novi-vijek

Novi vijek

Srbija od dobijanja autonomije do nezavisnosti: Istjerivanje muslimanskog stanovništva jedan od procesa tokom cijelog tog perioda

Status Kne┼żevine Srbije od 1815/16. regulisan je ugovorima i konvencijama izme─Ĺu Osmanske dr┼żave i Ruske imperije. Iznutra je postojala mje┼íovita osmansko-srpska uprava. Knez Milo┼í je mudro vodio svoju malu kne┼żevinu izbjegavaju─çi bilo kakve sukobe koji su mogli ugroziti ono ┼íto je do tada bilo postignuto. Nije se ┼żelio uklju─Źiti ni u Gr─Źki ustanak, iako je Heteria Filika poku┼íavala stupiti u kontakt sa Srbima. Heteria je planirala Kara─Ĺor─Ĺa vratiti u Srbiju, ali je Milo┼í uhapsio vo─Ĺu Prvog srpskog ustanka i pogubio ga. Nije tolerisao posebno ni opoziciju koja se razvila protiv njega. Vladao je despotski, ali se brinuo o interesima seljaka od kojih je imao najve─çu podr┼íku. ─îvrsto je ─Źuvao ono ┼íto je do tada ste─Źeno i nije se zamjeravao Uzvi┼íenoj Porti.

Prvih desetak godina postojanja poluautonomne Kne┼żevine Srbije regulisao je Bukure┼ítanski mir iz 1812. godine. Porta se obavezala da ne─çe ugro┼żavati unutra┼ínju samoupravu Kne┼żevine niti ─çe provoditi osvetu nad pobunjenicima kojima je zagarantovana amnestija. Me─Ĺutim, sultan je odlagao provo─Ĺenje odluka mirovnog ugovora. Tek je novi ruski imperator, Nikolaj I, 1826. tra┼żio od sultana da provede odluke Bukure┼ítanskog mira. Zbog toga je zaklju─Źena Akermanska konvencija 7. X iste godine, kojom se Osmanska dr┼żava obavezala izvr┼íiti odredbe mira iz Bukure┼íta. Uz nju je i┼íao i odjeliti akt Konvencije, po kojem se Srbima daje sloboda vjeroispovijesti, pravo da sami biraju predstavnike u svoju skup┼ítinu, obe─çava im se priklju─Źenje ┼íest bosanskih nahija na isto─Źnoj obali Drine, Srbima se dodjeljuju imanja muslimana koji se moraju iseliti iz Srbije, reguli┼íu se porezi, sloboda trgovine itd.

Akermanska konvencija i odjeliti akt su donseeni u vrijeme Gr─Źkog ustanka, tako da je sultan opet odlagao provo─Ĺenje odluka Konvencije. Novim mirovnim ugovorom, iz Edirnea 1829, kojim je zavr┼íen rat Rusije i Osmanske dr┼żave, sultan je prihvatio izvr┼íenje odredbi Akermanske konvencije. U narednim godinama sultan je donio nekoliko hati┼íerifa kojima je regulisan status Smederevskog sand┼żaka, odnosno Kne┼żevine Srbije.

Najprije je proklamovan hati┼íerif 1829. godine kojim je sultan ovlastio smederevskog sand┼żakbega da provodi odluke konvencije iz 1826. i hati┼íerifa iz 1829. Sljede─çe godine je stigao novi hati┼íerif, najva┼żniji za srbijansku dr┼żavno-pravnu historiju ovog perioda. Hati┼íerifom iz 1830. godine potvr─Ĺen je status Kne┼żevine Srbije kao autonomne jedinice unutar Osmanske dr┼żave. Smederevski sand┼żak (tzv. Beogradski pa┼íaluk) od tada vi┼íe ne postoji, odre─Ĺen je godi┼ínji danak kojeg ─çe Kne┼żevina pla─çati sultanu kao vid zavisnosti, knez Milo┼í je priznat za zakonitog nasljednog kneza. Dalje su regulisane ovlasti kneza i njegov odnos sa skup┼ítinom i drugo. Jo┼í jednim hati┼íerifom, iz 1833, visina danka je odre─Ĺena na 2.300.000 gro┼ía godi┼ínje, uz ┼íta je Srbiji priklju─Źeno ┼íest tra┼żenih nahija nakon sloma bosanskog pokreta za autonomiju.

