“Bosna zemlja iznenađenja” – Kako je pjesnik Hamza Humo turistima predstavio ljepote Bosne i Hercegovine

Bosanskohercegovački pjesnik, dramatičar i romanopisac, Hamza Humo (1895 – 1970) u cilju prezentacije Bosne i Hercegovine stranim turistima, napisao je zanimljiv tekst koji u najkraćim crtama predstavlja prirodne i materijalne ljepote BiH.

“Interesovanje nekog turiste kad dođe u Bosnu i Hercegovinu obično je upravljeno na objekte orijentalnog karaktera kojih ove dvije pokrajine imaju u izobilju. Mnogi od tih objekata velike su arhitektonske i umjetničke vrijednosti. Ali BiH ne obiluje samo šarenilom istočnjačke pitoresknosti. One imaju i drugih značajnijih objekata od zanimljive historijske vrijednosti, jer BiH imale su svoju burnu prošlost, čiji se tragovi još i danas vide. Zađemo li po bosanskohercegovačkim gradovima i kasabama, čija historija, u dosta slučajeva, datira iz doba pada ovih naših pokrajina pod tursko gospodarstvo, 1463. godine, naići ćemo na te tragove, na historijske znamenitosti i iz doba Rimljana i vremena srednjovjekovne bosanske samostalnosti. A tih gradova i kasaba ima više i skoro svaka od njih ima po nečim da nas zainteresuje. Pominjući najvažnija mjesta, poći ćemo s juga:

Čim vozom napustimo Metkoviće, za nekoliko minuta nalazimo se u atmosferi Hercegovine, atmosferi potpuno optečnoj onoj dalmatinskoj. Druga nošnja, druga arhitektura kuća, minareti i džamije, sve to treperi jednom drugom dušom, sve to pjeva jednom drugom melodijom. Prolazeći plodnim Gabeoskim poljem, ostavljamo za sobom čemprese zarastao, rimski logor Mogorilo, jedan od najsačuvanijih u Jugoslaviji, prolazimo pored varošice Čapljine da uskoro iskrsne pred nama, izdignut na strmoj litici povrh Neretve, srednjovjekovni grad Počitelj, sa svojim kulama i bedemima, bijelim minaretom i olovnom kupolom džamije. Kao bakrorez u živopisnom okviru, on ostavlja nezaboravnu impresiju na nas koju odnosimo kao snoviđenje i kad, odmah zatim, ulazimo u tjesnac kao safir modre Neretve, u čije se korito spuštaju bašte i vinogradi, posuti bijelim čardacima.

Kasabica Buna otvara nam pogled u Mostarsko polje, sa vrhovima planine Velež što se, tamo u daljini, kao plavi kristali, uvlače u oblake. Buna, na pastrmkom bogatoj rijeci Buni, sva je u šumu vode i sjenkama bašta. Odmah iza njenih vinograda nalazi se i selo Blagaj, nekadanja prijestolnica herceg Stjepana, o kom govore ruševine njegovog dvorca na vratolomnoj uzvisini, o čijoj prošlosti šumi rijeka Buna koja se pojavljuje iz pećine džinovske litice i ruši niz strmine, okrećući hučne blagajske vodenice. A tamo prema sjeveru već se pojavljuje Mostar, kao čarobna slika na filmskom platnu i iz hrpe zgrada, kao tatarska koplja, niču minareta, ciprese i jablanovi, a luk Starog mosta, kao polumjesec, smjelo presvođava duboko korito Neretve i sa svojim kulama podsjeća na vilinsku priču. Ovaj grad na Neretvi, čija historija počinje odmah u početku šesnaestog vijeka, pruža putniku, pored svojih historijskih znamenitosti, svoje romantične draži, svoj južnjačiki temperament, plavo duboko nebo i zlatno vino žilavku. Osim toga, evropski konfor i prijatnu razonodu u srebrenim mostarskim noćima, koje plivaju u šumu voda i žagoru bašta kafana. Po dahu svojih starina, Mostar je stvoren za grafičara, a po bogatstvu boja za neobuzdanost fantazije. On razvija svoju smjelu kamenu perspektivu u valovitoj liniji i oduševljava svojim smjelim stavom kao soko. Opkoljen oštrim konturama brda, Mostar je živo oko koje gleda u zvjezdano nebo sa puno ljubavi za život. Svojom konfiguracijom tla i vegetacijom, Mostar liči na biblijske gradove koji u smjeloj liniji i jasnijim bojama streme prema nebu da dohvate parče njegovog plavetnila.

Poslije vožnje od sedam časova uz gigantski kanjon Neretve, kroz podnožja visokih planina, gdje uz put ostavljamo vazdušnu banju Jablanicu, kasabu Konjic kao hor raskliktanih boja, preko visokog ponora Ivan planine prelazimo u Bosnu, gdje krti hercegovački pejsaž zamjenjujemo sočnim bosanskim, da kroz dva – tri sata izbijemo u Sarajevsko polje u vrhu koga, iz daljine, blista Sarajevo kao čarobna školjka. Sarajevo, grad minareta kako su ga prozvali strani putopisci, grad sevdalinki i istočnjačkog šarenila koje se, kao nigdje u Bosni, miješa sa Evropom i tekovinama njene civilizacije. Istočnjački fantastični mozaik ovdje je prošaran naglašenom linijom Evrope, melanholija bosanskih planina hukom gradskom saobraćaja, a bosanska živopisna nošnja zapadnjačkom elegancijom. Ima nečeg što nudi otvorenu srdačnost kad prolazimo ulicama Sarajeva, ima nečega što sije radosnu intimnost i gotovost da tu ostanemo i da se srodimo sa svim onim što nas okružava.

