Sve dotle dok je u Rimskom carstvu dominirao poganski politeizam, u kojem su nalazila mjesta sva moguća lokalna božanstva pokorenih naroda, ilirska religija i ilirski religiozni simbolizam imaju važnu ulogu u obliko vanju duhovnog profila stanovnika koji su živjeli u ilirskim krajevima. Jačanjem kršćanstva cijeli taj duhovni svijet, taj amalgam najrazličitijih religija i filozofija, u kojem je tolerancija bila jedan od bitnih elemenata, doživljuje duboku krizu. Bila je to kriza iz koje će izrasti kršćanski pogled na život, kršćanski svijet, svijet puritanske intransingentnosti nove vojujuće religije u kojem su teško mogli naći mjesta tudi bogovi i tudi simboli.
Iliri su, međutim, i tada, u novim prilikama što ih je donijelo krscanstvo, znali naći načina da sačuvaju neka svoja stara vjerovanja, i to čak i onda kada formalno prihvaćaju kršćanstvo. Istina, vrlo malo znamo dosada o tom iliro-kršćanskom sinkretizmu, no pojava ilirskih simbola u kasnija vremena, čak i do današnjeg dana, potvrđuje da su Iliri uspjeli sačuvati neka svoja vjerovanja i čak ih inkorporirati u novu religiju.
U tami ranog srednjeg vijeka jedva da naziremo tračke svjetlosti koji osvjetljavaju duhovni život domorodačkog stanovništva nakon što su ih barbarski narodi mačem i ognjem satjerali u brdovite i nepristupačne predjele. Nakon stoljetne rimske okupacije u kojoj je duhovna kultura Ilira bila izložena snažnom utjecaju vrlo različitih – po sadržaju i podri jetlu – religija, od kojih su, negdje više, a negdje manje, preuzeli pojedine elemente uključujući ih u svoju duhovnu kulturu, domoroci su suo čeni sa novim narodima i drukčijim duhovnim kulturama od one koju su upoznali u vrijeme trajanja rimske države.
U dugotrajnom procesu miješanja i sažimanja domorodačke kulture sa kulturom došljaka, Iliri će polako izgubiti mnoge elemente svojeg nacionalnog identiteta, uključujući tu i jezik, ali ce došljaci, s druge strane, inkorporirati u svoj etnik ostatke Ilira (neromaniziranih, poluromaniziranih i romaniziranih), ugraditi u svoju ma terijalnu i duhovnu kulturu i ono što je još ostalo od ilirske baštine. U Albaniji je taj proces imao drugi tok, jer tamo seoba naroda u ranom srednjem vijeku nije dovela do bitnog poremećaja u etničkoj strukturi domorodaca, pa su oni mogli kontinuirano razviti svoju kulturu, sve dok nisu, tijekom stoljeća, pod raznim utjecajima, posebno turskim, ali i svog unutrašnjeg društvenoga razvitka, izgubili mnogo od stare kulture iz predrimskih i rimskih vremena.
Taj proces sažimanja stare ilirske kulture sa slavenskom i drugim kulturama na Balkanu od pada Rimskog carstva vrlo je teško rekonstruirati. Posebno je, pak, teško taj proces rekonstruirati na polju religiozne simbolike iako je upravo tu simboliku najlakše identificirati i vezati je uz odredene etničke grupacije, odnosno njihove religije.
Ovdje moramo spomenuti jednu važnu činjenicu da bismo mogli shvatiti sve poteškoće koje iskrsavaju kada se pokušava rekonstruirati iliro-slavenski i iliro-albanski kontinuitet u duhovnoj sferi. Propadanje rimske civilizacije, naime, i promjena u životu Ilira nakon dolaska Slavena na većem dijelu Balkana imali su za posljedicu i nestanak onih oblika materijalne kulture u kojima su ilirska religija i ilirski simbolizam nalazili moguonost da budu registrirani, pa makar katkada to bilo i u nepotpunoj, i čak u potpuno krivoj rimskoj interpretaciji.
S druge strane, poteškoće da se u suvremenim narodnim vjerovanjima u današnjih balkanskih naroda prepoznaju i identificiraju staroilirski elementi proističu u prvom redu iz univerzalnosti pojedinih elemenata tih vjerovanja u svih indoevropskih naroda. Mnogi arheolozi i etnolozi, ne vodeći računa, ili bar ne dovoljno, o toj činjenici, olako povezuju slavenske i albanske simbole sa odgovaraju cim simbolima što su dokumentirani u ilirskoj kulturi, iako su neki od tih simbola (koncentrične kružnice, kolut i sl.) mogli na Balkan doći i u kasnija vremena i egzistirati u kasnijem simbolizmu bez ikakve veze sa prethistorijskom ilirskom simbolikom. Metodološki ispravnim možemo zato smatrati genetsko povezivanje samo onih kultnih simbola, vjerovanja ili kultnih radnji za koje se može utvrditi da su karakteristični za ilirsku re ligiju, s jedne, i za religije današnjih stanovnika zapadnog Balkana, s dru. ge strane!