Od autonomne nasljedne kne┼żevine do nezavisnosti (1830-1878)

Me─Ĺu prvim mjerama nakon sticanja pune autonomije u Srbiji bilo je dovo─Ĺenje do kraja procesa istjerivanja muslimana. Oni su bili prisiljeni da rasprodaju ili napuste svoja zemlji┼íta i odu negdje drugo. Sa druge strane, doselilo se dosta pravoslavnog stanovni┼ítva na prostor koji je imao autonomiju i bio po┼íte─Ĺen osmanskih zakona. Ubrzo je broj stanovnika u Srbiji porastao na skoro jedan milion. Na unutra┼ínjem planu, izme─Ĺu kneza i starije┼íina se razvila politi─Źka borba u vezi sa dr┼żavnim ure─Ĺenjem i oblikom vladavine, odnosno po pitanju ograni─Źenja kne┼żeve vlasti.

Starije┼íine su poku┼íavali umanjiti vlast Milo┼ía Obrenovi─ça. Poku┼íali su i na neki na─Źin uspostaviti sistem koji je ranije postojao kako bi mogli seljake dovesti u zavisan feudalni polo┼żaj. Me─Ĺutim, knez Milo┼í je zaustavio uspostavljanje feudalnih odnosa i time dodatno stekao podr┼íku seljaka. Ipak, starije┼íinsko-trgova─Źko-knezovska opozicija protiv njega je bila dovoljno sna┼żna da se izbori za ograni─Źavanje Milo┼íeve vlasti. Oni su tra┼żili dono┼íenje ustava, pa je taj pokret nazvan pokretom ustavobranitelja. Zahtijevali su pravnu sigurnost, manje poreze, u─Źe┼í─çe u vlasti, slobodu trgovine i dr. Knez je 1835. prihvatio donijeti prvi ustav, nazvan Sretenjski ustav.

Sretenjskim ustavom donekle je bio ograni─Źen kne┼żev apsolutizam. Ustavnim odredbama zadovoljene su izvjesne te┼żnje srpskih starje┼íina, pa ─Źak i naroda. Organizacioni vid ograni─Źenja kne┼żevog apsolutizma sastojao se u afirmaciji onih organa vlasti ─Źije je postojanje bilo predvi─Ĺeno jo┼í hati┼íerifom iz 1830. godine. Pored kneza kao organa centralne dr┼żavne vlasti, ustav je predvidio Dr┼żavni savjet i Narodnu skup┼ítinu. Knez je sa Dr┼żavnim savjetom dijelio izvr┼ínu i zakonodavnu vlast, dok je dio stanovni┼ítva, onaj bogatiji, birao predstavnike u Skup┼ítinu koja je uglavnom bila zadu┼żena za narodne zahtjeve. No, ovim ustavom nisu bile zadovoljna ni Rusija ni Osmanska dr┼żava, pa ni susjedna Austrija jer je bio, po njihovoj ocjeni, previ┼íe demokratski. Ni starije┼íine nisu bile zadovoljne zbog postojanja Skup┼ítine. Zato je Milo┼í vrlo brzo morao povu─çi ustav.

Ustavobranitelji nisu odustajali od borbe za ograni─Źavanjem mo─çi kneza Milo┼ía. SultanMahmud-han II je 1838. donio novi hati┼íerif, koji je knezu garantovao mnogo ve─çe ovlasti. Taj hati┼íerif je prihva─çen u februaru 1839. i nazvan je Turski ustav. Turskim ustavom je potvr─Ĺena nasljedna kne┼żevska funkcija, knez je opet dijelio vlast, sada sa Sovjetom, kojeg su ─Źinili starje┼íine i najva┼żniji od Srba, s tim ┼íto je knez sada imao dosta ve─ça ovla┼ítenja u odnosu na Sovjet, nego je ranije imao u odnosu na Dr┼żavni savjet. Ipak, knez Milo┼í nije bio zadovoljan pojedinim ograni─Źenjima koja je Sovjet mogao da mu postavi. Zato je abdicirao iste te 1839. godine.

