Categories
Zanimljivosti

Čerkezi – kavkaski narod koji je nadživio mnoge osvajače

Čerkezi ili Cirkasijci su narod koji potječe sa sjeverozapadnog Kavkaza. Sebe nazivaju Adygé, Adyghe i Adiže, što značigorštaci ili, prema nekim tumačenjima,stanovnici obale. U starijim ruskim izvorima poznati su kao Dzihurš, Kosogi ili Kasagi. Postoji 12 čerkeških plemena: Abadzehi, Bezlenjevci, Bžeduhi, Hatukajevci, Jagerukajevci, Kabardinci, Mamhegi, Natuhajci, Šapsugi, Termigojevci, Ubihi i Žanejevci. Po vjeroispovijesti su većinom muslimani suniti, a govore čerkeškim jezikom koji spada u sjeverozapadno-kavkasku porodicu jezika. Na svijetu ih ima oko 4 milijuna. Većinom žive na teritoriju Turske i Rusije, manjim dijelom na Levantu i u Mezopotamiji, a postoji i dijaspora s oko 50.000 pripadnika u Europi i SAD-u.

Pretci Čerkeza živjeli su na Kavkazu već u 3. tisućljeću pr. Kr., a prvo neovisno čerkeško kraljevstvo spominje se oko 400. pr. Kr. Nažalost, o njemu ne postoji gotovo nikakvih podataka osim da je trgovalo s grčkim crnomorskim kolonijama. Početkom 5. stoljeća domovinu Čerkeza napao je prvi val osvajača. Prvo su ih podjarmili Bugari, zatim Kazari, pa Alani. Od 10. do 13. stoljeća bili su pod utjecajem Gruzijaca, od kojih su preuzeli kršćanstvo, a zatim su ih osvojili Tatari. U 15. stoljeću dio Čerkeza prelazi na islam te se uključuje u mamelučke postrojbe u Egiptu, koje su tamo osnovale Mamelučki sultanat. Izloženi stalnom ugnjetavanju Tatara, sredinom 16. stoljeća podredili su se ruskom caru Ivanu IV. Groznom. Tijekom idućeg stoljeća potpadaju pod utjecaj Tatara i Osmanlija te ih većina prelazi na islam. Mnogo se Čerkeza naselilo diljem Bliskog Istoka, posebno nakon što su krajem 18. stoljeća Rusi izvršili invaziju na njihovu domovinu. Unatoč snažnom i dugotrajnom otporu, Čerkezi su do 1864. poraženi i uključeni u Rusko Carstvo te prisilno raseljeni na šire podrulje. Pritom je poginulo i prognano na stotine tisuća Čerkeza, prema nekim procjenama čak 1,5 milijuna, tj. tri četvrtine ukupnog stanovništva. Stoga je u novije vrijeme pokrenuta inicijativa da se taj čin obilježi kao genocid.

Čerkezi su u kronikama opisani kao ratoborni i agresivni, izuzetno ponosni, iskusni i hrabri ratnici, krajnje osvetoljubivi i podmukli, skloni razbojništvu i prijevarama. Takvim opisima, naravno, treba pristupiti s određenom dozom skepse. Osmanlije su ih preselili na mnoga granična područja svoga carstva. Hrvatski su se vojnici sukobljavali s Čerkezima u oba svjetska rata – u Prvom su bili dio ruske vojske, a u Drugom su bili dio njemačkih okupacijskih snaga. U oba slučaja zapamćeni su kao vješti, ali vrlo okrutni ratnici. Treba, međutim, imati na umu da su u oba rata zbog neupućenosti svjedoka pripadnici drugih naroda često označavani kao Čerkezi.

Autor: Boris Blažina

Categories
Zanimljivosti

TRAGOVI BURNE HISTORIJE OVIH PROSTORA: Džamije u Hrvatskoj koje su preuređene u crkve

Od islamskih vjerskih građevina iz osmanlijskog perioda u Hrvatskoj su do danas sačuvane tek tri džamije, po jedna uĐakovu, Klisu i Drnišu, a bilo ih je oko 250, govori reportaža Agencije Anadolija (AA).

Jedna od njih je bila i u Osijeku, gradu na istoku Hrvatske, mjestu u kojem su se crkve i džamije nalazile na istom mjestu. Kroz tešku historiju ovih prostora crkve su pretvarane u džamije, a džamije u crkve.
bogomolja u Osijeku

Kasim-pašina džamija izgrađena je u vrijeme kada su Osmanlije osvojile Osijek 1526. godine. Na mjestu gdje je nekada bila ova poznata džamija, danas se nalazi župna crkva Svetog Mihaela Arkanđela.

