Prije pet stotina godina zvanična zapadna medicina poštovala je duhan više nego što danas poštuje marihuanu. No, to poštovanje nije bilo sveopšte, i u jednom trenutku na duhan je otpočela hajka slična današnjem ratu protiv zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.
Mnogi rani španski doseljenici u Novi svijet smatrali su duhan nekrišćanskim, dijelom zbog toga što sve što navodi čovjeka da bljuje duhan mora biti đavolovo djelo, a dijelom zbog rasizma. Godine 1604. engleski kralj Džejms Prvi izdao je Protivudarac duhanu u kojem je iznio sve razloge zbog kojih mrzi ovu novu zavisnost. Mnogi razlozi svodili su se na sljedeće: „Duhan puše Indijanci, a Indijanci su odvratni!”
A sada vas molim da kao valjani ljudi razmotrite kakva to čast ili politika nas može podstaći da oponašamo varvarske i divljačke navike divljih bezbožnih i ropskih Indijanaca, naročito u nečemu tako odbojnom i smrdljivom? Iako Džejms Prvi nije otišao tako daleko da zabrani duhan, drugi vladari nisu bili tako puni razumijevanja. Na primjer:
Murat Četvrti: borba protiv duhana odrubljivanjem glava
Pogledajte Amurata Četvrtog (za prijatelje Murata Četvrtog), sulatana Osmanskog Carstva pd 1623. do 1640. i osvajača Bagdada, odnosno ovog tipa:
Kao što ste vjerovatno naslutili na osnovu činjenice da se mašio mača kako bi proburazio svog portretistu, Murat nije bio dobričina. Načuo je bio glasine da duhan smanjuje polni nagon i da će možda odvratiti njegove podanike od spolnog općenja. To bi značilo manje poreskih obveznika, manje vojnika i manje portretista da zamijene one koje pobije. Osim toga, Murat Četrti zamrzio je sve vrste dima poslije jednog neuspjelog rođendanskog vatrometa poslije kojeg mu je izgorjelo pola prijetolnice. No, umjesto da pokrene neku carsku kampanju, dijeli poticaj za rast nataliteta ili da donese bolje propise o vatrometima, on je zabranio duhan.
Murat Četvrti uveo je stroge kazne za svakoga ko bude uhvaćen makar sa džointom. Inače, marihuana u džointu je bila potpuno legalna i, da , ljudi su tada zaista ‘duvali vutru’. Ako janjičari u nečijoj kući nađu nargile ili duvankesu, odmah su vlasnika izvlačili na ulicu i davili ga. To je svirepo, ali u to doba nije bilo drugačijih zakona osim svirepih. Murat je značajan zbog toga što je otišao korak dalje.
Znate kako danas u Americi policajci ponekad izigravaju narkomane kako bi uhvatili trgovce drogoma? Pa, Murat Četvrti bio je pionir postavljanja ovakvih klopki. Lutao je noću ulicama Konstantinopolja i tražio dim od svakoga za koga mu se učini da puši. Kad neki dobrodušni pušač ponudi caru da povuče, car je nareživao da mu odsijeku glavu. Prema Muratovim zapisima više od dvadeset pet hiljada “osumnjičenih za pušenje” stradalo je za svega četrnaest godina.
No, Murat nije uvijek bio uspješan. Bar jedna žrtva mu se izvukla, piše u očaravajućoj Historiji prijestonice Azije i Turaka Mošea Edrehija objavljenoj 1885. godine. U toj knjizi postoji priča, vjerovatno apokrifna, o tome kako je Murat zatekao jednog svog vojnika kako jedne noći na usamljenom položaju uživa u duhanu. Sultan mu je prišao pretvarajući se da je prosjak koji žudi za nikotinom i oprezno pitao vojnika zašto rizikuje, kršeći zakon da bi zadovoljio svoju potrebu. Navodni vojnikov odgovor je divan.
“Ako sultan ne plaća svoje vojnike i ako im ne dijeli dobru hranu, oni moraju da se održavaju na druge načine.”
Zatim je svom feudalnom gospodaru ponudio dim. Murat je povukao dim, a onda je pokušao da namami vojnika da mu oda još neke svoje drugove pušače. Tada je ovaj bezimeni vojnik nanjušio da nešto nije u redu i samo što nije ubio sultana toljagom. Pošto je Murat posjedovao čitavu vojsku, tehnički posmatrano prebila ga je rođena imovina. Pobijesnio je, naravno, ali priča kaže da se vojnik nekako iskobeljao iz škripca. Nazdravlje.
Nisu samo Turska i Murat progonili duhan. Japanci su zabranjivali duhan čak pet puta, posljednji put 1616. Iako nisu odrubljivali glave pušačima, svako uhvaćen sa duhanom morao je da plati globu, a država mu je oduzimala doslovno sve što ima. Prema tome… globa je bila samo formalnost.
Kinezi su zabranili duhan 1640. i takođe su kažnjavali pušače odrubljivanjem glave. Kad se pogleda globalni stav prema duhanu u to vrijeme, iznenađuje to što kralj Džejms nije prvi upotrijebio svoju moć da zabrani biljku koju je toliko mrzio. No, na kraju se to i te kako isplatilo. Dvije godine pošto je napisao Protivudarac duhanu, kralj je u Virdžinijskoj kompaniji iz Londona dodjelio kraljevski patent. Do 1640. godine kolonija Virdžinija izvozila je gotovo sedamsto hiljada tona duhana godišnje.
Duhan se brzo proširio i na druge kolonije i postao je daleko najunosnija poljoprivredna kultura Amerike u sedamnaestom vijeku. Pet stoljeća kasnije to će se dogoditi i s marihuanom. (Ozbiljno, godišnji promet kukuruza u SAD vrijedi oko trideset milijardi dolara. Tržište marihuane vrijedno je više od sto milijardi.)
odlomak iz djela Robert Evans “Kratka istorija poroka”
Komentariši