purple-banner-png-4

Dijak

BiH u vrijeme državnog provizorija

Državni provizorij ili privremeno državno uređenje su termini koji označavaju period od proglašenja ujedinjenja 1. decembra 1918. do donošenja prvog jugoslavenskog ustava 28. juna 1921. godine.Poluge vlasti su u tom periodu bili regent Aleksandar Karađorđević u ime kralja Petra I, vojska Kraljevine Srbijekao stvarni oslonac regentove vlasti, te novoformirana tijela:

Privremeno narodno predstavništvo i Ministarski savjetKraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.Prvu, privremenu vladu, odnosno službeno Ministarski savjet,imenovao je regent Aleksandar. U sastav privremene vlade ušli su predstavnici iz svih jugoslavenskih krajeva i svih značajnih političkih stranaka i grupa. Vlada ili Ministarski savjet, imenovan 20. decembra 1918. godine,imao je 20 članova, od čega sedamnaest resornih ministara i tri ministra bez portfelja. Iz Bosne i Hercegovine u prvi saziv vlade ušla su tri političara po vjersko-etničkom ključu: katolik Tugomir Alaupović kao ministar vjera, zatim musliman Mehmed Spaho kao ministar šumarstva i rudarstva, te pravoslavac Uroš Krulj kao ministar narodnog zdravlja.

Osim Ministarskog savjeta u funkciji vlade, regent Aleksandar je imenovao i Privremeno narodno predstavništvo u funkciji zakonodavnog organa, koje je imalo za cilj da pripremi kompletan izborni proces za izbore za konstituantu (ustavotvornu skupštinu).Prvodecembarskim aktom bilo je predviđeno da Privremeno narodno predstavništvo bude formirano dogovorom između Narodnog vijeća u Zagrebu i Narodne skupštine Kraljevine Srbije. Međutim, prije nego je PNP formirano, 28. decembra 1918. donesena je odlukao ukidanju svih narodnih vijeća.

Po nalogu regenta Aleksandra Albert Kramer je sastavio spisak poslaničkih kandidata za Privremeno narodno predstavništvo, što znači da PNP nije izabrano demokratskim putem, već regentovim ukazom. Objavom u Službenim novinama Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenacaod 27. februara 1919. saziv PNP-a je određen za 1. mart te godine.Kandidate su u PNP birala pokrajinska vijeća po kvotama, tako da su pokrajine dobile sljedeći broj mjesta u PNP-u:

Prema takvoj podjeli, Kraljevina Srbija (Srbija, Vojvodina, Crna Gora i Južna Srbija, tj. Makedonija) imala je 144, dok je Država Slovenaca, Hrvata i Srba imala 146 mjesta, plus 4 mjesta iz Istre, ukupno 294 predstavnika. Prema odluci Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu, od 42 predstavnika iz Bosne i Hercegovine, bilo je jedanaest Bošnjaka. S obzirom na razvoj unutarbošnjačke politike tog vremena, svi oni su pripadali dvjema strujama.

Novoosnovanoj Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, koja će dominirati unutar bošnjačkog biračkog tijela, pripadala su samo dva od tih jedanaest predstavnika –Halid-beg Hrasnica i Mehmed Spaho.Ostalih devet pripadalo je struji oko lista Jednakost, odnosno struji bivše muslimanske demokratije. JMO je smatrala da, sozbirom na posljednji popis stanovništva, Bošnjacima muslimanima treba pripasti petnaest mjesta u PNP-u, od čega će deset nominovati JMO.

Formiranje privremene vlade i skupštine, tj. Ministarskog savjeta i Privremenog narodnog predstavništva, značilo je da nema mjesta za pokrajinske organe vlasti. Glavni odbor Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu prestao je sa radom 31. decembra 1918. godine. Sa druge strane, Narodna vlada je radila još neko vrijeme, ali je promijenila ime i dio nadležnosti.

Vlada je 31. januara 1919. preimenovana u Zemaljsku vladu, koja je imala samo četiri ministarstva od dotadašnjih deset, a to su unutrašnji poslovi, vjersko-prosvjetni poslovi, pravosuđe i poljoprivreda, dok je preostalih šest prenešeno na centralnu vladu u Beogradu.Zemaljska vlada je zadržala unutrašnju strukturu koju je imala i Narodna vlada, tako da su je činili predsjednik, potpredsjednici, ministri za unutrašnje poslove, za trgovinu, obrt, poštu i telegraf, za bogoštovlje i nastavu i za narodnu odbranu i socijalnu zaštitu. Uz to je po naredbi iz Beograda 26. februara uvedena funkcija delegata ministra finansija, kojem su potom pridruženi i ministri za javne radove i željeznice. Na taj način je Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu proširila svoju nadležnost.Iakoje beogradski režim želio suprotno, ipak je zbog realnog stanja morao proširiti nadležnost bosanske Zemaljske vlade.