Za vrijeme osmanlijske uprave stanovništvo Osijeka su uglavnom činili doseljeni Turci, odnosno stanovnici ranije pokorenih zemalja, te je ovaj grad u to vrijeme izgledom i načinom života imao obilježja pravog orijentalnog grada s nekoliko džamija.

Najviše su se spominjale Kasim-pašina džamija, na mjestu današnje župne crkve Svetog Mihaela arkanđela, kao i Sulejman-hanova na mjestu današnjeg franjevačkog samostana u Osijeku.

Kako je za Anadolu Agency (AA) kazao predsjednik Društva hrvatsko-turskog prijateljstva Osijek Damir Jurić, džamija je bila u funkciji tokom osmanlijske vladavine u Osijeku. Dakle, sve dok ovaj grad 1687. godine nije osvojila austrijska vojska.

“Praktično je tada srušen cijeli turski Osijek, a na tim temeljima je napravljen potpuno novi grad”, kazao je Jurić i dodao da se o džamiji danas zna samo iz nekih grafika.

Na Kasim-pašinu džamiju se potpuno bilo zaboravilo u Osijeku sve dok nije rađenakonstrukcija trga 70-tih godina prošlog stoljeća, te su onda pronađeni temelji Kasim-pašine džamije i njegovog turbeta.

“Odlučeno je da se od žutih cigli napravi jedan obris koji pokazuje kako su izgledali temelji džamije i turbeta”, ispričao je za AA Jurić.

Jurić navodi da je na istom mjestu izgrađena crkva početkom 16. stoljeća. Ona još uvijek služi kao župna crkva.

“U temeljima mnogih džamija i crkava postoje crkve odnosno džamije. Susjedna crkva, koja je udaljena samo 300 metara od ove crkve, bila je ranije džamija. No, ta džamija je nastala iz crkve nakon turskih osvajanja”, pojasnio je Jurić.

Značajan dio Hrvatske bio je pod turskom vladavinom gotovo stoljeće i pol. No, od prvih osvajanja 1493. godine, kad pod tursku vlast pada Imotska krajina, s donjim Poneretavljem, do konačnog oslobađanja Cetingrada i Drežnika 1796. godine kad je uspostavlja granična crta s Bosnom kakva je danas, prošlo je više od 300 godina.

Međutim, do današnjih dana ostalo ih je sačuvano vrlo malo od osmanskog perioda u Hrvatskoj, jer već u prvim godinama austrijske vladavine počinje sistemsko rušenje svega što nosi vidljiva obilježje islama i orijentalne kulture, a to znači prvenstveno vjerskih građevina.

Ostaju sačuvani samo objekti od funkcinalne koristi, kao što su mostovi.

Od islamskih vjerskih građevina iz toga razdoblja u Hrvatskoj danas postoje sačuvane tek tri džamije, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu.

Sve su građene u 16. stoljeću, a opstale su zahvaljujući tome što su pretvorene u katoličke crkve, kao što su u prvim godinama turskih osvajanja i katoličke crkve bile pretvarane u džamije.

Iako niti jedna nije opstala u izvornom obliku, džamijska arhitektura je, ipak, ostala prilično dobro uočljiva.

Najveća i najreprezentativnija među njima, nekadašnja Ibrahim-pašina džamija, s očuvanom monumentalnom visokom kupolom, danas je Župna crkva Svih svetih u Đakovu.

Džamija na vrhu tvrđave Klisa u Splitu je današnja crkva Svetog Vida, a ispod tvrđave se nalazi i najljepša od nekoliko sačuvanih turskih česmi, česma Tri kralja.

Prema podacima Mešihata islamske zajednice, u vrijeme osmanlijske vladavine u Hrvatskoj je postojalo oko 250 džamija i mesdžida.

Categories
Novi vijek

NESTANAK OSMANSKOG CARSTVA – smrt „Bolesnika sa Bosfora“

Prije 96 godina, 1. novembra 1922. godine, umro je „bolesnik s Bosfora“. Dijagnozu je postavio ruski car Nikolaj I, koji je sredinom 19. vijeka ovako nazvao propadajuće Osmansko carstvo. Bolest je trajala oko 70 godina, a gazi Mustafa Kemal-paša , poznatiji po imenu Atatürk, bio mu je dželat i patolog.

