dijak.online

Bosna u Osmanskom Carstvu

Kolonizacija i naseljavanje Bošnjaka u Mađarsku nakon osvajanja

Žitvatoroški ili Žitavski mir je za narednih osamdeset godina donio stabilizaciju bošnjačke kolonizacije Ugarske i Like. Osmansko carstvo je došlo u posjed ovih zemalja dobrim dijelom zahvaljujući Bošnjacima.

Uporedo sa postepenim osvajanjem Podunavlja i Like, tekla je još od 1526. bošnjačka kolonizacija koja je imala veliki značaj za učvršćivanje osmanske vlasti na tim prostorima. Osmanska državna politika je svjesno išla na koloniziranje Bošnjaka po Slavoniji, Ugarskoj i Hrvatskoj.

Kako svjedoči Benedikt Kuripečič u svom putopisu iz 1530, u Bosni je vršen pritisak na posjednike timara da se nastanjuju u tim novoosvojenim krajevima. Istovremeno se na bošnjačku kolonizaciju u tim krajevima nadovezao proces prihvatanja islama od tamošnjeg domaćeg svijeta.

Odatle je sasvim razumljivo da su Bošnjaci dali veliki broj visokih vojno upravnih i sudskih činovnika u osvojenim ugarskim i slavonsko hrvatskim zemljama. Računa se da je tokom 150 godina osmanske vladavine samo na položaju budimskog beglerbega bilo preko dvadeset Bošnjaka.

Neki od njih istakli su se kao dobrotvori i graditelji u svojoj rodnoj Bosni. Takvi su bili poznati banjalučki dobrotvor Sofi Mehmed-paša, zatim Ali-paša Kalauz, koji je podigao monumentalnu džamiju u Maglaju, Musa-paša, utemeljitelj Nove Kasabe kod Zvornika i mnogi drugi.

Proces naseljavanja Ugarske i Hrvatske zahvatio je i najšire bošnjačke slojeve. Bošnjačka naselja su bila posebno brojna i jaka uz granice oko Kanjiže, Szigeta, Pečuha, Veszprema, Višegrada (na Dunavu sjeverno od Budima), Ostrogona, Stolnog Biograda, ali se susreću i u Potisju i Banatu. Tako je Evlija Čelebi zabilježio 1660/61. da se u svim gradovima osmanske Ugarske govori bosanski, odnosno da su Budim, Pečuh, Stolni Biograd, Sziget, Kanjiža, Siklós (Šikloš) i drugi gradovi “obične bošnjačke varoši”.

Bošnjačkom kolonizacijom i procesom prihvatanja islama od strane starosjedilaca formirala se za vrijeme osmanske vladavine, na prostoru iz među Drave, Dunava, Save i Ilove, nova demografska grupa koju su činili Bošnjaci. Pri kraju osmanske vladavine, oko 1680, na tom je prostoru živjelo otprilike 115.000 muslimana, pretežno Bošnjaka, 72.000 katolika, najvećim dijelom Hrvata, 33.000 Srba i dvije hiljade Mađara. Bošnjaci i drugi muslimani su činili nešto više od polovine cjelokupnog stanovništva na tom području.

Gradovi u Podunavlju nisu bili samo etnički i jezički pretežno bošnjački, nego su takvi bili i po urbanoj dispoziciji i arhitekturi svojih sakralnih i profanih građevina. Po svojoj arhitekturi u doba osmanske vladavine Ugarska je bila samo “jednim od regionalnih područja bosanskohercegovačke pokrajine”. U tom smislu prodor Bošnjaka u Hrvatsku i Podunavlje nije pred stavljao ekspanziju jedne vojničke rase ili klase, nego u prvom redu jedan civilizacijski i kulturni proces.

U Lici su jednako kao u Ugarskoj Bošnjaci, uglavnom doseljenici iz Bosne, uz nešto starosjedilaca koji su prihvatili islam, činili većinu stanovništva. Ta je bošnjačka populacija i njena kulturna struktura u Lici izdržala i preživjela dugotrajni kandijski rat sredinom XVII stoljeća. Tek nakon poraza Osmanlija pod Bečom 1683. Bošnjaci su morali napustiti prostore Ugarske, Slavonije i Hrvatske.