Mogućnost pripajanja Srbiji. S obzirom na haotično stanje na širem južnoslavenskom prostoru u jesen 1918, a naročito u Bosni i Hercegovini, pred organima nove vlasti prioritetnim se postavilo pitanje održanja reda i mira. S obzirom na rastuće socijalne nemire, Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu je pozvao jedinice srbijanske Druge armije da uđu u Bosnu i Hercegovinu i preuzmu nadležnost nad održavanjem javnog reda, mira i poretka. Ulazak srbijanskih vojnih jedinica značio je faktički novu vojnu okupaciju Bosne i Hercegovine, budući da ona nije bila dio Kraljevine Srbije, već dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba.

Bošnjaci muslimani su se našli u teškoj poziciji u tom periodu. Sa jedne strane strahovali za vlastitu životnu i imovinsku sigurnost zbog napada srpskih seljaka, a sa druge strane širile su se glasine o osveti koju srbijanska vojska planira provesti u Bosni i Hercegovini. Ipak, kada su jedinice Druge armije stigle u Sarajevo i druge dijelove zemlje, pojačane su nade da će ih ta vojska zaista zaštititi. Istovremeno, u Tuzli je objavljen poziv za formiranjem Narodne vojske u cilju zaštite života i imovine.

Nakon što su jedinice Druge armije stigle u Sarajevo, organizovan je banket za njene oficire, na kojem su prisustvovala mnoga ugledna lica sa domaće javne scene –predsjednik Glavnog odbora Narodnog vijeća Gligorije Jeftanović, predsjednik Narodne vlade AtanasijeŠola, reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević i drugi. Čaušević je u svom govoru pozdravio srbijansku vojsku, regenta i kralja i izrazioimlojalnost ispred bosanskohercegovačkih muslimana.

Dok su Bošnjaci izražavali zadovoljstvo zbog činjenice da je srbijanska vojska došla kao zaštitnik reda i mira, istovremeno su već počele akcije u cilju pripajanja Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji.Nosioc tih akcija bila je srbijanska vlada, tačnije istaknuti političari i oficiri.O ciljevima, metodama i implikacijama ideje o ujedinjenju Bosne i Hercegovine sa Srbijom obavještava nas prepiska između načelnika štaba srpske Vrhovne komande vojvode Živojina Mišića i srpskog generala Božidara Terzića, izaslanika srpske Vrhovne komande u Sarajevu. U Mišićevom pismu Terziću od 20. novembra 1918.godine ističe se kako je od opštesrpskog interesa “ako bi se Bosna i Hercegovina što pre izjasnila za ujedinjenje sa Srbijom, kako je to već učinila Dalmacija.”Oni su bili saglasniu tom smislu –ne prisiljavati Bosnu i Hercegovinu kako se ne bi diskreditovali, već pokušati suptilno nagovoriti bosansku vladu da se izjasni za direktno ujedinjenje sa Srbijom.U tome su sarađivali sa predsjednikom bosanske Narodne vlade Atanasijem Šolom.

Pošto je dalmatinska zemaljska vlada pozvala Narodnu vladu u Sarajevu da se pridruži njenim zaključcima u pogledu ujedinjenja, Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu i Narodna vlada su 19. novembra 1918. uzeli u pretres prijedlog vlade u Splitu i nakon kraće rasprave usvojili zaključak da se u principu usvaja prijedlog dalmatinske vlade kao podloga za raspravu na Središnjem odboru Narodnog vijeća SHS u Zagrebu. Istovremeno, pojedini okružni organi vlasti su samovoljno počeli proglašavati spajanje sa Srbijom.

To su 27. novembra, nekoliko dana uoči proglašenja ujedinjenja, učinili okruzi Bihać i Banja Luka.Međutim, kako je 1. decembra proglašeno ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom, ova separatna spajanja sa Srbijom su zaustavljena, te nisu imala nikakve daljnje implikacije, tj. Bosna i Hercegovina je kao jedinstva cjelina unutar Države SHS spojena sa Kraljevinom Srbijom.Daljnje aktivnosti u pogledu spajanja Bosne i Hercegovine sa Srbijom, iako su imale podršku nekih radikalskih krugova, ipak zaustavljene i iz samog Beograda u interesu nove države.