U ovom dijelu pažnju ćemo posvetiti samo popisu evlija i svetih mjesta (mjesta hodočašća) na području Sarajeva, jer bi za puko pobrajanje svih sličnih mjesta u cijeloj Bosni i Hercegovini bilo potrebno puno više prostora nego što ovdje imamo na raspolaganju.
Osim toga čitatelje ćemo uputiti na nekoliko autora radova i knjiga koji su se ovom temom bavili neuporedivo podrobnije. Prije svih spomenut ćemo Aliju Bejtića i njegov rad Jedno videnje sarajevskih evlija i njihovih mezarova kao kultnih mjesta, objavljen u Prilozima za orijentalnu filologiju Orijentalnog instituta u Sarajevu (POF, XXXI/1982., str. 112.-113.), te Esmu Smailbegović i Vlajka Palavestru koji su se bavili predajama o svetim ljudima i mjestima. Naravno tu su i neobjavljeni radovi Jasminka Mulaomerovića, koji je svetoj geografiji Bosne i Hercegovine dao hijeropovijesni okvir.
Nekada poslije 1832. godine nastao je jedinstven dokument – čini mi se da nikada prije ni poslije ovoga nismo naišli na sličan – koji istovremeno predstavLa historiografski, hagiografski i dokumentarni materijal značajan za izučavanje različitih domena historije i drugih oblasti prostora na kojima smo počašćeni da živimo.
Naime, radi se o poimeničnom popisu evlija, sačinjenom na turskom jeziku u kojemu se uz imena evlija, navodi i niz drugih značajnih i zanimljivih podataka iz domena materijalne kulture i folklora. Ovaj dokumenat značajan ne samo po svojoj jedinstvenosti kao izvor svoje vrste u Bosni i Hercegovini, nego i zbog toga što se temeljem njega može steći uvid u kriterijalne osnove i strukturu ličnosti koje su stare Sarajlije smatrali i štovali kao evlije.
Tu se navode imena osamdeset muškaraca i tri žene, te nekoliko neimenovanih (budući da na nišanima mezara u kojima počivaju nema natpisa), podatke o ukupno 74 kultna mjesta gdje su muslimani iz Sarajeva palili svijeće i išli na murad, te zalede (background) tih svetih osoba. Među njima su 42 šejha i derviša, ulema-i zahirin (14), deseterica graditelja džamija, trojica ratnika (šehida, čorbadžija, Murad-vojvoda i Abdullah Mu zaferija), te dva nedovoljno identificirana kultna mjesta (sin Ismail-dede i Husejn Koštro).
Ne može se a ne primijetiri da je šejhova i derviša više nego svih ostalih zajedno, što uopće ne treba da čudi jer su oni u skladu sa osobitim načinom života oduvijek doživljavani kao osobe veoma bliske stupnju evlije. Treba napomenuti i imati na umu da su zanimanja pojedinih ljudi unekoliko liberalan domen, to jest da su brojni derViši i šejhovi istovremeno bili i ratnici, a neki i utemeljitelji džamija, tako da se na ovaj podatak ne smije oslanjati kao na definitivan.
S druge strane, kada je riječ o temeljnom kriterijalnom osnovu za proglaše nje osobe evlijom – kerametu, u spisku se najčešće spominje putovanje odnosno prijenos iz jednog mjesta u drugo i to tako što bi neka osoba stala na nogu evliji i sklopila oči, a evlija bi ga prebacio na neku drugu lokaciju. Isto tako često spominjani keramet je i predviđanje budućih dogadaja, bilo da se oni odnose na samog evliju (vrijeme preseljenja smrti ili sudbine njegovog mezara nakon izvjesna vremena) ili pak na nekoga drugog (dolazak okupacijskih sila). Vjerovatno najčešće spominjani keramet je izuzetna pobožnosti (nadljudska) strpljivost. Što se tiče ratnika (šehida) gotovo svi su odbijali pasti i biti ukopani na mjestu na kojem su poginuli, nego su (najčešće) svoju glavu pod rukom ili na drugi način donijeli do odabranog mjesta na kojem će biti njihov mezar. Napominjemo da su u spomenutom spisku vremenski obrađene evlije od vremena dolaska Osmanskih Turaka na ove prostore (Bosnu i Hercegovinu napose) do vremena austrougarske okupacije.
Komentariši