Categories
Zanimljivosti

Čerkezi – kavkaski narod koji je nadživio mnoge osvajače

Čerkezi ili Cirkasijci su narod koji potječe sa sjeverozapadnog Kavkaza. Sebe nazivaju Adygé, Adyghe i Adiže, što značigorštaci ili, prema nekim tumačenjima,stanovnici obale. U starijim ruskim izvorima poznati su kao Dzihurš, Kosogi ili Kasagi. Postoji 12 čerkeških plemena: Abadzehi, Bezlenjevci, Bžeduhi, Hatukajevci, Jagerukajevci, Kabardinci, Mamhegi, Natuhajci, Šapsugi, Termigojevci, Ubihi i Žanejevci. Po vjeroispovijesti su većinom muslimani suniti, a govore čerkeškim jezikom koji spada u sjeverozapadno-kavkasku porodicu jezika. Na svijetu ih ima oko 4 milijuna. Većinom žive na teritoriju Turske i Rusije, manjim dijelom na Levantu i u Mezopotamiji, a postoji i dijaspora s oko 50.000 pripadnika u Europi i SAD-u.

Pretci Čerkeza živjeli su na Kavkazu već u 3. tisućljeću pr. Kr., a prvo neovisno čerkeško kraljevstvo spominje se oko 400. pr. Kr. Nažalost, o njemu ne postoji gotovo nikakvih podataka osim da je trgovalo s grčkim crnomorskim kolonijama. Početkom 5. stoljeća domovinu Čerkeza napao je prvi val osvajača. Prvo su ih podjarmili Bugari, zatim Kazari, pa Alani. Od 10. do 13. stoljeća bili su pod utjecajem Gruzijaca, od kojih su preuzeli kršćanstvo, a zatim su ih osvojili Tatari. U 15. stoljeću dio Čerkeza prelazi na islam te se uključuje u mamelučke postrojbe u Egiptu, koje su tamo osnovale Mamelučki sultanat. Izloženi stalnom ugnjetavanju Tatara, sredinom 16. stoljeća podredili su se ruskom caru Ivanu IV. Groznom. Tijekom idućeg stoljeća potpadaju pod utjecaj Tatara i Osmanlija te ih većina prelazi na islam. Mnogo se Čerkeza naselilo diljem Bliskog Istoka, posebno nakon što su krajem 18. stoljeća Rusi izvršili invaziju na njihovu domovinu. Unatoč snažnom i dugotrajnom otporu, Čerkezi su do 1864. poraženi i uključeni u Rusko Carstvo te prisilno raseljeni na šire podrulje. Pritom je poginulo i prognano na stotine tisuća Čerkeza, prema nekim procjenama čak 1,5 milijuna, tj. tri četvrtine ukupnog stanovništva. Stoga je u novije vrijeme pokrenuta inicijativa da se taj čin obilježi kao genocid.

Čerkezi su u kronikama opisani kao ratoborni i agresivni, izuzetno ponosni, iskusni i hrabri ratnici, krajnje osvetoljubivi i podmukli, skloni razbojništvu i prijevarama. Takvim opisima, naravno, treba pristupiti s određenom dozom skepse. Osmanlije su ih preselili na mnoga granična područja svoga carstva. Hrvatski su se vojnici sukobljavali s Čerkezima u oba svjetska rata – u Prvom su bili dio ruske vojske, a u Drugom su bili dio njemačkih okupacijskih snaga. U oba slučaja zapamćeni su kao vješti, ali vrlo okrutni ratnici. Treba, međutim, imati na umu da su u oba rata zbog neupućenosti svjedoka pripadnici drugih naroda često označavani kao Čerkezi.

Autor: Boris Blažina

Categories
Zanimljivosti

TRAGOVI BURNE HISTORIJE OVIH PROSTORA: Džamije u Hrvatskoj koje su preuređene u crkve

Od islamskih vjerskih građevina iz osmanlijskog perioda u Hrvatskoj su do danas sačuvane tek tri džamije, po jedna uĐakovu, Klisu i Drnišu, a bilo ih je oko 250, govori reportaža Agencije Anadolija (AA).

Jedna od njih je bila i u Osijeku, gradu na istoku Hrvatske, mjestu u kojem su se crkve i džamije nalazile na istom mjestu. Kroz tešku historiju ovih prostora crkve su pretvarane u džamije, a džamije u crkve.
bogomolja u Osijeku

Kasim-pašina džamija izgrađena je u vrijeme kada su Osmanlije osvojile Osijek 1526. godine. Na mjestu gdje je nekada bila ova poznata džamija, danas se nalazi župna crkva Svetog Mihaela Arkanđela.

Za vrijeme osmanlijske uprave stanovništvo Osijeka su uglavnom činili doseljeni Turci, odnosno stanovnici ranije pokorenih zemalja, te je ovaj grad u to vrijeme izgledom i načinom života imao obilježja pravog orijentalnog grada s nekoliko džamija.

Najviše su se spominjale Kasim-pašina džamija, na mjestu današnje župne crkve Svetog Mihaela arkanđela, kao i Sulejman-hanova na mjestu današnjeg franjevačkog samostana u Osijeku.