Baščaršija je najnemirnija nerv Sarajeva, njegova najprivlačnija strana i mali lavirint uličica iz kojih putnik teško izlazi. To je graja zvukova i boja nad kojom se veličanstveno uzdiže Begova džamija. U ovom istočnjačkom bazaru bezbrojni su dućani sa ćepencima, gdje se prodaje svakovrsna roba i izrađuju egzotični predmeti. To je radionica kroz koju, ostvarena, prolazi fantazija Bosne, kroz koju odzvanjaju njeni udarci. Tu je zanatstvo koje izaziva začuđen pogled na licu putnika, a često puta i divljenje. Muzika tog zanata djeluje kao egzotičan instrument, koji zvuči zvukom davnih dana. Magaze Baščaršije kriju mnoge antikvitete i dragocjene predmete iz minulih vjekova koji su u stanju da nam ilustruju davne prilike Bosne prisnije nego ikakva pisana riječ. I sve što vidimo u tom istočnom dijelu Sarajeva kontrast je njegovoj današnjici i za razliku od današnjeg, industrijskog, skoro sve je zidano i stvarano sa umjetničkim naglaskom. Historijske znamenitosti Sarajeva, od stare pravoslavne crkve do bogatog muzeja, mnogobrojne su. Na njima se svuda zaustavlja oko, one su uistinu značajne i interesantne. I po tihim, u bašte i groblja zaraslim, mahalama ima tih znamenitosti. Zato je Sarajevo za turistu bašta puna nepoznatog čara i privlačnosti, zato je za njega Sarajevo najbliži skok u egzotične krajeve. Sarajevo je poznato i sa svojih bližih izletišta, kao što su: sumporna banja Ilidža, šumno vrelo Bosne, visoki Trebević, Pale i Stambolčić. Sve su to izletišta za uživanje i sport.

Ostavljajući Sarajevo, uz šum rijeke Bosne i šuštanje topola, kroz pitome pejzaže naziremo daleke snježne vrhove planina, vozeći se za vezirski grad Travnik. Kao Sarajevo i Mostar, i Travnik je opjevano mjesto i za turiste treća znamenitost na ovoj pruzi. Zidovi srednjovjekovne tvrđave, okačeni o litici, iznenada nas opominju da smo već pred ciljem. Iz njih strše dva stara ruševna minareta kao dvije usahle ruke. Za vrijeme tursko, izvjesni period vremena kao vezirsko središte, Travnik je krvava knjiga Bosne i poprište najkarakterističnijih događaja za Bosance onog vremena i njegov mentalitet. Divni mauzolej i nadgrobni nišan govore nam o davno nestalim vezirima, a čaršije i džamije o nekadašnjem značaju ovoga grada. Zato je Travnik pjesma prošlosti, čiji zvuci izazivaju muzejsko raspoloženje i nose ego prolaznosti i zaborava životnog.

Preko planina, viseći čisto nad ambisima kroz herojske pejsaže, idemo prema Jajcu, srednjovjekovnom kraljevskom gradu koji iskrsava pred nama kao otkrovljenje. Jer Jajce je okamenjeni usklik oduševljenja u planinama. Jajce je stara priča i nova senzacija za turiste. Ovaj grad, obješen o planinski greben, opkoljen srednjovjekovnim zidinama, propušta putnika kroz teške kamene kapije. Njegovu romantiku dopunjuje šum bogatog vodopada iz jezera Plive koji, neobuzdanom ispolinskom snagom, odleže divljom planinskom muzikom. Glasovi ove planinske stihije u naletu ispunjavaju cijelog čovjeka i cijelu okolinu, svuda šume vode u nama i oko nas. Sem svog grada iz doba bosanskog kraljevstva, u znamenitosti Jajca, pored ostalih, možemo da ubrojimo ruševine stare crkve iz starih vremena, savršeno očuvanu kriptu i boga Mitru iz rimskog doba.

Izvan domašaja ove željezničke pruge, koja se provlači kroz sredinu BiH, ima još mnogo za turistu znamenitih mjesta, kao što su romantični Zvornik, Višegrad sa čuvenim mostom Mehmed paše Sokolovića, Foča sa Aladža džamijom, jednom od najljepših građevina iz turskog doba u Bosni i mnogo ostalog. Izvan domašaja ovog puta, po BiH nalaze se i mnogi manastiri čija historija seže u srednji vijek, bezbrojni bogumilski nadgrobni spomenici, a nada sve divne rijeke kao što su Rama, Drina, Vrbas i Una. Zato su BiH još neispitani ugao čarolija tek dotaknut okom turiste i još daleko od toga da bude potpuno osvojen njegovom radoznalošću. Zato ove dvije pokrajine i čine pravo turističko iznenađenje.”