Osmansko carstvo osnovala su muslimanska plemena iz centralne Azije 1299. godine, s tim da je vrhunac doseglo u 17. vijeku kad se protezalo preko tri kontinenta. Od početka 18. vijeka Carstvo je gotovo konstantno ratovalo s evropskim državama, nizajući poraz za porazom. Osmansko carstvo je ostalo bez Egipta i većine Sjeverne Afrike do 1882. godine, kad su ih preoteli Britanija i Francuska, dok je Rusija pod svoje preuzimala, jednu za drugom, provincije istočne Anadolije.

Okončanjem Prvog svjetskog rata „Bolesnik s Bosfora“ je bio u taboru gubitnika, a pobjedničke zemlje su Turcima odredile sudbinu u žalosniju nego za Njemačku i Austro-Ugarsku, kojima barem nisu dirali glavne gradove. Osmansko carstvo je svjedočilo okupaciji Istanbula od strane francuske i britanske vojske. Osim toga, najavljeno je da grad i cijela zona tjesnaca u bliskoj budućnosti biti oduzeti zemlji i stavljeni pod međunarodnu upravu.

Mirovnim ugovorom iz Sevra (Francuska) većinu Osmanskog carstva su međusobno razgrabili Francuska i Engleska. Pariz je uzeo Siriju i Liban, ali i protektorat nad Tunisom i Marokom, a Britanci Palestinu i Mezopotamiju, a čak su uspostavili vojnu prisutnost u Egiptu, odnosno kontrolu nad Sueckim kanalom. Italija je dobila gotovo polovicu Male Azije s cijelom mediteranskom obalom i Antaliju.

Nešto je uzela Grčka, enklavu u Maloj Aziji sa središtem u Izmiru, drevnoj grčkoj Smirni, bivšim glavnim gradom rimske provincije. Niz neovisnih nacionalnih država planiralo je uzeti ostatke. Prije svega Armenija i Kurdistan. Konačno, otišlo je cijelo Arapsko poluostrvo, gdje se trebalo stvoriti nešto što se zove Hidžaz, što će kasnije postati Saudijska Arabija. Za Osmansko carstvo je sve ovo bilo vrlo ponižavajuće.

Jednom riječju, budućnost je bila prilično mračna. Snage urušenog Osmanskog carstva koje se nisu htjele pomiriti s potpunim porazom i punim uništenjem svoje nekada velike zemlje, odlučile su se suprotstaviti novom poretku, što je iznenadilo i obeshrabrilo pobjednike i poražene.

Gazi Mustafa Kemal-paša, vojskovođa koji stekao vojni ugled na bojnom polju kod Galipolja 1915. godine gdje je uspio odbiti invaziju Saveznika, pridobio je Turke  na najjednostavniji mogući način –  nacionalizmom. To nije bilo ništa novo, barem za vanjske posmatrače iz Evrope. Štoviše, usred formiranja nacionalnih država u Europi, Mustafa je ironično slijedio trend. Njegov slogan je bio jednostavan i svima razumljiv.

„Suverenitet pripada narodu zemlje, a osmanska dinastija je privilegije uzela silom. Putem nasilja su njezini predstavnici vladali turskim nacijom i održavali dominaciju deset vijekova. Sada je narod uskrsnuo pred uzurpatorima, uzimajući sebi za pravo da djelotvorno ostvari svoj suverenitet. Osmansko carstvo je propalo, a to je bilo prirodno za zaostalu državu“, ovih nekoliko redaka je suština poruke Kemala Atatürka.

Koristeći turski identitet kao tačku okupljanja, uspio je ujediniti bivše osmanlijske oficire pod svoju komandu u turskom Ratu na nezavisnost (1919-1922) i protjerati okupatorske snage sačinjene od Grka, Britanaca i Francuza. Do 1922., Kemal je uspio potpuno osloboditi Tursku od strane okupacije i iskoristio je priliku da uspostavi savremenu Republiku Tursku, koja je vođena od strane Velike nacionalne skupštine (VNS) u Ankari. Šef nove turske vlade je bio predsjednik, kojeg je izabirala VNS. Prirodni izbor je bio Mustafa Kemal, heroj Rata za nezavisnost.

odlazak sultana Mehmeda VI iz Istanbula

Na prvi pogled se činilo da će nova turska vlada naslijediti Osmanlijsku vladu kao čuvara islama. Novi Ustav kojeg je napisala VNS u kojem se islam proglašava zvaničnom državnom religijom Turske i da svi zakoni moraju proći sigurnosnu provjeru grupe eksperata za islamski zakon, kako bi bili sigurni da oni ne budu u suprotnosti sa šerijatom.