Period ustavobranitelja (1842-1858).

Nakon Milo┼ía brzo su se smijenila njegova dva sina, Milan (1839) i Mihajlo Obrenovi─ç (1839-1842), da bi skup┼ítina potom izabrala sina ─Éor─Ĺa Petrovi─ça, Aleksandra Kara─Ĺor─Ĺevi─ça. On je bio na polo┼żaju kneza od 1842. do 1858, ali je stvarnu vlast imao ustavobraniteljski Sovjet. Uzvi┼íena Porta ga nije priznala za kneza, jer je ona ranije Milo┼íu Obrenovi─çu i njegovom potomstvu priznala kne┼żevsku funkciju.

Period ustavobranitelja je po─Źetak modernizacije Srbije u prosvjetiteljskom duhu. Sve je vi┼íe bilo obrazovanih i pismenih, posebno francuskih studenata, koji su studirali na Zapadu i donijeli francuski duh u Srbiju. To je vrijeme kada se novi revolucionarni duhovi ┼íire Europom, koji kulminiraju Prolje─çem naroda 1848/49. godine. Ni Srbija nije bila po┼íte─Ĺena toga. Naprotiv, upravo tada nastaje prvi vanjskopoliti─Źki program Srbije, kojeg se od tada do danas Srbija nije odrekla (vidi Velikosrpska ideja i nacionalni program).

U Prolje─çu naroda srbijanska vlada, zbog stava Osmanske dr┼żave i Rusije, ostala je neutralna, iako je stanovni┼ítvo iskazivalo ┼żelju za pomo─çi svojoj slavenskoj bra─çi. Neutralna je bila Srbija i u vrijeme Krimskog rata (1853-1856). Taj rat je zavr┼íen Pari┼íkim mirom 1856. godine, a jedan dio ugovora se odnosi i na pitanje Srbije. Naime, ona je do tada, kao osmanska vazalna kne┼żevina, bila pod ruskom za┼ítitom. U Parizu je, umjesto Rusije, kao ÔÇ×za┼ítitnikaÔÇť dobila sve europske sile, ┼íto je bio diplomatski potez sultana i Porte da smanje uticaj Rusije u Srbiji. Neutralnost zvani─Źne vlade u Prolje─çu naroda i Krimskom ratu, kao i prihvatanje Pari┼íkog mira, naglo su umanjili popularnost ustavobranitelja kod stanovni┼ítva. Zato je do┼ílo do zahtjeva za povratkom tada ve─çstarog Milo┼ía Obrenovi─ça. U momentu kada su ustavobranitelji htjeli zbaciti kneza Aleksandra Obrenovi─ça, smatraju─çi da ┼żeli iskoristiti nestabilnost i pove─çati svoju vlast, Skup┼ítina je zatra┼żila ostavku kneza Aleksandra i proglasila Milo┼ía za novog kneza. Vladavina Aleksandra, ali i ustavobranitelja je time zavr┼íena.

Put ka nezavisnosti.Tada ve─ç osamdesetogodi┼ínji knez Milo┼í Obrenovi─ç kratko jevladao, od 1858. do svoje smrti 1860. godine. Njegova restauracija se pretvorila u narodnu borbu protiv birokratije i zelena┼ía. Naslijedio ga je njegov sin Mihajlo, knez iz 1838-1842. godine. Druga vladavina kneza Mihajla Obrenovi─ça trajala je od 1860. do 1868. godine. Knez Mihajlo je bio pristalica Na─Źertanija i vidio je Srbiju kao ju┼żnoslavenski Pijemont, tj. dr┼żavu koja ─çe voditi ujedinjenje Ju┼żnih Slavena onako kakoje Kraljevina Sardinija (tzv. Pijemont) vodila italijansko ujedinjenje. Za te potrebe, knez Mihajlo je 1861. zapo─Źeo sa stvaranjem narodne vojske.