Slijedeći ovaj metodološki postupak, na ovom ćemo mjestu ograniciti naše izlaganje samo na one pojedinosti u slavenskoj i albanskoj simbolici i religiji za koje se s velikom vjerojatnošću može tvrditi da vuku svoje podrijetlo izravno iz ilirske duhovne kulture.
Osvrnut ćemo se najprije na kult zmije, za koji se može reći da bez sumnje vuče svoje podrijetlo iz davnih ilirskih vremena.
Da se u tom kultu radi zaista o ostatku ilinske religije, govori u prvom redu činjenica da je taj kult mnogo jači i razvijeniji upravo u onim dijelovima zapadnog Balkana gdje je i u prapovijesno doba imao najčvršće korijene, tj. u južnim ilirskim krajevima. A baš u tim su kra jevima elementi slavenskog folklora (likovna umjetnost, ples, religija, odje ca, glazba) rjeđi i manje izraziti negoli u ravničarskim dijelovima sjevernog Balkana.
Medu one narodne običaje i vjerovanja o zmiji za koja se može reci da potječu iz prapovijesnih vremena treba ubrojiti i ranije spomenuti slučaj iz sela Orman u Skopskoj dolini. Stanovnici ovoga sela, kao i onih okolnih, skupljaju se na sam početak proljeća blizu sela, na brijegu koji nosi ime Zmijarnik. Tu jedni igraju kolo (oro), a drugi love zmije i, kad ih ulove, stavljaju ih usred kola. Nakon što je oko zmije igrano kolo, stavljaju žene i muškarci koji žele dobiti potomstvo pred njih razne odjevne predmete, a zmije se onda tjeraju da preko njih predu. Narod vjeruje da će imati djecu oni preko čije je odjeće zmija prešla.
Ovaj običaj na vrlo jasan način podsjeća na povezanost zmije sa plodnošću bračnih drugova. M. S. Filipović, u radu u kojem je taj običaj opisao, ističe činjenicu da se on pojavljuje samo u tom selu, pa iz toga, sasvim ispravno, zaključuje da se radi o vrlo starom običaju i da su bnoviji stanovnici nasledivali kult od ranijih. Vrlo je verovatno da se na tom mestu taj kult vrši neizmenjen još od praistorijskih vremenas
Kod samih Ilira nije nam zabilježeno ništa slično ovom običaju, ali je povijest sačuvala jednu priču o Aleksandru Velikom, koju je potrebno ovdje spomenuti. Po legendi koju su zabilježili antički pisci iz Augustova doba, a koju donosi i Plutarh, Aleksandar Veliki se rodio iz veze njegove majke Olimpije sa zmijom, u stvari, sa trackim bogom Sabaziosom, koji je u obliku zmije noću zalazio k njoj u krevet. Poznato je da je Olimpija bila velika poklonica tračkog Sabaziosa i da je sama uzimala učešća u orgijama ovog tračkog Dioniza. Poklonici ovog božanstva su noću priredivali ritualne ženidbe se božanstvom. Zmija, personifikacija tog tračkog božanstva, plazila je po odjeći vjernika čime se ostvarivalo mistično seksualno jedin. stvo sa zmijom.
U ovom detalju nije zaista teško prepoznati dio rituala iz sela Ormana, pa je stoga pretpostavka M. S. Filipovića da se u tom običaju radi o ostatku iz prastarih vremena vrlo plauzibilna.
Za nas nije bez važnosti činjenica da je Olimpija svoju veliku ljubav prema dionizijskom kultu donijela na makedonski dvor iz rodnog Epira, a Epir nije, kako se s pravom ističe, nikada bio potpuno heleniziran, pa se zato može pomisliti da je Aleksandrova majka donijela u Makedoniju bar nešto od običaja i vjerovanja južnih Hira’.
Priča o vezi Olimpije i zmije ima bez sumnje isto značenje kakvo imaju bezbrojne priče u Albanaca i Slavena o seksualnim vezama između zmije, koja poprima oblik krasna mladića, i djevojke. Kao i u pričio Aleksandru Velikom, tako iu slavenskim i albanskim pričama iz veze zmije i djevojke rađaju se junaci.
