Oružnicki stražmeštar u Vikocu, g. Kasum Poljakovic, priposlao je zemaljskom muzeju slijedecu prijavu: „U jesen 1905. gradili su seljaci sela Jecmišta, opcine Vikoc, kotara Foce nanovo mlin u šumi „Homarine“ te su, kopajuci takozvanu magazu za mlinsko kolo, 2 metra duboko u zemlji i kamenju našli jednu borovu kladu, kojoj je bjelovina bila vec u zemlji struhla a samo luc još ostala. „Seljaci su ovu luc na dva komada presjekli i u njoj našli priloženo pismo.
Ono je bilo u priloženu mušemu zamotano i poslanim drvenim klinom utvrdeno. „Pošto ovo pismo možda važi kao starina, šalje se zemaljskom muzeju na raspolaganje. U blizini od pola sata osim jelove i smrceve šume nema nikakovih znakova.“ Spomenik, što ga je nastojanjem gosp. Poljakovica dobio zemaljski muzej, pokazao se je kod pomnijeg ispitivanja jednim od najzanimivijih do sele u Bosni nadenih starih zapisa. Kako se razabralo, bijaše to zapis, napisan na tri komada papira široka 8 cm, a svaki dug oko 44 cm te na sastavcima sašivena koncem u prugu, koja je bila oko 130 cm duga.
Da sastavci bolje drže, bili su još slijepljeni obicnim voskom. Ta pruga, pošto je bila od vrha do dna ispisana, savita je po duljini u traku, usku 4 cm, pa onda je bila smotana u gusto navijenu trubu. Pri namatanju zdrobili su se nutarnji zavoji trube te su se vec od prve tako smrskali, da je nemoguce procitati zadnje retke. Smotak ovio se komadicem platnene krpe i oblijepio voskom, da mu vlaga ne može nauditi a onda se taj smotak valjda usadio u rupu, probušenu u stablo jednoga bora te zacepio posebnim cepom, da ne ispane. Jamacno je prošlo dugo vremena, dok se je stablika oborila te ju zatrpala zemlja slojem, debelim dva metra.
Kada je smotak stigao u muzej, pokazalo se odma, da je papir tako okorio i isprhnuo, da se nije smjelo u nj dirati a da se ne raspane sasvim u sitne komadice a možda i u mrve. Valjalo ga je zato umekšati, a to je postignuto na vlazi. Smotak sam položio na zdjelu punu nakvašena pijeska, ali tako, da se sama voda nikako ne dotice njega i pokrio ga staklenim pokrovcem. Tako je ostao neko vrijeme pod dojmom vlage, a kada se osvjedocih, da je struktura papira postala nešto elasticnijom, stao sam pomno i pažljivo odmatati smotak. Posao je posvema uspio a samo one partije, koje su od prve bile oštecene, ostale su oštecene. Nutarnji zavoji naime tako su zdrobljeni da nije, kako rekoh, bilo moguce procitati zadnjih redaka, a vanjski zavoji prilijepili su se uz vosak, kojim je smotak bio zaliven te su se i oni raspali u nekoliko sitnih smrvljenih komada, tako da osim nesuvislih slova nije moguce procitati prvih deset redaka. Prije nego li se smotak zamotao u krpu obrezala mu se još desna strana — možda za to, da bude iz vana ugledniji, ali se time i rukopis nešto okrnjio, jer je papir na desnom rubu izrezan vijugastim pravcem.
Ali, prem je time i po koje slovo odrezano, nije to ipak smetalo u toliko, a da se ne bi mogao procitati tekst. Zapis, kome se kako rekoh prvih deset redaka ne da procitati, pocimlje nabrajanjem cijeloga niza muslomanskih imena, jamacno zemljovlasnika, kojima bi on imao biti u prilog, a svrha zapisu je bila, kako se iz daljnjega teksta razabire, ta, da štiti „kunovski meteh“ od davla, studena grada i suhoga vjetra, dakle da cuva usjeve od nepogode vremena. Kunovo je danas još opcina kotara focanskog a sastoji se osim sela Kunova još od slijedecih sela: Crnobojevica, Gradojevica, Pribišaca, Robovica, Rujica, Sadica, Šahbaza i Vjetrnik-planine. Današnji žitelji iskljucivo su muslomani, a da je to tako bilo i u doba, kada je zapis sahranjen u borovom dubu, svjedoce nam muslomanska imena u pocetku njegovom. Da je u Bosni bila vjera u koristovanje zapisa veoma rasprostranjena, imao sam prilike više puta isticati a posebna vrsta tih zapisa imala je da štiti usjeve.
