“Kako bi mogli reći dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i od Hrvat’ i od Bnetka i općine dubrovačke”: SANDALJ HRANIĆ (4. marta 1410. godine)

Kunu se i zakleh se bogom živim i vsimi njega ugodnici i virom koju viruju i dušom mojom, materi mi bogom danoj, gospoji banici Anci, na to da ju primam za mater ka me jest rodila.

A kako da joj jesam bezgrišni, pravi i počteni sin, sa vsakom počtenom ljubavju i prijazaniju, dobrim hotinijem, kako tribuje sinu materi ka ga je rodila od srca svoga.

I da ju hoću hraniti i počtovati kako mater ka bi me rodila.

I da je neću ostaviti za života moga i ne ni za čijure volju i ni za kojure rič segaj svita, voljnu ali nevoljnu – ni za blago, ni za grade, ni za jednu stvar rečene matere moje, banice Anke.

Ni nje kuće, ni nje općine, ni nje udržanija, doma nje i našega, kako pristoji sinu u matere svoje, do lahka i do teška vrimena i do vsega što prihodi…

…dokoli bi ne bilo matere mi, rečene gospoje banice Anke, suproću meni takovo učinjenije kako bi mogli reći dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i od Hrvat’ i od Bnetka i općine dubrovačke – da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju.

I, česa bog ne dopusti, ako bi se zgodila smrt Katarini – da ne imam dovesti u kuću u svoju ine žene za kućnicu na misto gospoje Katarine, za života gospoje banice Anke, hotinijem ili znanijem mojim.

I na vse toj: takoj primamo da uzroka ne moremo ni ćemo učiniti, ni ćemo tomu pogrišiti odlucenijem i neprijateljskim učinjenijem na odlučenije od matere moje, rečene gospoje banice Anke-dokoli bi timi stranami imenovanimi zgora ne osvidočena takova krivina, za ku bi tribi učiniti sinu k materi zlu volju, ali odlučenije od nje.

I to vse zgora pisano tvrdu i potvrdih virom mojom, kom’ duši spasenija ištu…