Na današnji dan, prije 28 godina, u stravičnoj eksploziji ugljene prašine u Rudniku lignita “Dobrnja” u Mramoru poginulo je 180 Krekinih rudara. Iza njih su ostale porodice, među njima 365 djece. Stradanje u Rudniku “Dobrnja” preživio je samo Smail Imamović, koji je zadobio teške tjelesne povrede.
U cilju rješavanja životnih pitanja porodica poginulih, u Rudnicima “Kreka” u Tuzli osnovan je Fond “26.august 1990.godine” za pomoć porodicama poginulih rudara, čiji je osnovni zadatak rješavanje svih pitanja materijalne i finansijske prirode.
Članovi porodica poginulih rudara i brojne delegacije, danas će položiti cvijeće na spomen obilježje u krugu Rudnika i prisjetiti se stravične nesreće koja je odnijela živote 180 rudara.
POSLJEDNJA SMJENA
Tišina. Prozivka. Ima li? Ovdje!
Javi se! Tu je! I, tako redom…
A, ovaj drijema? Gdje je?
Večeras nema spavanja pod gredom!
Prozvani?! – Svi smo. U jamu treba.
Tko nije došao – bez njega se može.
Sudbino, nesrećo; dolaziš li s Neba?
Da li, Ti, to tako, htjede, dragi Bože?
Jedan – po jedan, u srce tame.
čizama štropot. Kˇsvici noću.
Silaze polahko, a rame nevoljko,
sjekiru nosi u mrklu samoću.
Iznad glava, grede, stenju, muklo.
Stresaju prašinu na pospana čela.
Baš je, neumorno, svima srce tuklo.
Životu slalo, snagu sa vrela.
Izostanak je, tada, sretan bio.
Kakve li sreće, ko kući osta!
Makar i otrov alkohola pio.
šejtana u kući imao za gosta.
Prolazi ponoć. Radilišta dišu.
Crna utroba iz Zemlje mili.
Šejtani na stropu zovu dimnu kišu,
da bi komorati posljednju popili.
Prve mine se oglasiše, muklo.
Grabuljar pod tonama škripi i stenje.
Gore, na ulaz, kao da je palo,
olovno, teško, svemirsko kamenje.
Stravično polahko, crna magla mili.
Tišina siđe. Sve presta da diše.
Tek se vapaji iz grudi izvili:
O, BOŽE; zar Sunca, za nas više nema?
Zar moje dijete bez mene da živi?
Zašto me, majko, nesretna, rodi?
Allahu dragi, zar su ljudi krivi?
Ako su, Ti nas – muka oslobodi!
Nek jamu voda poplavi do grede!
Ako je prokletstvo, nek bude strahota!
O, BOŽE dragi! Tko li tako htjede?
Zar je na svijetu premalo sirota?
Sto i osamdeset – umriješe skupa.
Ogromna tuga prohuja, svuda.
Dobrnja ječi. Smrt nad njom pupa.
A iz nje teče krvava gruda.
Sretno komorati- Dženet vas čeka!
Vaše će tone sinovi da vade!
Djelo vaše će blistati dovijeka;
sjati kao Sunce kroz naše mlade!
Vaše snovi će nastaviti drugi.
Zbogom rudari, komorati mili.
Imena vaša, s ponosom, u tugi;
pominjati ćemo! Nevini ste bili!
Najmlađa smjena! Otkuda tako?
Allahu; kazni, dušmanina ljuta!
Toliko mladih! I kamen bi plak˙o!
Stigli su na kraj svojega puta!
Posljednja smjena u mezar siđe.
Čitače molim, pri zadnjem stihu:
neka im molitva iz srca iziđe.
Neka im tiho, prouče Fatihu!
Pjesma iz knjige “Posljednja smjena”, autora Muje Bjelić
Komentariši