S tim pričama možemo povezati i naprijed spomenuti običaj koji je zabilježio Elijan. Ovaj pisac, naime, priča da se u Epiru na jednom prostoru omedenom ogradom u kojem se nalazio sveti gaj posvećen Apolonu nalaze zmije za koje se vjerovalo da potječu od Pythona. U taj prostor ulazila je gola djevica i hranila zmije. Ako bi se zmije prijateljski odnosile prema djevojci i uzimale ponudenu hranu, bio bi to znak da će godina biti rodna, a ako bi hranu odbile, značilo je da će godina biti neplodna
Ostaci kulta zimije mogu se naći – kako neki stručnjaci vjeruju – i u materijalnoj kulturi. M. Garašanin tako misli da narukvice sa završecima u obliku zmijskih glava, otkrivene u ranosrednjovjekovnim nekropolama u Keszthelyju kod Blatnog jezera u Madžarskoj, a koje se odlikuju karakteristično suženim delom iza zmijskih glava, predstavljaju jedan od oblika materijalne kulture autohtonog stanovništva naših krajevac’, Uranosrednjovjekovnim slavenskim kulturama narukvice sa završecima u obliku zmijskih glava inače su prilično česte, no otkrivene su na širokom prostoru od Balkana do Poljske i Rusije, pa je teško njihovu pojavu u slavenskoj materijalnoj kulturi dovesti u vezu sa sličnim narukvicama u prapovijesnih Ilira. Stoga ćemo dijeliti skepticizam što ga je izrazila M. Ljubinkovic raspravljajući o tim narukvicama”. Manje skeptični možemo biti kad govorimo o kontinuitetu na području što su ga u prapovijesno doba zauzimali južni Iliri, gdje su dokazi o kontinuitetu mnogobrojniji
Vrlo je vjerojatno da je kult još jedne htoničke životinje – konja, koji je tako snažno prisutan u narodnim vjerovanjima Južnih Slavena i Albanaca, također podrijetlom iz prapovijesnih vremena na Balkanu. S pravom se, naime, pretpostavlja da je vrlo razvijeni ilirski kult ove životinje ostavio traga sve do današnjeg dana”, a što nam potvrduje i analiza ostataka tzv. tračkog konjanika u vjerovanjima Južnih Slavena. M. S. Filipović, analizirajući običaje i vjerovanja koja se odnose na konja i konjanika, a koji su povezani sa praznikom Sv. Todora i uspoređujudi bitne elemente u tim vjerovanjima sa onim što nam je poznato o tračkom konja niku, zaključio je da se tu radi o tako očiglednim podudarnostima da one nikako ne mogu biti slučajne. Posebno Filipović ističe zajedničke elemente, kao što je pojava psa i zmije u kompleksu vjerovanja o sv. Todoru, pa konja kao bića iz svijeta mrtvih i dr., koji se nalaze također dokumentirani na antičkim reljefima tračkog konjanika”
Ovaj autor posebno ističe trački karakter antičkih reljefa s prikazima konjanika, pa stoga on u tračkoj religiji i traži izvor običajima i vjerovanji. ma o todorovskim konjima u današnjih Bugara, Srba, Makedonaca i Rumunja. S obzirom na zaista velik broj reljefa tračkog konjanika na području na kojem su u antičko doba, a i ranije, živjeli Tračani, takav se zaklju. čak čini prihvatljivim, no potrebno je podsjetiti se da kult konja, odnosno diviniziranog konjanika, nije u prapovijesno doba na Balkanu bio poznat samo Tračanima. Spomenuli smo ranije da je takav kult bio dobro poznat i Ilirima, pa je stoga ispravnije potražiti podrijetlo todorovskim konjima, kao i uopće kulta konja u današnjim narodnim vjerovanjima i običajima, u predrimskom kultu konja na Balkanu općenito, a ne samo u religiji Tra. Cana's. To posebno vrijedi za brojne ostatke kulta konja u zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka, gdje se mora isključiti utjecaj Tračana. Ipak, i u ovom slučaju moramo biti oprezni kada govorimo o mogucem izravnom kontinuitetu iz prapovijesnih vremena do današnjih dana, jer je kult konja vrlo raširen u svih indoevropskih naroda, pa je stoga zasada teško sa sigur nošću ustanoviti u kolikoj se mjeri radi o kontinuitetu, a u kolikoj su slic nosti između prapovijesnog kulta i onoga u današnjih zapadnobalkanskih naroda posljedica zajedničke indoevropske duhovne baštine.
