Srednjovjekovna Bosna

Dugogodišnje osvajanje Kraljevine Bosne od strane Osmanlija

Osmansko Carstvo predstavljalo je osobenu koncepciju države,koja se zasnivala u prvom redu na osvajanju koje su Osmanlije ostvarivali posebnim osvajačkim metodama. Osobenost tih metoda jeste postepeno osvajanje,koje su oni sistematski primjenjivali na svim stranama pa i u Bosni. U provođenju osmanske osvajačke politike redovno se mogu zapaziti dvije etape osvajanja.prva etapa započinjala je pljačkaškim upadima u susjedne zemlje koje su namjeravali da osvoje.

Ona su preduzimana s ciljem da se ekonomski oslabi zemlja koja je bila meta osvajanja. Osmanlije bi pokušale da se dokopaju nekog uporišta u zemlji koje će im služiti kao baza za vršenje nadzora,uticaja i pritiska na tu zemlju sve dok joj ne nametnu svoju vrhovnu vlast i prisile je da im plaća danak. Druga faza je bila ta da se ostvari direktna dominacija nad tom zemljom,da joj se nametne vlast,da u njoj zavedu svoj državni,društveni i ekonomski poredak.

Redosljed osmanskih osvajanja na Balkanu određen je geografskim uvjetima i političkim prilikama. Osmanlije su srazmjerno lahko osvajale Balkan zahvaljujući dvjema okolnostima.S jedne strane to je opće feudalno rasulo koje je tada vladalo na Balkanu a s druge strane,njihova čvrsta politika i razrađena taktika u nastupu prema kršćanskim državama koje su se nalazile na pravcu njihovih osvajanja. Međusobno posvađani, balkanski vladari i njihovi praktično osamostaljeni krupni feudalci nisu oklijevali da traže spoljnu pomoć kako bi razriješili svoje razmirice i sukobe. Tako je u svakoj balkanskoj državi postojala jedna strana koja je tražila pomoć Mletaka ili Ugara a druga strana koja je tražila pomoć od Osmanlija.

Osmanlije su decenijama postepeno potkopavale bosansko kraljevstvo,prije nego što je 1463. godine sultan Fatih na čelu velike vojne sile krenuo u pohod na Kraljevinu Bosnu. U tome je u prvo vrijeme posebnu ulogu imalo Skopsko krajište.Nakon Kosovske bitke,Vuk Branković je nastavio pružati otpor Osmanlijama, ali, prepušten sam sebi bio je prisiljen sklopiti vazalni odnos prema sultanu i obavezati se na plačanje godišnjeg danka. Godine 1392. Branković je morao Osmanlijama predati Skoplje, sa još nekim gradovima uz ¨Bosanski drum¨. Skoplje tada postaje sjedište osmanskog krajišta i polazna tačka za prodor u Bosnu. Godine 1414. na položaj skopskog krajišta došao je Ishak-beg koga su na položaju krajišnika 1439. godine naslijedili sinovi Barak i Isa-beg Ishaković.

Bosna je neprekidno bila pod nadzorom krajišnika i sve osmanske i političke akcije ka Bosni polazile su iz Skoplja.U tom smislu Osmanlije postepeno uspostavljaju svoju vlast na liniji od Skoplja do Hodidjeda. Oko 1430.g. Osmanlije su upale Bosnu i zaposjeli neke bosanske gradove i tako prvi put stvorili svoja uporišta u Bosni. Zato se kralj Tvrtko II septembra 1430. odine žalio Mlecima da su mu Osmanlije zaposejli nekoliko gradova zbog toga što im nije platio danak, pa je molio Republiku da mu pozajmi 32 000 dukata da bi mogao platiti danak i osloboditi te gradove.

U razdoblju od 1435 – 1448. godine skopski krajišnici su konačno učvrstili osmanske pozicije u jugoistočnoj Bosni. Na zaposjednutom djelu Bosne Osmanlije su oko 1450. godine osnovale ¨Bosansko krajište¨ kao svoju prvu upravnu jedinicu na bosnaskom tlu.Na čelu tog krajišta našao se Isa-beg Ishaković. Krajište je obuhvatalo cijelo Sarajevsko polje sa okolnim planinskim predjelima,što se poklapalo sa teritorijem kasnije sarajevske nahije. Bosanski krajišnik Isa-beg Ishaković u historiji je poznat prije svega kao utemeljitelj Sarajeva.