Ti poljski zapisi obicno su bili pisani oštrom halatkom na komadicu olovne ploce, koja bi se smotala u trubu i zakopala u doticnu njivu. Takav jedan zapis priopcio sam vec u ovom Glasniku god. 1889., sv. IV., str. 100. u 101., a od onda dospjelo je i drugih u muzej, kojima je bila ista zadaca i koje cu prilikom opisati. Ovaj se zapis od potonjih razlikuje time, što je pisan na papiru, a pošto se može pretpostavljati vjerovanje, da ce samo tako dugo imati krijepost, dok mu se slova mogu citati, zaviše ga s tolikom pomnjom u platno i vosak te ga usadiše u lucev panj. Pošto je selo, na koje se odnosi, muslomansko, valjalo bi pretpostaviti, da ce zapis biti pisan turskim pismom a izdan od kakog hoce, ali to nije, nego je pisan bosancicom a pisao ga je, sudeci po jednome dijelu njegovom, koji nam iznosi latinski tekst, jamacno katolicki svecenik. Taj latinski tekst možda je najzanimiviji, jer nalazimo u njem rijetki slucaj, gdje se u Bosni upotrebljava bosancica za pisanje latinskih tekstova. Ne upuštajuci se u potanki tumac teksta, iznosim ovaj sam u prepisu i transkripciji koliko je bilo moguce oboje ustanoviti a prepuštam strukovnjaku da ustanovi, koje su partije iz evandela, iz povjesti apostola, iz apokalipse, psalma ili iz apokrifnog pisma Isusova, poslana toparhu edeškome Abgaru. Slova su u zapisa dosta jasna, osim malih nepravilnosti pismo je posve korektno pisano, dakle od vješta pera, a duga, uska kolumna zarubljena je sa oba kraja vertikalnom linijom. Sudeci po nekim osebinama u transkripcije latinskoga dijela, možemo zakljuciti, da je pisac svoju latinštinu naucio u Italiji, jer piše „unicenite“ i u Ugarskoj jer cesto transkribira „s“ sa š, a st sa š. Bio je to dakle fratar, koji je prošao škole, obicne u prošlim vijekovima za naobrazbu bosanskog svecenstva: najprije u Slavoniji ili Ugarskoj a onda u Italiji.
Zapis glasi: Transskripcija. Pajazitov, Mustafiv i Hamzin i Dautov i Kasumov i Hasanov i Perhatov i Mezitov Mehemedov i Ceprcin i Pajazitov, Huseinov, Ramadanov, Alin Jagupov, Ala-uzov Hasanov iCat…..cica i Muratov i Perhatov, Kasumov, Junuzov, Velin, Jahin. Molitva ot treska i ot groma i ot besa i ot grada.
(autori: DR.T.) – GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,01.07.1906
Dio pripadnika Crkve bosanske, i to u zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni, slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne.
Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565. godine, a moguće nešto i kasnije, našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin, koji je na molbu novoobraćenih muslimana, nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče, napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. Kunovski zapis. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali, ali i sa dosta apokrifnih elemenata, koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma, gràda, studeni, zlih vjetrova i sl.). lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće, pa se prijeti đavlima – koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije – da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova.
Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom, kišu, gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge – anđele. Također sinodik cara Borila od 1211. godine u tački 44. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje, gràd, poplave, vatre. Zato i Kunovski zapis, utječući se za spas metoha, ne upućuje molitve Bogu, već se prijeti đavIima. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac, a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto, kakvih se, izgleda, još nalazi ponegdje u Bosni; poznato je da su i francuski katari u pećinama, također sa slikarijama, održavali svoje kultne sastanke.