Međutim, ovaj novi sistem vlade nije mogao funkcionisati, sve dok je postojala paralelna vlada u Istanbulu, koju je vodio Osmanski sultan Mehmed VI. Obje Vlade, i u Ankari i u Istanbulu, su tvrdile da imaju suverenitet nad Turskom, imajući otvoreno sukobljene ciljeve. Atatürk je eliminisao ovaj problem 1. novembra 1922., ukidajući Osmanski sultanat, koji je postojao od 1299., i zvanično prebacio vlast na Veliku nacionalnu skupštinu.

Nakon ukidanja monarhije Mehmed VI je morao otići iz zemlje, a Istanbul je napustio na britanskom bojnom brodu Malaya. Prvo je otišao na Maltu, koja je tada još bila pod britanskom vlašću. Ostatak života bivši sultan je proveo većinom na talijanskoj rivijeri. Umro je u ljetovalištu San Remo 1926. godine.

Njegovi demonstrativni koraci u stvaranju sekularne države, gdje moć potječe od turske nacije, savršeno su se uklapali u sliku svijeta koji je bio poznat i atraktivan vodećim evropskim pobjedničkim silama.

Sve je rađeno prema modelu jedna zemlja, jedan narod, jedan vođa, što će kasnije postati slogan nadolazećih mračnih pokreta koji su ispisali najmračnije stranice svjetske historije. Povodom Atatürkove smrti 10. novembra 1938. godine, Hitler je rekao da mu je upravo on bio jedan od uzora u stvaranju Trećeg Reicha i izgradnje njemačke nacije.

izvor: Eugen Rogan, The Fall of the Ottomans

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Zapažanja engleskih putopisaca o odijevanju i prehrani stanovništva Bosne i Hercegovine tokom druge polovine XIX stoljeća

Edmund Spenser je putopisac koji je kroz naše krajeve putovao 1850. godine. Njegove zabilješke, iako ne sasvim pouzdane, predstavljaju zanimljiv zapis o načinu života tadašnjeg vremena.

Uvođenjem reformu tokom XIX stoljeća, Osmansko carstvo se prilagođava evropskom načinu odijevanja. Na prostoru Bosanskog ejaleta novi stil se nije pretjerano dopao stanovnicima. Ipak, reformisani ukus je toliko preovladao da je u potpunosti istisnut turban i janjičarski kauk. Fes koji se počeo masovno nositi bio je veoma nezgodan jer je u većini slučajeva spadao na uši. Od njega nije bilo koristi prilikom zaštite od vrućina, hladnoće ili kiše. Bošnjaci su veoma često imali brkove, koje su bojili u crno, u skladu sa preporukama iz Kur’ana, kako navodi Spenser. Zaliske i glavu su brijali ali na način da ostave čuperak na vrhu glave, “da bi ga njegov anđeo čuvar imao na sudnjem danu za šta izvući iz groba”. Bradu su nosile samo hadžije i mali broj starih ljudi, koji su time isticali svoju mudrost. Svi muškarci i žene boje svoju kosu, a omiljena boja je crna. Za obrve i trepavice koristili su nešto što se zvalo “šišarka” – zeleni orah koji postaje crn kada se spali. Količina kozmetike koju su žene upotrebljavale je zapanjujuća – čak niti najsiromašnija seljanka nije bila bez sredstava za uljepšavanje i mirisa. Od mirisa je korištena ružina vodica i ružino ulje, ekstrakt agave, mošus i šafran. Korišten je i puder spravljen od bijele perunike, a nokti su bojani kanom. Odjeća imućnijih žena je orijentalna i dobro prilagođena da prekrije tjelesne nedostatke, poput pretilosti. U kućama se obavezno nose papuče, ali “kada ih vidite na ulici umotane u jašmak kako se gegaju u grubim čizmicama i papučama, one podsjećaju na patku koja je upravo izašla iz vode. Orijentalac imao veoma dobar ukus u ovim stvarima i bira žene sa znalačkim rasuđivanjem. Međutim, kada zađu u godine, žene postaju gojazne, što je posljedica života u zatvorenom i nemarne opuštenosti.”

