Categories
Zanimljivosti

Čerkezi – kavkaski narod koji je nadživio mnoge osvajače

Čerkezi ili Cirkasijci su narod koji potječe sa sjeverozapadnog Kavkaza. Sebe nazivaju Adygé, Adyghe i Adiže, što značigorštaci ili, prema nekim tumačenjima,stanovnici obale. U starijim ruskim izvorima poznati su kao Dzihurš, Kosogi ili Kasagi. Postoji 12 čerkeških plemena: Abadzehi, Bezlenjevci, Bžeduhi, Hatukajevci, Jagerukajevci, Kabardinci, Mamhegi, Natuhajci, Šapsugi, Termigojevci, Ubihi i Žanejevci. Po vjeroispovijesti su većinom muslimani suniti, a govore čerkeškim jezikom koji spada u sjeverozapadno-kavkasku porodicu jezika. Na svijetu ih ima oko 4 milijuna. Većinom žive na teritoriju Turske i Rusije, manjim dijelom na Levantu i u Mezopotamiji, a postoji i dijaspora s oko 50.000 pripadnika u Europi i SAD-u.

Pretci Čerkeza živjeli su na Kavkazu već u 3. tisućljeću pr. Kr., a prvo neovisno čerkeško kraljevstvo spominje se oko 400. pr. Kr. Nažalost, o njemu ne postoji gotovo nikakvih podataka osim da je trgovalo s grčkim crnomorskim kolonijama. Početkom 5. stoljeća domovinu Čerkeza napao je prvi val osvajača. Prvo su ih podjarmili Bugari, zatim Kazari, pa Alani. Od 10. do 13. stoljeća bili su pod utjecajem Gruzijaca, od kojih su preuzeli kršćanstvo, a zatim su ih osvojili Tatari. U 15. stoljeću dio Čerkeza prelazi na islam te se uključuje u mamelučke postrojbe u Egiptu, koje su tamo osnovale Mamelučki sultanat. Izloženi stalnom ugnjetavanju Tatara, sredinom 16. stoljeća podredili su se ruskom caru Ivanu IV. Groznom. Tijekom idućeg stoljeća potpadaju pod utjecaj Tatara i Osmanlija te ih većina prelazi na islam. Mnogo se Čerkeza naselilo diljem Bliskog Istoka, posebno nakon što su krajem 18. stoljeća Rusi izvršili invaziju na njihovu domovinu. Unatoč snažnom i dugotrajnom otporu, Čerkezi su do 1864. poraženi i uključeni u Rusko Carstvo te prisilno raseljeni na šire podrulje. Pritom je poginulo i prognano na stotine tisuća Čerkeza, prema nekim procjenama čak 1,5 milijuna, tj. tri četvrtine ukupnog stanovništva. Stoga je u novije vrijeme pokrenuta inicijativa da se taj čin obilježi kao genocid.

Čerkezi su u kronikama opisani kao ratoborni i agresivni, izuzetno ponosni, iskusni i hrabri ratnici, krajnje osvetoljubivi i podmukli, skloni razbojništvu i prijevarama. Takvim opisima, naravno, treba pristupiti s određenom dozom skepse. Osmanlije su ih preselili na mnoga granična područja svoga carstva. Hrvatski su se vojnici sukobljavali s Čerkezima u oba svjetska rata – u Prvom su bili dio ruske vojske, a u Drugom su bili dio njemačkih okupacijskih snaga. U oba slučaja zapamćeni su kao vješti, ali vrlo okrutni ratnici. Treba, međutim, imati na umu da su u oba rata zbog neupućenosti svjedoka pripadnici drugih naroda često označavani kao Čerkezi.

Autor: Boris Blažina

Categories
Ličnosti

Posljednji potomak loze Kosača- Ahmed paša Hercegović

Padom Hercegovine pod vlast Osmanlija, u februaru 1482. godine, od znamenitih ličnosti Hercegovine na historijskoj pozornici ostao je još samo Ahmed paša Hercegović, rođen kao Stjepan, sin velikog vojvode Hercegovine – Stjepana Kosače. Sultan Bajazit II mu je 1486. godine, kao beglerbegu Anadolije, povjerio vrhovnu komandu u borbi protiv egipatskih memeluka, ali je tokom borbi dospio u ropstvo.

Da bi se približio osmanskom sultanu, egipatski sultan ga je odmah pustio na slobodu, te se poslije toga sklopio mir. Kao zapovjednik osmanske mornarice dobio je komandu nad 100 ratnih brodova 1488. godine te krstario uz karamansku obalu, te tako kooperirao sa kopnenim dijelom osmanske vojske. Godine 1490. bio je i vrhovni zapovjednik u ratu protiv Juzbega, koji je opsjedao Cezareju, a 3. marta 1497. godine postao je i veliki vezir Osmanskog carstva. Dvije godine kasnije sudjeluje i u ratu protiv Venecije na Peloponezu. Slijedeće godine odnio je i odlučnu pobjedu protiv evropske mornarice u Bici kod Mitilene.

Kada su Osmanlije 1503. godine sklopile mirovni sporazum sa Venecijom i Ugarskom, tom miru posredovao je i Ahmed Hercegović, pa ga je sultan Bajazit II ponovo imenovao za velikog vezira. Na tom mjestu ostao je naredne tri godine kada je imenovan glavnim komandantom osmanske mornarice – kapudan paša. Godine 1511. janjičari su se pobunili u Istanbulu.