Kunovski zapis pisan je bosančicom, dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru, koja je i inače bila popularna u bogumila, pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka. Pronađen je, zatrpan dublje u zemlju, godine 1905.
U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“, što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. U turskom defteru od 1477/1478. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst, svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463, iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti.
Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina, čija je imanja zapis trebao zaštititi. Kunovski težaci, imenom Hasan, Pajazit, Durmiš, Mustapa, Daut, Perhat, Jagub, Jaho, Kasom i dr., očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili, obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. Bio je to učen duhovni pastir. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama, ali je znao toliko latinski, da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti.
Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. dvostrukih zapisa. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. godine. Opisujući bosanske obraćenike na Islam, koje naziva poturi, anonimus, među ostalim, tvrdi da nose dvostruke zapise, jedne od popa, a druge od hodže.
Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja, a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne, pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom, odnosno primanjem pravoslavlja). Međutim, najveći dio vjernika Crkve bosanske, uključujući gro onih koji su u jesen 1459. nasilno pokatoličeni, prešli su na islam. Samo izuzetno, u pojedinim porodicama, pojedinci su ostali kroz generaciju-dvije postojani u staroj religiji.
(Muhamed Hadžijahić Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1991. god.)
Postojanje dvojakih zapisa, od „hodže i od popa“ o kojima autor rukopisa iz 1585. godine podrugljivo govori, potvrđeno je i takozvanim Kunovskim zapisom koji je otkriven 1905. godineu selu Ječmište, iznad sela Kunova (općina Foča). Kunovski zapis nalazio se u unutrašnjosti borove klade dva metra duboko u zemlji. Svrha zapisa napisanog bosančicom s latinskimdijelovima bila je zaštita dvadeset i devet muslimanskih porodica koje se u zapisu poimeničnonavode:
„…o(t) (tres)ka i ot di(ja)vo(la) (i) ot zlogo gra(da) i gro(ma) (i) suhogo vet(ra) (i)da(žda) (stude)nag(o)….
“
56
Muslimani Kunova, su, po mišljenju dr. Muhameda Hadžijahića,zatražili od nekog svećenika, vjerovatno Crkve bosanske, da im sastavi zapis koji bi trebaočuvati njih i njihovo selo od prirodnih nepogoda. Premda svi muslimani, u zapisu se prirodnenepogode tjeraju sa:
„…arhangelom Mihailom, sa vasemi silami nebeskiemi, i Gavrilom, i sa sedem rieči koe reče Hristos na krstu vise(ći) Bogu: ‘Oče, prosti onim koi me muče za ljubav
tvoju. I ja prostim za ljubav tvoju!
‘“
57
Korištenje crkvene terminologije u svrhu zaštite muslimanai njihovog mjesta jasno upućuje na dokaz da je islam u Bosni i Hercegovini, premda vrlo rano imasovno prihvaćen, ipak postepeno potiskivao nasljeđene navike i običaje, prvenstvenostanovnika sela gdje je prosvjećivanje bilo najslabijeg intenziteta. Interesantno je da je Kunovskizapis nastao
58
približno u isto vrijeme, u šezdesetim godinama XVI vijeka, kada i anonimnirukopis iz 1585. godine čija se historijska vrijednost time još više potvrđuje.
(mr. Elvir Duranović ŠIRENJE ISLAMA U BOSNI I HERCEGOVINI prihvatanje osmanske vlasti ili islamske vjere)
„Kunovski zapis“ je nastao između 1560 i 1565. godine, u kraju koji je graničio sa nahijom Kukanj. Ovaj zapis je pisan bosančicom, a dijelom i na latinskom jeziku što ukazuje da su ovi krajevi pripadali „kristijanskoj zemlji.“ U ovom zapisu pominju se poimenično 29 muslimanska imena kunovskih seljaka. Neka od pomenutih imena su Hasan, Bajazit, Mustafa, Daut, Ferhat, Jakub i dr.Iz sadržine
ovog dokumenta se vidi da su na ovom prostoru živjeli bogumili,koji su potom primili vjeru islam.
(Fatih Hadžić TASLIDŽA – PLJEVLJA)
Komentariši