Gorancima je povijesno stanište Gora (otud se tako i nazivaju) – područje na obroncima Šar-planine, smješteno u manjem džepu na tromeđi Makedonije, Albanije i Kosova. Na islam su, smatra se, prešli tokom 17. i 18. stoljeća. Da su odani vjeri (muslimani – suniti), može se zaključiti i po činjenici da svako selo ima svoju džamiju.
Zbog geopolitičkog položaja i slabijih komunikacija uspješno su odolijevali
pokušajima asimilacije, te tako očuvali svoj identitet i svoj jezik. Danas Goranci žive u oko dvadesetak naseljenih mjesta na Kosovu, ali ih ima nastanjenih i u desetak sela u sjevernom graničnom području Albanije. Ukupno ih, prema nekim podacima, ima oko 40.000, mada ih se, iz poz znatih političkih razloga i zbog teških ekonomskih prilika, veliki broj iseljava i živi kao dijaspora u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, zemljama Zapadne Evrope. Budući da sebe nazivaju Goranima, Gorancima, Našincima (nikada Torbešima), u pravilu ne prihvataju da ih se smatra Albancima ili pogrdno muslimanskim Šiptarima, Makedoncima, Srbima, pa većinom ni Bošnjacima.
Takva i drukčija nacionalna ime na smatraju opravdanim samo u značenju državljanstva, ne i u etničkom pogledu. Drugi ih ponekad identifikuju sa Pomacima ili ih ipak nazivaju i Torbešima (u pravilu s prizvukom pežorativnosti), mada se prema prilikama “na terenu” ne može pouzdano zaključiti da li se Gorani i Tor beši doživljavaju kao jedno isto (isto označeno, sinonimski odnos poput Bošnjaci / Muslimani) ili su Torbeši širi pojam, a Goranci neka vrsta nji hovoga “ogranka” (odnos kao Bošnjaci: Sandžaklije), pa čak ni u kakvoj su relaciji Goranci i Pomaci: jesu li to dva naroda iste vjere ili su Goranci tek oni Pomaci koji su povijesno stacionirani na Gori i tradicionalno vezani za tu enklavu.
Bilo kako bilo, u posljednje vrijeme postoje, dakle, političke tendencije da se Goranci proglase sunarodnjacima Bošnjaka, pa se štaviše, prema nekim podacima, jedan broj njih nakon rata na Kosovu tako i izjašnjava. Tu bi činjenicu (ako je podatak sa terena pouzdan) bilo teško racionalno prihvatiti, budući da se između Gorana i Bošnjaka, osim slavenskih korijena i islama ne može naći kakav drugi zajednički sadržatelj – gledano geopolitički, etnički, kulturološki, lingvistički. Istina, u nedostatku drugih znanstvenih argumenata, njihova se zajednička spona traži u bogumilstvu, što bi, sve i da jest dokazivo, danas – s obzirom na vremensku distancu i teorije o savremenim nacijama, pogotovo na Balkanu – bilo također teško prihvatljivo ako se uzmu u obzir razlike u svim odrednicama kojima se da nas determiniraju odjelite etnonacionalne skupine. Jer, kako, primjerice, pod jedan etnos dovoditi Gorane i Bošnjake, ako jezik prvih (za razliku od jezika drugih) čak ni u jugoslavenskom periodu (kad se i definiraju, predefiniraju ili iznova stvaraju moderne nacije) nije bio srpskohrvatski, već je i prije i danas zapravo poseban varijetet makedonskog ili, moglo bi se reći, arhaičnog srpsko-makedonskog idioma (koji nije jednak ni srpskom ni makedonskom – mjereno stepenom razumljivosti), a oni ga sami nazivaju naš – goranski ili našinski jezik, pa onda i sebe otud nazi vaju također Našincima.
Pomaci su (jednako kao i Gorani) također manjinska muslimanska etnička grupa Južnih Slavena, koja je, za razliku od teritorijalno koncen triranih Goranaca, uglavnom razasuta po različitim državama, pa ih ima (u manjim enklavama ili izmiješanih sa drugim narodima) na prostoru jugoistočne i sjeverne Bugarske, Kosova, Makedonije, sjeverne Grčke, čak i Albanije i Turske. U različitim ih sredinama različito nazivaju, ponekad ih, rekli smo, identifikujući sa Goranima, ponegdje sa Torbešima,ali i sa Bugarima ili Turcima, vrlo različito tumačeći pritom i njihovo porijeklo (bogumilsko, ilirsko, južnoslavensko, tursko) i etimone iskorištene u onimizaciji na temelju kojih se pokušavaju različitim leksičkosemantičkim interpretacijama spoznati ili tumačiti povijesne činjenice vezane za porijeklo i kulturu ovih etničkih skupina (npr. pomak se tumači kao “pomagač,” torbeš kao izvedenica od tur. torba ili od dörtbeş i slično). Jezik Pomaka je (za razliku od jezika Bošnjaka) očito sličan jeziku Goranaca (samo sa manje elemenata srpskog, a više osobina bugarskog ili makedonskog) – što bi komunikacijski podrazumijevalo i visok stepen njihove međusobne razumljivosti (vjerovatno kao usporedba srpskog i hrvatskog ili slično), ali uz logične ili očekivane dijalekatske razlike uvjetovane utjecajem jezika sredine (interferencija sa makedonskim, bugarskim, albanskim, grčkim, turskim – zavisno gdje su se pripadnici ovih naroda nastanili). Do takvoga se zaključka može doći i teoretski (kontaktna lingvistika) i na osnovu propitivanja mišljenja pripadnika tih (ili toga) naroda, kao i analizom određenih jezičkih osobenosti. U tom se pogledu opet zanimljivim čini osvrt na stavove učesnika različitih foruma, iz kojih se razaznaje, reklo bi se, neočekivan interes za temu: Pomaci, Goranci i Bosanci / Bošnjaci.
Iz debate o porijeklu i autentičnosti ovih naroda, u kojoj sadašnje generacije iznose svoje stavove (i o sebi i jedni o drugima), ilustrativni su, sa stajališta savremenih društvenopolitičkih prilika i odnosa, neki inserti koji su ovdje izvorno preuzeti i iz kojih je gotovo nepogrešivo moguće detektovati i nacionalno-vjersku pripadnost autora, ali i njihova različita politička opredjeljenja.
Među etničkim skupinama slavenskih muslimana (kao, uostalom, i među drugim narodima) oduvijek je bilo i negiranja i svojatanja, i pokušaja asimilacije i svjesnog distanciranja. Danas je to, čini se, naročito izraženo, zasigurno više kao sredstvo u funkciji ostvarivanja političkih ciljeva negoli kao znanstveni pristup rasvjetljavanju povijesnih činjenica i stvarnoga stanja. Takve su pojave razumljivo više izražene kod manjinskih naroda nego kod već afirmiranih velikih evropskih ili svjetskih nacija (nacija = država), što je i očekivano ako se uzme u obzir nesigurnost etničkih manjina i njihov strah od potčinjavanja u situaciji kad nemaju svoju državu ili kad ne žive u matičnoj državi.
Izvor: Jezik i identitet slavenskih muslimana: Bošnjaci između lingvistike i politike Hanka Vajzović
Komentariši