U jesen 1346. ban Stepan II neposredno je zamolio Sinjoriju da uputi poslanike srpskom caru da posreduje za mir. Mletačka vlada se s mnogo dobre volje primila tog zadatka, za ljubav saveznika do koga joj je mnogo stalo. Krajem novembra, Venecija je preko svog glasnika obavjestila bosanskog bana kako je srpski vladar reagovao na ovo posredništvo.
I Dušan je izrazio spremnost da za ljubav Venecije živi u miru i prijateljstvu s bosanskim banom, ali se ŽALIO da je ban UZEO i da drži jednu zemlju koja po pravu pripada njegovom kraljevstvu. Vraćanje te zemlje bilo je za srpskog vladara glavni uslov za mir. Interesi na jugu navodili su Dušana na veliku popustljivost, tako da je predlagao čak da se, ukoliko postoji sumnja u njegovo PRAVO NA HUMSKU ZEMLJU, odluka prepusti drugima, ali da obje strane daju zaloge da će odluku arbitara prihvatiti.
Car je mogao predlagati ovaj već od 13.vijeka mnogo praktikovan način rješavanja sporova, zbog toga što je njegovo pravo bilo očigledno i što bi na taj način spor bio riješen u njegovu korist. Naravno, iz tih istih razloga, taj put rješavanja spora nije bio prihvatljiv za bosanskog bana. Izgleda da je Dušan to predviđao, pa je mletačkim posrednicima predlagao da se, ako ništa drugo ne uspije, zaključi primirje na dvije do tri godine uz obostranu obavezu da neće nanositi štetu.
O toj fazi prekida pregovora nema izvora, tako da se ne zna šta je ustvari postignuto, ali je izgleda ostvaren minimum i sklopljeno kratko primirje, jer u toku 1347/48 nema vijesti o sukobima ili neprijateljstvu bosanskog bana i srpskog cara.
Pitanje je, međutim, ponovo postalo aktuelno u proljeće 1349. kada kod srpskog cara boravi mletački poslanik u misiji radi drugih pitanja, ali je pokušao i s novim posredovanjem za mir između bosanskog i srpskog vladara. Tom prilikom svakako nije bilo ništa postignuto, jer je sredinom maja bosanski ban ponovo molio da mletačko posredovanje, a istovremeno saopštio da će u Humu, zemlji koja je bila glavni razlog bosansko-srpskog neprijateljstva, IZGRADITI TVRĐAVU KRAJ MORA.
Molio je mletačku vladu da mu pruži pomoć u slučaju da neko pokuša da napadom s morske strane osujeti gradnju. Venecija je i ovaj put preduzela izvjesne korake kod srpskog cara, ali je držanje bana Stepana onemogućilo svaki uspjeh, jer pred sam kraj 1349. BOSANSKA VOJSKA JE PRODRLA U SRPSKE oblasti u primorju i pustošila ih. To je pogoršalo krizu u srpsko-bosasnkim odnosima, a car Dušan je u proljeće 1350. objašnjavao Veneciji da se od odmazde protiv Bošnjaka uzdržava samo zbog toga što se ona zauzima za bana, te zbog toga Republika treba da preduzme mjere kod bana da ga umiri i navede da povrati ono što je uzeo i da nakandi štete koje je nanio.
Bilo je sasvim jasno da se srpski car spremao da svoju ogromnu moć upravi prema zapadu i odlučio da riješi situaciju s Bosnom oko Huma. Nad Bosnu se nanijela velika opasnost. Prvi put nakon velikih uspjeha na početku samostalne vladavine, ban Stepan je bio izložen opasnosti da pretrpi ozbiljan neuspjeh. Pošto je srpski car VRAĆANJE HUMA postavio kao sulov za postizanje mira, bosasnki ban je mogao da se ili mirno odrekne ove oblasti ili da se izloži opasnosti od oružanog napada, čiji se ishod nije mogao predvidjeti.
Ban se opredjelio ipak za ratni sukob uzdajući se, vjerovatno, u pomoć ugarskog kralja i mogućnost da se ratni gubici povrate. U svakom slučaju, on se u posljednjim pregovorima, koje su s velikom ozbiljnošću i zalaganjem vodila dva mletačka poslanika putujući od jednog vladaoca drugom, držao nepopustljivo.
Rat je postao neizbježan.
U oktobru 1350. car Dušan je s vojskom provalio u Bosnu. Na žalost, o ovom ratu se ne zna gotovo ništa. Stariji opisi po kojima je Dušan sa 80.000 ljudi prešao Drinu i opsjedao Bobovac nemaju oslonca u izvorima. Da je cilj srpskog vladara prije svega bio Hum, ne pokazuju samo pregovori u kojima je on neprestano tražio ovu oblast, već i prijedlog da se sa mletačkim duždem sastane eventualno na ušću Neretve. Hum je za kratko vrijeme došao u ruke cara Dušana. Srbi su sigurno zaposjeli grad Novi na Neretvi. Sredinom oktobra, Trogirani i Šibeničani su očekivali dolazak srpskog vladara u blizinu i spremali darove koje će predati kad bude došao do Krke. U to vrijeme je nekako moralo doći do preokreta. Vijesti sa juga, da je Kantakuzin provalio na teritoriju Dušanovog carstva i osvojio Ber, Voden i neke manje gradove, prisilile su srpskog cara da svoje snage prebaci u Makedoniju i u osvojenim oblastima ostavio samo posade u gradovima. Sredinom novembra Dušan je već boravio u Dubrovniku na svome putu ka Makedoniji.
Odlazak srpskog cara s glavninom vojske doveo je u pitanje njegove tekovine u Humu. Desilo se ono isto što je i u Makeodniji oslabilo Dušanove pozicije: gradske posade, suviše malobrojne i slabe, nisu bile dorasle da odbrane sebe i okolnu teritoriju od napada snažnijih vojnih odreda. Svega nekoliko mjeseci bilo je dovoljno banu Stepanu II da povrati izgubljene gradove. Za osvajanje Novog na Neretvi bio je naročito zaslužan banov vlastelin Vuk Vukoslavić, čije se zasluge iznose u jednoj povelji izdatoj sredinom 1351.g. Ban Stepan II je na taj način pred kraj svoje vladavine ODBRANIO ono što je na njenom početku osvojio za Bosnu. Car Dušan se vjerovatno nije pomirio s krajnjim ishodom rata s Bosnom, ali, zauzet na drugoj strani, nije imao više prilike da se angažuje oko zemalja na Neretvi. Poslije njegove smrti, više niko nije sa srpske strane UGROŽAVAO bosansku vlast nad Humom.
Komentariši