Tom prilikom napali su i kuću u kojoj je živio Ahmed paša Hercegović. Ahmed paša je morao pobjeći a svoje mjesto je ustupio grčkom spletkaru Mustafi paši. Kada je na prijestolje došao novi sultan, Selim I 1512. godine, Ahmed paša je ponovo postavljen na mjesto velikog vezira – četvrti put. Dvije godine poslije janjičari su ponovo pokušali da ga ubiju, pa je Ahmed paša ponovo odstupio sa mjesta velikog vezira. Obzirom da je bio veoma blizak sa sultanom Selimom I, koji mu je bio zet, i umro je u njegovoj blizini 1518. godine.

Obzirom da je bio veoma vezan za svoju domovinu, mjesto Ismid gdje je živio, nazvao je “Hersegovina”, pa je i odredio da tu bude ukopan. Ta mu je želja i ispunjena pa mu se i mezar nalazi na južnoj obali morskog zaljeva, na jednom poluotočiću koji se danas naziva Dil maaberi. Na tom mjestu Ahmed paša je podigao džamiju, kuhinju za siromahe i musafirhanu (han za putnike). Obližnje seoce se danas naziva “Herseg”. Imao je četiri sina: Ali bega, Ahmed bega, Mustafu bega i Mehmed bega. Bio je petnaesti vezir Osmanskog carstva i jedan od najuspješnijih vojskovođa.

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Bosanska plemićka porodica Sudić: Vitezovi čiji je potomak postao vodeći teolog islamskog svijeta

Plemićka porodica Sudić veoma je ugledna među bosanskim plemstvom. Sudići su preselili u Poljica. Na vjenčanju kralja Stjepana Tomaša s Katarinom Kosačom-Vukčić bio je prisutan Sudić (ime mu nepoznato), vitez iz Poljica.

Mehmed Ebussuud, član plemićke porodice Sudić, bio je šejh-ul-islam kod osmanskog sultana Sulejmana El Kanunija/Zakonodavca.

O ovom velikanu, osmanski historičar (također Bošnjak porijeklom) Ibrahim Alajbegović Pečevija piše sljedeće:

Šejhulislam Ebussuud-efendi. Bio je časni efendija poznat i kao Hodža Čelebi (učeni profesor). Najučeniji od svih učenjaka Istoka i Zapada, sposoban razriješiti probleme svih mezheba, veliko more svoga vremena u retoričkoj znanosti , možda drugi Numan (Numan b. Sabit Ebu Hanifa Imam-i Azam).

U pravedno vrijeme uzvišenog sultana koji je Božija sjena na zemlji, napisao je tefsir Kur'ana i to takav da se ni u vrijeme ijednog sultana nije pojavio takav. Kad je Ebussuud-efendi napisai tefsir do sure ‘Sad’, padišah svijeta mu je poslao pismo po ćehaji kapidžija tražeći tefsir. Ebussuud-efendi je uz ćehaju poslao Malulzade-efendiju i , uz jedno pismo, poslao je sultanu Sulejmanu-hanu tefsir. Padišah je bogato nagradio mollu koji je bio posrednik i mladića koji je donio tefsir. Posebno je nagradio šejhulislama na taj način da mu je plaću koja je bila trista akči povećao za još dvjesto akči dnevno, a kad završi preostali dio još za sto akči dnevno.

Otac Ebussuud-efendije, šejh Yavsi-efendi, bio je halifa šejha Ibrahima Tebrizija. Rahmetli Ebussuud-efendi učio je kod svoga oca Muhtasarat, Hašiye-i tedžrid, a kasnije i Šerh-i Miftah i Šerh-i Mevakif.

Onda je postao pripravnik kod Sadi-čelebija, zatim je postavljen u medresu u Inegol uz plaću od trideset akči, odatle je otpušten, ali je brzo postavljen u Davud-pašinu medresu uz plaću od 40 akči dnevno, poslje toga do kraja službovanja nije otpušten.

Odatle je dobio posao na Semaniye medresi, a onda je postavljen za kadiju Burse, pa Istanbula, zatim je osam godina bio rumelijski kazasker i na kraju je postao šejhulislam.

Godine 925. h (1545.) postao je muftija (šejhulislam), a 982. (1574-75.) prispio je u milost Božju (umro). Dženazu namaz mu je klanjao Muhašši Sinan-efendi.

Ebussuud-efendi napisao je jednu knjižicu o tome kako je ispravno uvakufiti novac, tako je u toj temi otklonio razlike koje su se pojavljivale kod učenjaka, također je izdao značajne fetve o zemljišnim pitanjima i razriješio teškoće s kojima se svi susreću.

Ebussuud-efendi je bio visok, mršava lica, nije pridavao pažnje smotavanju saruka, stanje i držanje bilo mu je potpuno hodžijsko. Do danas ga niko nije nadomjestio. Jedino je Ali-efendi za njega rekao da mu je nedostatak što nije ušao ni u jedan tarkat. Međutim, njegov rahmetli otac je bio muršid i šejh tarikata i pošto je Ebussuud pohađao nastavu kod svoga oca, ove Ali-efendijine riječi nemaju nemaju uporišta – ističe Pečevija.

Korišteni izvoriFojnički grbovnik, 

Historija 1520-1576. – Ibrahim Alajbegović Pečevija, prijevod prof. dr. Fehim Nametak