godine, a jedan dio ugovora se odnosi i na pitanje Srbije. Naime, ona je do tada, kao osmanska vazalna kneževina, bila pod ruskom zaštitom. U Parizu je, umjesto Rusije, kao „zaštitnika“ dobila sve europske sile, što je bio diplomatski potez sultana i Porte da smanje uticaj Rusije u Srbiji. Neutralnost zvanične vlade u Proljeću naroda i Krimskom ratu, kao i prihvatanje Pariškog mira, naglo su umanjili popularnost ustavobranitelja kod stanovništva. Zato je došlo do zahtjeva za povratkom tada većstarog Miloša Obrenovića. U momentu kada su ustavobranitelji htjeli zbaciti kneza Aleksandra Obrenovića, smatrajući da želi iskoristiti nestabilnost i povećati svoju vlast, Skupština je zatražila ostavku kneza Aleksandra i proglasila Miloša za novog kneza. Vladavina Aleksandra, ali i ustavobranitelja je time završena.

Put ka nezavisnosti.Tada već osamdesetogodišnji knez Miloš Obrenović kratko jevladao, od 1858. do svoje smrti 1860. godine. Njegova restauracija se pretvorila u narodnu borbu protiv birokratije i zelenaša. Naslijedio ga je njegov sin Mihajlo, knez iz 1838-1842. godine. Druga vladavina kneza Mihajla Obrenovića trajala je od 1860. do 1868. godine. Knez Mihajlo je bio pristalica Načertanija i vidio je Srbiju kao južnoslavenski Pijemont, tj. državu koja će voditi ujedinjenje Južnih Slavena onako kakoje Kraljevina Sardinija (tzv. Pijemont) vodila italijansko ujedinjenje. Za te potrebe, knez Mihajlo je 1861. započeo sa stvaranjem narodne vojske.

Međutim, Srbija nije imala objektivnu snagu za ispunjenje Mihajlovih ideja, što će se pokazati i na političkom i na vojnom planu. Mihajlova Srbija je i dalje bila vazalna osmanska zemlja, što je on pokušavao umanjiti. Iskoristio je jedan incident 1862. u Beogradu kako bi i posljednje muslimane iz Srbije prisilio da napuste zemlju, u čemu je imao podršku Francuske i Rusije, tako da je u tome i uspio. Sljedeći korak je bio preuzimanje preostalih osmanskih tvrđava u Srbiji, koje su do tada čuvali osmanski garnizoni. Posljednje tvrđave su predate Srbiji 1867. godine. Od tada, jedini znak potčinjenosti Osmanskoj državi je bila osmanska zastava na tvrđavi u Beogradu, što je svakako bila samo formalnost. Tih godina njegova popularnost ipak pada zbog neuspjeha da u potpunosti osamostali Kneževinu.

Naime, 1866. vođen je rat između Pruske i Austrije. Javnost je smatrala da je to dobra prilika za pokretanjem opšteg rata protiv Osmanlija, ali knez to nije iskoristio. Nije se snašao u situaciji nastaloj nakon, za njega neočekivanog poraza Austrije. Osim toga, pad popularnosti kneza Mihajla vezan je i za njegovo miješanje u sudstvo.

Na polju vanjske politike nosio se kao samostalan vladar i sklapao saveze sa drugim zemljama. Prvo je sklopio savez sa Grčkom, po kojem je Srbija trebala brinuti o Bosni i Hercegovini, a Grčka o Epiru i Tesaliji, čime su ustvari obje zemlje pokazivale svoje teritorijalne pretenzije prema Osmanskoj državi. Slične saveze Srbija je sklopila i sa Crnom Gorom i rumunskim kneževinama.

Propuštena prilika za očekivani rat sa Osmanlijama i neprovođenje liberalnih reformi koštali su Mihajla Obrenovića. Ubijen je u atentatu u junu 1868. godine. Nije imao potomaka, a jedini Obrenović je bio maloljetni Milan. Njega su vojska i Skupština postavile na mjesto kneza, a potom je formirano Namjesništvo koje je vodio liberal Jovan Ristić i kojeg su uglavnom činili liberali. Tako je započela vladavina kneza Milana (II) Obrenovića , koja je trajala do 1882. godine.

Kako je u početku vladavine bio maloljetan, Namjesništvo je 1869. donijelo novi ustav, nazvan Namjesnički ustav. Srbija je definisana kao nasljedna ustavna monarhija sa knezom i narodnim predstavništvom Skupštinom koja se sastajala jednom godišnje. Ustavom je ograničen kneževski apsolutizam, ali su knezu ostavljene široke ovlasti. Tako je recimo samo zakonodavnu vlast dijelio sa Skupštinom, a sudska i izvršna je pripadala samo njemu. Pored kneza i Skupštine, postojao je i Državni savjet kao stručni organ koji je pomagao i knezu i Skupštini.

Dok je Namjesništvo vodilo Srbiju rat nije bio opcija, tako da se ubrzo raspao savez kojeg je stvorio Mihajlo Obrenović. Knez Milan je punoljetan postao 1872. godine i od tada započinje vladati kao samostalni vladar, bez Namjesništva. Oslonac njegove vladavine su bili liberali, a osim njih u političkom životu Srbije su još bili konzervativci, radikali i socijaldemokrate.