Me─Ĺutim, Srbija nije imala objektivnu snagu za ispunjenje Mihajlovih ideja, ┼íto ─çe se pokazati i na politi─Źkom i na vojnom planu. Mihajlova Srbija je i dalje bila vazalna osmanska zemlja, ┼íto je on poku┼íavao umanjiti. Iskoristio je jedan incident 1862. u Beogradu kako bi i posljednje muslimane iz Srbije prisilio da napuste zemlju, u ─Źemu je imao podr┼íku Francuske i Rusije, tako da je u tome i uspio. Sljede─çi korak je bio preuzimanje preostalih osmanskih tvr─Ĺava u Srbiji, koje su do tada ─Źuvali osmanski garnizoni. Posljednje tvr─Ĺave su predate Srbiji 1867. godine. Od tada, jedini znak pot─Źinjenosti Osmanskoj dr┼żavi je bila osmanska zastava na tvr─Ĺavi u Beogradu, ┼íto je svakako bila samo formalnost. Tih godina njegova popularnost ipak pada zbog neuspjeha da u potpunosti osamostali Kne┼żevinu.

Naime, 1866. vo─Ĺen je rat izme─Ĺu Pruske i Austrije. Javnost je smatrala da je to dobra prilika za pokretanjem op┼íteg rata protiv Osmanlija, ali knez to nije iskoristio. Nije se sna┼íao u situaciji nastaloj nakon, za njega neo─Źekivanog poraza Austrije. Osim toga, pad popularnosti kneza Mihajla vezan je i za njegovo mije┼íanje u sudstvo.

Na polju vanjske politike nosio se kao samostalan vladar i sklapao saveze sa drugim zemljama. Prvo je sklopio savez sa Gr─Źkom, po kojem je Srbija trebala brinuti o Bosni i Hercegovini, a Gr─Źka o Epiru i Tesaliji, ─Źime su ustvari obje zemlje pokazivale svoje teritorijalne pretenzije prema Osmanskoj dr┼żavi. Sli─Źne saveze Srbija je sklopila i sa Crnom Gorom i rumunskim kne┼żevinama.

Propu┼ítena prilika za o─Źekivani rat sa Osmanlijama i neprovo─Ĺenje liberalnih reformi ko┼ítali su Mihajla Obrenovi─ça. Ubijen je u atentatu u junu 1868. godine. Nije imao potomaka, a jedini Obrenovi─ç je bio maloljetni Milan. Njega su vojska i Skup┼ítina postavile na mjesto kneza, a potom je formirano Namjesni┼ítvo koje je vodio liberal Jovan Risti─ç i kojeg su uglavnom ─Źinili liberali. Tako je zapo─Źela vladavina kneza Milana (II) Obrenovi─ça , koja je trajala do 1882. godine.

Kako je u po─Źetku vladavine bio maloljetan, Namjesni┼ítvo je 1869. donijelo novi ustav, nazvan Namjesni─Źki ustav. Srbija je definisana kao nasljedna ustavna monarhija sa knezom i narodnim predstavni┼ítvom Skup┼ítinom koja se sastajala jednom godi┼ínje. Ustavom je ograni─Źen kne┼żevski apsolutizam, ali su knezu ostavljene ┼íiroke ovlasti. Tako je recimo samo zakonodavnu vlast dijelio sa Skup┼ítinom, a sudska i izvr┼ína je pripadala samo njemu. Pored kneza i Skup┼ítine, postojao je i Dr┼żavni savjet kao stru─Źni organ koji je pomagao i knezu i Skup┼ítini.

Dok je Namjesni┼ítvo vodilo Srbiju rat nije bio opcija, tako da se ubrzo raspao savez kojeg je stvorio Mihajlo Obrenovi─ç. Knez Milan je punoljetan postao 1872. godine i od tada zapo─Źinje vladati kao samostalni vladar, bez Namjesni┼ítva. Oslonac njegove vladavine su bili liberali, a osim njih u politi─Źkom ┼żivotu Srbije su jo┼í bili konzervativci, radikali i socijaldemokrate.