Arapi prije objave islama


Arapi pripadaju grupi semitskih naroda, a pradomovina im je Arabija. Arabijsko poluostrvo se nalazi u jugozapadnoj Aziji i najveće je poluostrvo na svijetu sa površinom od 2 700 000 km2. To je suha i pjeskovita visoravan, ispresijecana velikim neprohodnim pustinjama. U pojedinim dijelovima Arabije se nalaze ipak vrlo plodni krajevi. Najvažniji gradovi na poluostrvu su Meka, Medina i Džida, koji se nalaze u pokrajini Hidžaz. Arapi su u historiji ostali poznati kao beduini – sinovi pustinje, uzgajivači dobrih konja, ali i vješti i sposobni trgovci, koji su u svojim karavanama prevozili raznoraznu istočnjačku robu u luke na Crvenom moru.

            Iz susjednih zemalja Arapi su upoznali kršćanstvo i judaizam. Međutim, najveći broj Arapa je bio vjeran tradicionalnoj idolopokloničkoj vjeri. Skoro svako pleme je imalo svog kumira, tj. idola, kome se klanjalo, a najpoznatiji su bili Hubel, Uza, Lat i Menat. Neki Arapi su obožavali i razne zvijezde, a Meka je bila mjesto gdje su se nalazili idoli skoro svih plemena. Oni su se nalazili u Kabi, glavnom mjestu arapskog hodočašća iz vremena prije islama.

            Priroda i položaj mjesta u kojem su živjeli, u velikoj mjeri, su uticali na karakter i način života Arapa. Bili su ponosni na ljepotu i bogatstvo arapskog jezika, pa su nastojali da ga što bolje očuvaju. Uz dobre osobine, Arapi su imali i one loše – bili su nagli i nestrpljivi, veoma osjetljivi i oholi. Osim toga, bili su jako ogrezli u hazardne igre. Arapi su živjeli plemenskim načinom života. Osnovni elementi društvenog ustrojstva su bili porodica, rod, pleme i savez plemena. Poglavar arapskog plemena, šeik, je stariješina, prvak među glavarima porodica i rodova. On je uglavnom bio iz najuglednije porodice u plemenu.

Bavili su se stočarstvom, najviše su uzgajali deve, konje, ovce i koze. Plemena sa stadima su stalno bila u pokretu prema novim terenima za ispašu. U oazama, plodnom zemljištu sa vegetacijom i vodom, razvijena je bila i zemljoradnja. Arapi su se značajno bavili trgovinom, ali i pljačkanjem i napadima na trgovačke karavane sa robom, koji su preko Arabije iz Europe odlazili prema Indiji i Kini i obratno. Po načinu života se dijele na hadarije i bedevije. Hadarije su bili stanovnici gradova i sela koji su se bavili trgovinom, zanatima i poljoprivredom, dok su bedevije živjele nomadskim načinom života, skitajući sa stadima po arapskim pustarama. Oni su živjeli veoma jednostavnim načinom života, hraneći se hurmama, sirom, mesom i mlijekom.

            O pismenosti Arapa prije objave islama ne može se uopšte govoriti. Rijetki su bili oni koji su znali čitati i pisati, zbog čega su sve svoje događaje prenosili usmenom predajom, uglavnom u pjesmama i pričama.To je imalo veliki uticaj na razvijanje sposobnosti pamćenja kod Arapa. Oni su mogli doslovno zapamtiti cijelu pjesmu ili govor kada bi to samo jednom čuli.Pismenost kod Arapa se najprije pojavila u Jemenu, a pismo se zvalo musned. Iako se Arapi u predislamsko doba nisu bavili naukom i umjetnošću, jezik im je bio dosta razvijen. Naročito im je bilo razvijeno pjesništvo, kome su pridavali veliki značaj. Dok su se Arapi Sirije, Jemena i Iraka bavili trgovinom i češće dolazili u dodir sa kulturama drugih naroda, Arapi Hidžaza su ostali odsječeni od ostatka svijeta zbog neprohodnosti tla. To im je omogućilo da sačuvaju svoju slobodu, jer ih ni najveći osvajači nisu mogli osvojiti.

Društvene, ekonomske i moralne prilike

            Prije pojave islama među Arapima su bili rašireni brojni poroci i loše osobine. Moral je bio veoma nizak, zlikovci su vladali, pogaženi su bili i Božji zakoni i ljudsko dostojanstvo. Arapi su bili razjedinjeni, živjeli su bijedno, bez ikakve snage koja bi ih ujedinila. Čamili su u neznanju, obožavali kipove koje su sami gradili, ubijali su svoju žensku djecu bojeći se bijede i siromaštva.

            Meka je Arapima bila trgovački, a ujedno i duhovni centar. Na Ukazu u blizini Meke su održavani godišnji vašari. Postojalo je hodočašće, koje je pomoglo razvoju mekanske trgovine, pa se većina mekanskog stanovništva bavila upravo tom granom privrede. U vrijeme hodočašća među plemenima je vladao mir i obavljala se međusobna razmjena i trgovina.

Konzumiranje alkohola, kockanje, pljačka, nasilje, oholost, podmuklost su bili veoma rašireni. Žena je kod Arapa smatrana običnim predmetom, muškarac je mogao imati koliko god je želio žena i mogao ih je otjerati kada bi to poželio. Udovica je nasljeđivana kao i sva ostala imovina preminulog. Jedna jedina riječ mogla je među Arapima izazvati ratove, koji bi trajali godinama i u kojima bi poginuo veliki broj ljudi, tako da su pojedina plemena dolazila na rub propasti. Također je bila prisutna i krvna osveta.

            Među bogatašima Meke je bilo rašireno lihvarstvo i rad sa kamatama. Te kamate su ponekad bile čak i 100%. Kod pozajmice i duga vladali su običajni propisi, na osnovu kojih su dužnici postepeno upropaštavani i padali u dužničko ropstvo. Pokvarenost i gramzivost za novcem bila je tolika da su lihvari često prisiljavali dužnike da im omoguće blud sa njihovim ženama i kćerkama. Mnogi dužnici su bivali prinuđeni da pobjegnu u pustinju i da se pridruže razbojnicima jer nisu mogli vratiti dugove. Pored lihvarstva je vladalo i nepoštenje među trgovcima, koji su varali prilikom mjerenja. Milosrđe i dobročinstvo prema siromašnima je bilo potpuno zanemareno. U takvim okolnostima se pojavio u Meki čovjek po imenu Muhamed, za kojeg muslimani vjeruju da je posljednji Božji poslanik.