Što se prehrmbenih namirnica tiče, Spenser bilježi da se od mesa najviše koristila jagnjetina i ovčetina, izvrsnog kvaliteta i okusa. “Perad se može dobiti svuda. Muslimani nikada ne jedu guske i patke, a ni divljač, ukoliko krv životinje nije prije ispušena”. Riba je korištena samo u vrijeme posta, uglavnom pastrmka. Od povrća bijeli grah je bio gotovo svakodnevna namirnica, koji se jeo uz krastavice i zelenu salatu. Krompir i grašak su bile namirnice koje je malo ko volio. Od voća Spenser navodi “najukusniju lubenicu koju je ikada probao” ali navodi da je i svo ostalo zastupljeno voće veoma ukusno. Gradovi su obilovali pekarama i hanovima u kojima se mogla poručiti tradicionalna turska rakija “raki” i domaća šljivovica uz kvalitetno crno vino. Kahva je bilo piće svih slojeva i nikada se nije pila sa mlijekom i šećerom. “Rijetko je samljevena u prah u mlinu, kao što mi radimo, već je umjesto toga tuku u avanu. Kada je dovoljno istinjena stavlja se u lončić sa malo vode. Prije nego što prokuha, dodaje se nekoliko kapi hladnevode i tada se pije. Služi se u maloj šolji, a što se ukusa i jačine tiče, daleko prevazilazi bilo koju skupu kahvu što mi pravimo.” Iako je kvalitet mlijeka bio izrazito visok od njega se spremao uglavnom veoma gust kajmak, koji se često miješao sa medom. Jogurt se spremao topljenjem hrastovog lišća u mlijeku, što mu je davalo kiseo ukus. Svi kulinarski proizvodi su bili izuzetno začinjeni crvenom paprikom, bijelim i crvenim lukom. “Jedno od najomiljenijih jela među putnicima iz Zapadne Evrope su ražnjići koji se sastoje od okruglih komada mesa od buta jagnjeta ili ovce ispečenih na malom ražnju. Ovo i ‘kiema – kibab’, jedva vrsta ovčijih ćufteta, također pečenih na roštilju, koji nikada nisu preprečeni, zaista su odlični”. Pod nazivom ‘kiema – kibab’ autor je očigledno mislio na ćevape. Stanovnici Bosanskog ejaleta su uglavnom jeli dva puta u toku dana, a glavni obrok je bio večernji, oko zalaska sunca. Obrok imućnijeg stanovništva se uglavnom sastojao od deset ili dvanaest jela, a često i više. Od poslastica naročito je bila zastupljena halva, kajmakuša i baklava, a konzumirali su se i želei i hladne kreme sa bademima, kao i bezbrojna slatka od voća. Autor navodi zanimljivu tezu o čistoći stanovnika Bosanskog ejaleta: “Uđite u makar najmanju kolibu koja pripada nekom Slovenu, ma kako siromašan po izgledu, i sigurno ćete naći da je uredna i čista; u tome je ovaj narod daleko iznad nižih slojeva u Irskoj, Francuskoj i dijelovima Italije. Isto tako, nijedan narod ne jede uljudnije, naročito viši slojevi, bez obzira na to što se noževi i viljuške svuda ne upotrebljavaju.”

Putopisac Džejmz Krej navodi jedan nelagodan događaj iz Maglaja tokom osamdesetih godina XIX stojeća: “(…) Kako se Maglaj nalazi na pola puta između Doboja i Vranduka, gdje smo konačili naredne noći, isregli smo konje i ja sam svratio na ručak u glavni hotel, ili, kako se to kaže na turskom han. Ništa nije moglo biti slikovitije od mjesta u kojem sam se našao, ali ni ništa nije moglo biti gadnije od hrane koju sam dobio. (…) Budući da smo bili tako blizu rijeke, računao sam da ću bar dobiti kakvu dobru ribu. No, pod imenom pastrmke dobio sam neku tvrdu tvar, gorku kao samo dno Atlantika. (…) Debela i veoma slana svinjetina bila je masna, smrdljiva i nije se mogla jesti. Čak su i jaja i riža, kuhani u užeglom buretu, imali odvratan ukus. (…) Nekoliko finih starih Turaka, koji su sjedili u hladovitom čardaku na kolju iznad rijeke, pozvalo me je da im se pridružim i utješim svoj razočarani apetit dimom iz duge huke. Sjedeći na mekom ćilimu popio sam šolju kahve i ostao sa njima sve dok Petar [Krejov kočijaš] nije bio spreman da krenemo dalje.”