Svjestan opasnosti koja mu prijeti, bosanski kralj Stjepan Tomašević je tražio pomoći na sve strane, a posebno od pape, čijom se krunom krunisao u Jajcu 1461. godine i time dao vidan znak svojoj antiosmanskoj orjentaciji u vanjskoj politici. Sljedeće godine kralj je otkazao plačanje danka Osmanlijama, i tim činom je dao neposredan povod Osmanlijama za napad na Bosnu, a pogoršao je i položaj Bosne prema Ugarskoj koja se nikad nije odrekla svojih pretenzija na Bosnu.

Kada je kralj vidio da je usamljen tražio je primirje s Osmanlijama na 15 godina. Na Porti je već bio stvoren plan za napad izvršene su užurbane pripreme za rat. Sultan je prvo onemogućio Ugarsku da interveniše u korist Bosne tako što je premjestio poznatog vođu akindžija Ali-baga Mihaloglua iz Vidina u Smederevo i naredio mu da izvodi vojničke demonstracije i da upadima preko Save i Dunava veže ugarske trupe dalje od bojišta i spriječi pružanje pomoći Bosni.

Da bi svoj plan osvajanja Bosne lakše izveli Osmanlije su kraljevim izaslanicima obećali primirje a odmah zatim su krenuli na Bosnu i tako preduhitrili pripreme za odbranu. Sa Drine sultan je krenuo u gornju Bosnu i brzim maršem napredovao prema dobro utvrđenom Bobovcu, pred koji su osmanske predhodnice stigle 19. maja, a sutradan i sam sultan. Nakon tri dana opsade Bobovac se sa zapvjednikom grada Radakom predao. Brz i nenadan pad Bobovca unio je pometnju u zemlji i demoralisao posade ostalih gradova.

Ispod Bobovca sultan je preko Visokog udario na Travnik, a zatim na Jajce, koje se predalo bez borbe. U bijegu prema Hrvatskoj i Primorju kralj je radio na tome da prikupi kakvu takvu vojsku koja bi se oduprijela Osmanlijama. Kralj se sklonio u tvrdi Ključ na Krajini. Ubrzo su i tu prispjele osmasnke predhodnice pod komandom Mahmut-paše, koji je nakon četiri dana opsade stupio u pregovore s kraljem zajamčivši mu život i slobodu ako se preda. Na to je kralj kapitulirao. Kada je odveden u Jajce sultan ga je prinudi da naredi kastelanima svojih gradova da se predaju. Zatim je kralj pogubljen zajedno sa velikašima Pavlovićem i Kovačevićem. Tako je zapečaćena sudbina Bosanskog kraljevstva i loze Kotromanića.

Osvajanje Bosne po Osmanlije imalo je izvanredn značaj ne samo zato što je padom Bosne srušen posljedni značajan državni organizam na Balkanu nego prije svega što je Osmanska država sa Bosnom stekla značajne statške pozicije u borbi sa Ugarskom koja joj je i pored svih unutrašnjih slabosti,predstavljala snažnog protivnika na kopnu,kao i s Mletačkom Republikom kao snažnom pomorskom silom.Osvajanjem Bosne Osmanlije su ugrozili oba ova protivnika.

Osmanlije su decenijama postepeno potkopavale bosansko kraljevstvo, prije nego što je 1463. godine sultan Mehmed II Fatih na čelu velike vojne sile krenuo u pohod na Bosnu.Osvojen je Bobovac koji nije mogao odoljeti opsadi. Kršćanska Evropa u kriznim trenucima nije pomogla Bosni, zapravo je ta koalicija u potpunosti zatajila. Uvođenje osmanskih ustanova, upravno-teritorijalnog,sudskog,vojnog i agrarnog uređenja bio je proces koji je često trajao i po nekoliko decenija. Takav slučaj je bio i u Bosni. Prije svega padom Jajca 1463. godine nije bio osvojen cjelokupan teritorij BiH.

Osvajanje cijelog teritorija Bosne i Hercegovine trajalo je još narednih 130 godina i završeno je tek padom Bihaća 1592. godine; Pripremili: Adem Mehmedović i Nezir Karić

Ostavite vaš komentar