U termopilskom klancu 480. g. pr. Kr. odigrala se jedna od najvećih povijesnih drama. Kralj Leonida i tri stotine najvrsnijih vitezova Sparte ostvarili su herojsko djelo obrane ljudskosti i slobode. Svojim životima i djelima ostavili su dubok trag u vječnosti na koji nas podsjeća jedan od najznamenitijih epitafa posvećen veličini i snazi ljudskog duha:
Tirtej5Reci, stranče, našima da smo ostali na svojim mjestima vjerni našim zakonima.
Mnoge od nas i danas, gotovo dvije i pol tisuće godina kasnije, taj veličanstveni iskaz ljudskog dostojanstva ostavlja bez daha. No, put prema ostvarenju jednog tako uzvišenog stanja duha bio je sve samo ne lagan i brzo ostvariv. Pored gotovo mitskog zakonodavca Likurga, zasluga za to pripisuje se i legendarnom Tirteju čije su elegije uzdigle spartanski duh i omogućile mu takav herojski stav pred licem smrti.
Život drevne Sparte
Kada danas spomenemo Spartu, većina ljudi pomisli na strogi, vojnički način života. Da bismo otkrili što je potaklo i omogućilo legendarno spartansko herojstvo, moramo se vratiti na sam početak formiranja ove osebujne kulture. U VIII. st. pr. Kr. život drevne Sparte nije se u mnogočemu razlikovao od života ostalih helenskih gradova. Odisao je snagom kreativnog zanosa, životnim radostima i ljepotom. Veliki pjesnik Alkmen tada piše prve lakonske lirske pjesme. Poseban utjecaj na svakodnevni život imala je glazba majstora sedmostrune kitare s Lezbosa, Terpandera koji u Spartu donosi tradiciju jonske elegije.
LikurgU vrijeme prve olimpijade, spartanski zakonodavac Likurg, nadahnut pitijskim blagoslovom, donosi “Velike retre”, nepisane zakone kao inspiraciju i usmjerenje u svakodnevnom životu spartanskog čovjeka. Zakon, retre, kao zajednički sustav vrijednosti imao je zadaću omogućiti izgradnju takve zajednice ljudi koja vodi ostvarenju duhovne aristokracije, odnosno vladavinu onih čiji su životi ispunjeni vrlinom. Tada započinje formiranje sustava odgoja i obrazovanja, agoge, koji je trebao osigurati fizički i moralno snažne ljude kojima je interes spartanske države ispred osobnih interesa. Tako formirani postali su “zidovi Sparte” jer je Sparta bila jedini grčki grad bez bedema, nakon što su bili srušeni po Likurgovu nalogu.
Poziv u pomoć
Gotovo sto godina kasnije, drugi ustanak podjarmljenih Mesenjana ozbiljno je ugrozio Spartu. Prema savjetu proročišta u Delfima, Spartanci se pozivaju na drevni savez s Atenom i traže pomoć… Legenda kaže da su Atenjani, iznenađeni molbom nepobjedivih Spartanaca, umjesto vrsnog stratega i vojskovođe sposobnog da preokrene ratnu sreću, u Spartu poslali Tirteja, starog hromog učitelja koji nije mogao ni podignuti mač. Umjesto snagom mača, Tirtej razgaljuje srca Spartanaca svojim ratničkim elegijama te ih poput pčela okuplja oko njihovih zakona, kralja i domovine te vodi do pobjede.
TirtejVi ratnici, prije no što prijeđete granicu smrti, morate prijeći granicu vrline.
Likurgove mudre državotvorne ideje snažno su utjecale na Tirteja koji stvara ratničke elegije i uzvišene himne kojima Spartancima prenosi duboki smisao “živog zakona” utemeljenog na eunomiji, ostvarenju kozmičkog reda na Zemlji, te potiče mlade Spartance na izobrazbu, odnosno izgradnju obraza ili, kako je to nazvao veliki stoički filozof Zenon, “onoga što dolikuje čovjeku”.
Upravo ta ideja može se iščitati iz gotovo svih Tirtejevih ratničkih elegija, a inspirirala je spartanskog čovjeka da svoj život posveti ostvarenju više svrhe, ostvarenju istinske države utemeljene na razvoju moralnih vrijednosti čovjeka, koji kroz svoje osobno ostvarenje omogućava i ostvarenje sveukupnog napretka zajednice.
Ratničke elegije
Tirtejeve ratničke elegije utemeljene su na najsjajnijim primjerima homerskog mitskog epa, no posjeduju lakonsku jednostavnost. Približio je Spartancima Homerov ideal mitskog junaka, poticao ih na razvijanje sposobnosti junačkog odgovora na životne izazove, pružajući mogućnost oživljavanja humanog ideala u vlastitom životu i u svijetu koji ih okružuje.
Tirtej4I da je ljepši od Titona i bogatiji od Mide i Kinire, i da je veći kralj od Pelopa, Tantalova sina, i rječitijeg jezika od Adrasta, ja ga ne bih zato poštovao, pa da ima i svu slavu svijeta, ako ne posjeduje ratničku hrabrost …
Ratničke elegije poticale su čovjeka da otkriva svoju istinsku prirodu, da pronikne u prave ljudske vrijednosti te da se transformira u čovjeka sposobna štititi i čuvati život. Pjesme koje diraju ljudska srca potiču na ostvarenje uzvišenog moralno-političkog ideala, ideala za koji je čovjek spreman svakodnevno živjeti.
Ritam i stih ratničkih oda kod mladih ljudi bude duh borbenosti i spremnosti da se suoče s izazovima stvarnosti, da se u uvjetima nestalnog života vinu toliko visoko da mogu nadići sva iskušenja koja donosi život. Tirtej je osobito nastojao probuditi njihovu privrženost i vjernost domovini. Bijeg od odgovornosti prema domovini opisuje kao najveći gubitak ljudskog dostojanstva i časti.
… a onog tko padne među ratnicima u prvim redovima i izgubi život, ovjenčavajući slavom svoj grad, sugrađane i oca, pogođen mnogim kopljima u grudi, kroz iskrivljeni štit i oklop, žali svuda i mlado i staro, i s bolnom čežnjom oplakuje ga cijeli grad; i njegova humka i njegova djeca uživaju poštovanje među ljudima, a i djeca njegove djece i njegov kasniji rod; i nikad neće propast njegova plemenita slava i njegovo ime, nego će on bit besmrtan, iako leži pod zemljom …
Ideal slave omogućava čovjeku ostvarenje herojskih i ujedno istinski ljudskih djela koja imaju odjek u vječnosti. Gotovo cjelokupna helenska etika utemeljena je na ostvarenju arhetipa junaka kao višeg oblika ljudskog životnog izražavanja.
Mlado i staro ga poštuje, život mu donosi mnoga odličja i ugled, nitko mu ne može nauditi niti okrnjiti njegovo pravo. Ako je čovjek star, gledaju ga sa strahopoštovanjem i, gdje god se pojavi, ustupaju mu mjesto.
Tirtej je svoje sugrađane zauvijek nadahnuo osjećajem za zajednicu, za heroizam, poticao na pokušaj ostvarenja “valjanog poretka”, vidljivog u istinskoj građanskoj vrlini – arete. Iako njegovo djelo pripada spartanskom životnom izrazu, tijekom stoljeća postalo je inspiracija svim helenskim narodima, pa čak i onima koji su bili izraziti protivnici spartanskog poretka, piše Zoran Koritnik
Komentariši