Putopisac Vilijam Miler, koji je u Bosni i Hercegovini boravio krajem XIX stoljeća, naročito je ostao impresioniran onim što je vidio u Višegradu i Mostaru: “Ujutro ćete [u mostarskoj čaršiji] naći Istok i Zapad kako se guraju – elegantne austrijske oficire i kršne Hercegovce, Albance u bijelim čakširama sa crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoke Crnogorce što su došli preko granice i ponekog Dalmatinca, koji se lako uočava među ostalim svijetom po svojoj crvenoj kapici. Specifičnost Mostara je muslimanska ženska nošnja, čiji ogromni plavi ogrtači s jednim otvorom isturenim prema naprijed, kao ogromna kapa sa štitnikom pokrivaju glavu. Među Muslimanima BiH poligamija nije u istoj mjeri prihvaćena kao drugdje u Osmanskoj Carevini i jedna žena se smatrala dovoljnom čak i za bosanskog bega. Na primjer, u višegradskom okrugu, koji je vrlo velik, postoje samo tri Muslimana koji imaju više od jedne žene. Na proslavama i o praznicima možete vidjeti gomilu hrišćanskih žena iz okolnih sela, obučenih u bijele gaće do koljena, debele, vunene šarene čarape do ispod koljena i opanke; neke idu čak i bosonoge. Preko gaća nose dugu bijelu košulju od grubog prugastog tkanog pamučnog platna, a preko toga jelek vezen u raznim bojama. Kad hodaju ili rade, one obično krajeve te dugačke košulje zadjenu za pojas. Ukras na glavi se sastoji od plitkog fesa, naprijed opšivenog dukatima – ukras koji se popularno zove širit. Preko fesa se nosi izvezen tanki bez ili neka mrežasta tkanina, a oko vrata još dukata i staklenih amajlija. Kod drugih, opet, klase nose i crn mrežasti veo, poput karnevalske maske, obično izvezen zlatom. Niži slojevi nose neobičan ogrtač s rukavima koji su uvijek priukras na glavi je drugačiji, tako što fes potpuno prekriju crnom svilenom maramom s resama. Odjeća za svaki dan pravi se od tamnijih materijala.”

Putopisac Tomson koji je na našim prostorima boravio krajem XIX stoljeća, piše o sve bržem nestajanju razlika u odijevanju među narodima ali i o oskudnoj ishrani siromašnih slojeva stanovništva. Tokom boravka na Bjelašnici navodi da nije mogao razlikovati kršćane od muslimana jer su i jedni i drugi nosili široke čakšire privezane ispod koljena, opanke ili grube cipele bez potpetica. Bogatiji pak slojevi su nosili cipele austrijske proizvodnje, dok u gradovima isključivo muslimani nose fes, jer je kršćanima bilo zabranjeno da nose žive boje, već su morali nositi tamne. Naročito im je bilo zabranjeno da nose zelenu boju koja je bila prepoznatljiva za muslimane. Tokom posjete Banja Luci ostao je zaintrigiran jer je većina žena kosu farbala u crvenu boju, dok su gotovo svi muškarci imali crvenkastu bradu. Djeca su izgledala bolešljiva i kržljava, blijeda u licu, ali su vječito bila na cesti gdje su se igrala. Hrana seljaka je bila veoma oskudna i siromašna, a obrok se sastojao od komada kukuruznog hljeba, turske kahve i cigarete. Gradsko stanovništvo je veoma visoko i snažno, ali po pravilu nije bilo sposobno da izdrži visoke fizičke napore.

Categories
Austro-ugarska uprava

Proglas Džemaludina Čauševića muslimanima o suživotu

Živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti, poručio Džemaludin Čaušević.

Na dan 28. juna 1914. godine u Sarajevu je ubijen austrijski nadvojvoda Franc Feridnand. Bilo je to djelo grupe mladih nacionalista okupljenih oko Garvrila Principa. Nije prošlo mnogo, svega nekoliko sati, i na sarajevskim ulicama je zavladalo stanje općeg straha. Nakon nemilog događaja u nekoliko mjesta u unutrašnjosti zemlje organizirane su prve demonstracije protiv srpskog stanovništva. U nekim od njih, iza kojih se jasno mogao očitovati potpis austrougarskog režima, zbivanja su izmakla kontroli i mnoge su se kuće, trgovačke radnje i nepokretna imovina našle na udaru nezadovoljnih građana. Članovi Bosanskog sabora, među njima Šerif Arnautović, Jozo Sunarić i Danilo Dimović, pred zemaljskim poglavarom Oskarom Potiorekom zatražili su hitnu intervenciju i zaustavljanje progona Srba. Ali, jedan je čovjek svojim ličnim primjerom u narodu izazvao oduševljenje. Bio je to reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, čovjek koji se u tom zapaljivom trenutku jednim aktom obratio svojim sunarodnjacima pozvavši ih da ne pokleknu pred iskušenjima i stanu u zaštitu svojih sugrađana.