Ostatkom iz ilirskih vremena smatra se, s pravom, i običaj zabilježen u Crnoj Gori, žrtvovanje jarca živom izvoru i uopće dovodenja jarca u vezu sa izvorom vode. R. Marić je u jednom svom radu opisao običaj što ga je već ranije bio zabilježio. P. Rovinskij – žrtvovanje jarca prilikom kopanja bunara. Marić donosi također priču po kojoj je Crnojevića rijeka potekla u trenutku kada su lovci Ivana Crnojevića ustrijelili divljeg jarca. Slične priče iz Crne Gore nedvojbeno govore o povezanosti jarca, kao i nje govog žrtvovanja, sa izvorom vode, pa je to navelo Marića da te priče i običaje dovede u vezu sa ilirskim božanstvom voda i izvora Bindusom – bogom izvora, kojemu su se također žrtvovali jarci.
Vrlo česta pojava svastike u narodnoj umjetnosti Južnih Slavena i Albanaca vjerojatno se takoder može objasniti istom takvom popularnošću tog simbola u prapovijesnih Ilira, premda je zasada teško dokumentirati kontinuitet od predrimskih do današnjih dana i još teže je pronaći one karakteristične pojedinosti u ilirskom, s jedne, te slavenskom i albanskom simbolizmu, s druge strane, koje bi ih nedvojbeno povezivale.
Bolje arheološki dokumentiran je kontinuitet drugog simbola Sunca – ptice selice. Taj je ilirski simbol ostavio jasne tragove u ranosrednjovjekovnoj kulturi iz. VII-VIII st. u Albaniji, gdje nalazimo brojne brončane kopče okrugla oblika s aplikama u obliku ptica selica, koje ikonografski u potpunosti odgovaraju analognim prikazima tih ptica iz prapovijesnog uoba” To isto vrijedi i za slične ptičje protome na fibulama iz istih nekropola. S pravom se smatra da su u tim nekropolama bili sahranjeni ostaci ilirskih populacija koji su sačuvali bitne karakteristike ilirskog etnosa, a prema tome i osnovne elemente ilirske duhovne kulture, odnosno ilirskog religioznog simbolizma'l. Sa priličnom sigurnošću se također može tvrditi da su te protome, jodnako kao i one iz prapovijesnog doba, bile povezane sa solarnim kultom i da su na predmetima na kojima se nalaze aplicirane imale apotropejsko značenje.
Ostatak iz ilirskih vremena su i neki običaji u vezi s kultom mrtvih. Vjeruje se da se običaj pravljenja okruga vijenca od kamena, što ga tako često susrećemo u Ilira, sačuvao sve do naših dana u sjevernoj Albaniji, Bosni i Hercegovini i drugdje na Balkanu Ilirskog bi podrijetla bilo i ritualno razbijanje posuda na grobovima, pošto takav običaj nije slavenski, pa su ga, prema tome, oni prihvatili od starosjedilaca nakon što su se doselili na Balkan. Slično je vjerojatno i sa karakterističnom arhitekturom grobne rake od niza kamenih ploča postavljenih okomito oko pokojnika, koju su Slaveni takoder upoznali nakon dolaska u ove krajeve?
Mnogim drugim simbolima i obredima što se nalaze u današnjih Južnih Slavena i Albanaca traži se podrijetlo u autohtonoj, ilirskoj duhovnoj kulturi, ali je sama njihova sadržajna ili formalna sličnost sa odgovarajucom gradom iz ilirskih vremena nedovoljna da bi se moglo govoriti o tim simbolima ili kultnim obredima kao ostacima dalekih prapovijesnih vremena. Ipak, neosporna činjenica da su Iliri, ili bar dio njih, sačuvalivoj nacionalni identitet tijekom duge rimske okupacije i da su sudjelovali u etnogenezi današnjih naroda na zapadnom dijelu Balkana, implicira zaključak da starosjedilačko stanovništvo, koje je znalo tako dugo i tako uporno Čuvati svoje običaje i svoju religiju u predrimsko i rimsko doba, nije zaboravilo svoje običaje, svoje bogove i svoje simbole ni onda kada je došlo u doticaj sa novim stanovnicima Balkana u ranom srednjem vijeku. Izmiješavši se sa Slavenima — tamo gdje su se Slaveni nastanili – znatno su utjecali na formiranje materijalne i posebno duhovne kulture današnjih naroda na Balkanu. Moguće je zato da su i mnogi drugi religiozni ilirski simboli, osim ovdje spomenutih, našli svoje mjesto u simbolizmu i u vjerovanjima današnjih slavenskih naroda na zapadnom Balkanu.
Komentariši