Rođen u praskozorje ratova

Arapuša. Tako se zove malo naselje kod Bosanske Krupe u kojem je 1870. godine rođen ovaj veliki alim. Porodica Čaušević počivala je na tradiciji višedecenijske imamske službe i članovi koji su poticali iz ovog roda uživali su veliko poštovanje. Od tog pravila nije bio izuzet ni mladi Džemaludin. Nakon završene bihaćke medrese napustio je Bosnu i otišao u Istanbul. U toku svog daljeg školovanja iskusio je dodire sa idejama mladoturskih reformatora, naprednim i modernim shvatanjima. U domovinu se vratio 1903. godine. U Sarajevu, gdje je i živio, započeo je s radom u velikoj Gimnaziji.

Dvije nepune godine trebale su mu da se aktivnije uključi u vjerski život, pa je već 1905. izabran za člana Ulema-medžlisa, najvišeg upravog tijela Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Moralni svjetionik svoga naroda

Godinu dana prije nego će Gavrilo ispaliti smrtonosni hitac u prijestolonasljednika i njegovu suprugu Sofiju, u Sarajevu 1913. biva nagrađen čašću reis-ul-uleme. Prijemom menšure, koja je stigla i iz Istanbula i Beča, Džemaludin Čaušević je na sebe preuzeo veliku odgovornost i postao jedna od najznačajnijih ličnosti bošnjačkog naroda tog vremena. Njegovim izborom za reis-ul-ulemu niko nije ostao začuđen, a poštivaoce je imao u svim narodima koji su živjeli u Bosni i Hercegovini. I austrougarske vlasti su bile svjesne utjecaja koji Džemaludin Čaušević ima na muslimansko stanovništvo, pa su i najodgovorniji funkcioneri pozdravili njegovo imenovanje.

Čovjek svoju ljudskost dokazuje velikim djelima. A ona dolaze sa velikim kušnjama. Samo dan nakon izvršenja atentata na Franca Ferdinanda, obznanio je Oskar Potiorek akt kojim je u Sarajevu na snagu stupio prijeki sud. Teška vremena su nastupila u cijeloj zemlji. Pod represijom i sudskim progonima iz pograničnih krajeva prema Crnoj Gori i Srbiji izbjeglo je mnogo srpskog življa, i činilo se da je takvim postupanjima nemoguće stati u kraj. Među prvima koji su digli glas protiv interniranja svojih sugrađana pravoslavne vjeroispovijesti i devastiranja njihove imovine bio je Džemaludin Čaušević, koji je već 4. jula 1914. godine Bošnjacima uputio apel u kojem je savjetovao “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine”.

Nekoliko sedmica kasnije, u “Proglasu muslimanima” koji je publikovan u listu Jeni Misbah dana 24. jula iste godine, reis-ul-ulema Čaušević je dao na znanje svakom Bošnjaku da se u svom djelovanju mora rukovoditi obzirom i razumom i da ne čini ono što će i njemu i njegovom narodu kasnije nanijeti nepopravljivu štetu. “Mi”, ukazivao je Džemaludin Čaušević,”živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice”.

Ove riječi, kojima se obratio svom, ali i drugim narodima u Bosni i Hercegovini, odraz su Čauševićeve građanske odgovornosti i osjećaja prema njihovoj zajedničkoj budućnosti. Vjerovao je da će sa okončanjem Prvog svjetskog rata za njegov narod doći pravdenija vremena. Ali, ona nisu došla. Sve što je uslijedilo za njega su bila velika razočarenja u pravni i politički poredak države čije je osnivanje isprva podržao. No, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije bila dugog vijeka. Nadživilo ju je djelo Džemaludina Čauševića.

Categories
Baština

Šurkovića kula u Odžacima

Šurkovića kula se nalazi u naseljenom mjestu Odžaci, na jugoistočnom dijelu općine Konjic, između planina Visočice, Treskavice i Crvnja, te nešto manje od pedeset i pet kilometara od centra Konjica.

Inače, kula kao stambeno – fortifikacijski objekat predstavlja “poseban tip starije muslimanske kuće, … poluutvrđeni dvorac feudalaca, i po svojoj prilici, izdanak stambene kulture srednjeg vijeka. Ovaj tip objekata nalazimo na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegoviner, a obično su ih gradili spahije, zaimi i kapetani …

U osmanskom periodu turska feudalna gospoda (spahije) gradila je na svojim imanjima posebne kamene dvorce ili kule sa više spratova u kojima su stanovali i iz njih se, po potrebi, i branili. Takvi objekti u arhitektonskom pogledu zaslužuju posebnu pažnju iako su praktično davali malo prostora za stanovanje. Ali , kako te kule daju malo prostora za stanovanje, građene su u tu svrhu posebne zgrade u neposrednoj blizini kule, tzv.odžaci ili konaci. Kule su se dizale u vis, a odžaci u širinu. Kule su uvijek građene na više spratova, a odžaci (konaci) su redovito bile jednospratne zgrade. Osnovica kule je s vrlo malom iznimkom kvadrat, rjeđe pravougaonik a u odžaka uvijek pravougaonik. I kule i odžaci ostavili su traga u našoj geografskoj nomenklaturi, a tako isto i u narodnoj pjesmi. Treba napomenuti i to da su kule građene od kamena, a odžaci od kamena, ćerpića i drveta. Kod kule je uvijek najgornji kat presveden kupolastim ili bačvastim svodom (ćemerom od sedre). U prostranom dvorištu oko kula i odžaka u koje se ulazilo kroz kapiju građenu na svod, bilo je još i drugih zgrada te obavezno bunar. U Bosni su kule prekrivane šindrom, a u Hercegovini kamenim pločama, a zidovi u prizemlju uvijek su bili nešto deblji od zidova u daljnjim spratovima (100 -128 cm).

Još početkom XX stoljeća bilo je preko tri stotine kula u Bosni i Hercegovini. Sve su te kule bile tvrdo građene od kamena i sa debelim zidovima, a neprijatelj ih je mogao osvojiti samo topovima. Kulama su se nazivale i ishodne kuće, građene oko većih gradova, gdje su bogatiji građani ljetovali. Hamdija Kreševljaković je pedesetih godina XX stoljeća zabilježio da se još samo dvadesetak kula u Bosni i Hercegovini nalazi u dobrom stanju, u šesnaest se stanuje, a ostale su napuštene, dok se u tom periodu gradačačka kula restaurirala. Tom prilikom je zabilježio i da se u konjičkom selu Odžaci, koje je od davnina postojbina begovske porodice Šurkovića, nalaze tri kule i više odžaka. Svega 37 porodica u Hercegovini je posjedovalo beglučke komplekse veće od 575 dunuma, među kojima je bila i porodica Šurković. U austrougarskom periodu najznačajniji na ovom području su bili posjedi nasljednika Ferhat – bega Šurkovića, Sejdi – bega i Hanefi – bega. Gospodari kula u Odžacima bili su oko 1900.godine Ferhad – beg, Sejdi – beg (umro 1906.g) i Hanefi – beg.

Sejdi – begova kula (14×14 m) i u periodu kada je Hamdija Kreševljaković posjetio ovaj kraj služila je za stanovanje. Ferhat – begova kula(13×9 m), sadašnja Šurkovića kula, bila je na dva sprata, isto kao i Hanefijina koja je srušena 1947.godine, a njen kame je upotrebljen za izgradnju Zadružnog doma u centru sela Odžaci. Kada su kule građene tačno se ne zna, ali prema pisanju Hamdije Kreševljakovića i predanju stanovnika u Odžacima, kule su izgrađene u XVI i XVII stoljeću.

Šurkovića kula ima pravougaonu osnovicu i do pod krova je visoka cca 12 metara. Zidovi kule su zidani sa blagim zakošenjem ravnih zidova prema unutra (u odnosu na vertikalnu ravan), a posmatrano po etažama imaju debljine koje se, posmatrano od prve do posljednje etaže, umanjuju. Kula je postavljena na kosom terenu, tako da se visina zidova razlikuje u zavisnosti od položaja. Kula ima prizemlje, prvi sprat i drugi sprat. Sve etaže su prilagođene stanovanju. U kulu se ulazi kroz drvena vrata na jugoistočnoj fasadi. Spoljni otvor ima lučno zasveden zvaršetak i gabaritne mjere 80 x 170 cm. Sa unutrašnje strane se nalazi velika mandala. U prizemlju, na prvom i drugom spratu kule, nalazi se hodnik (predprostor) u kome je smješteno drveno stepenište za vertikalnu povezanost etaža i po jedna prostorija dimenzija cca 4 x 4 m koje su odjeljene zidom. Drvena tavanica prizemlja ujedno je pod od prvog sprata.

Na jugoistočnoj fasadi se nalaze četiri otvora (prozora), na jugozapadnoj fasadi pet, na sjeverozapadnoj fasadi dva mala otvora, a na sjeveroistočnoj fasadi četiri otvora. Svi otvori imaju demire od kovanog gvožđa.

Kula je zidana od kamena krečnjaka: vertikalni uglovi kule su rađeni povezanom blokovskom vezom od pravilnih klesanaca, kao i prozorske šembrane i okviri vrata, a lica zidova su rađena od pritesanog kamena.

Kula je prekrivena četvorovodnim krovom čija je konstrukcija drvena, a današnji pokrov kule je lim.