Kako je za Anadolu Agency (AA) kazao predsjednik Društva hrvatsko-turskog prijateljstva Osijek Damir Jurić, džamija je bila u funkciji tokom osmanlijske vladavine u Osijeku. Dakle, sve dok ovaj grad 1687. godine nije osvojila austrijska vojska.

“Praktično je tada srušen cijeli turski Osijek, a na tim temeljima je napravljen potpuno novi grad”, kazao je Jurić i dodao da se o džamiji danas zna samo iz nekih grafika.

Na Kasim-pašinu džamiju se potpuno bilo zaboravilo u Osijeku sve dok nije rađenakonstrukcija trga 70-tih godina prošlog stoljeća, te su onda pronađeni temelji Kasim-pašine džamije i njegovog turbeta.

“Odlučeno je da se od žutih cigli napravi jedan obris koji pokazuje kako su izgledali temelji džamije i turbeta”, ispričao je za AA Jurić.

Jurić navodi da je na istom mjestu izgrađena crkva početkom 16. stoljeća. Ona još uvijek služi kao župna crkva.

“U temeljima mnogih džamija i crkava postoje crkve odnosno džamije. Susjedna crkva, koja je udaljena samo 300 metara od ove crkve, bila je ranije džamija. No, ta džamija je nastala iz crkve nakon turskih osvajanja”, pojasnio je Jurić.

Značajan dio Hrvatske bio je pod turskom vladavinom gotovo stoljeće i pol. No, od prvih osvajanja 1493. godine, kad pod tursku vlast pada Imotska krajina, s donjim Poneretavljem, do konačnog oslobađanja Cetingrada i Drežnika 1796. godine kad je uspostavlja granična crta s Bosnom kakva je danas, prošlo je više od 300 godina.

Međutim, do današnjih dana ostalo ih je sačuvano vrlo malo od osmanskog perioda u Hrvatskoj, jer već u prvim godinama austrijske vladavine počinje sistemsko rušenje svega što nosi vidljiva obilježje islama i orijentalne kulture, a to znači prvenstveno vjerskih građevina.

Ostaju sačuvani samo objekti od funkcinalne koristi, kao što su mostovi.

Od islamskih vjerskih građevina iz toga razdoblja u Hrvatskoj danas postoje sačuvane tek tri džamije, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu.

Sve su građene u 16. stoljeću, a opstale su zahvaljujući tome što su pretvorene u katoličke crkve, kao što su u prvim godinama turskih osvajanja i katoličke crkve bile pretvarane u džamije.

Iako niti jedna nije opstala u izvornom obliku, džamijska arhitektura je, ipak, ostala prilično dobro uočljiva.

Najveća i najreprezentativnija među njima, nekadašnja Ibrahim-pašina džamija, s očuvanom monumentalnom visokom kupolom, danas je Župna crkva Svih svetih u Đakovu.

Džamija na vrhu tvrđave Klisa u Splitu je današnja crkva Svetog Vida, a ispod tvrđave se nalazi i najljepša od nekoliko sačuvanih turskih česmi, česma Tri kralja.

Prema podacima Mešihata islamske zajednice, u vrijeme osmanlijske vladavine u Hrvatskoj je postojalo oko 250 džamija i mesdžida.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Buna Husein kapetana Gradaščevića u studiji turskog historičara Ahmeta Ceveta – “slogu ustanka narušio je Miloš Obrenović”

Još 1965. godine dr. Ahmet Cevet Erin u Istanbulu objavljuje studiju pod naslovom “Mahmud II Zamaninda Bosna – Hersek”, u kojoj se prvi puta u turskim historijskim naučnim studijima šire obrađuje pokret Husein kapetana Gradaščevića. Izneseni podaci daju drugu dimenziju i specifičnost pokretu od onih koji se danas plasiraju. Prema autoru pokret je vođen za samostalnost tadašnje Bosne, mada je kao cijenu te slobode Husein kapetan bio spreman plaćati 4 000 akči godišnje. Neuspjeh pokreta vidi u višekonfesionalnom sastavu tadašnje Bosne, jer je jednu četvrtinu bosanske vojske činilo kršćansko stanovništvo.

Kada je 1822. godine od sultana stigao ferman kojim se ukidaju sve kapetanije u Bosanskom ejaletu, od 48 bosanskih gradova samo je njih 15 poslalo “tabbutsentleri” odnosno izjavu pokornosti sultanu. Ostale su postupile po naređenju janjičarskih aga u Sarajevu koje su već uveliko negodovale. Porta je radila sve da spriječi bunu u Bosanskom ejaletu te šalje naloge da u Bosnu što prije stignu sultanovi izaslanici Ahmed efendija i Arif efendija. Prema uputstvu Ahmedu je naređeno da narodu prenese kako je izdata fetva halife tj. sultana o ukidanju janjičarskog reda i da se ne smije dolaziti u sukob sa šerijatskim načelima.

Da bi se vidjelo od kolike je važnosti fetva u naređenju je između ostalog stajalo: “(…) onima koji budu protiv reformi džuma i bajram – namaz neće biti sahib”. Međutim, kada su Ahmed i Arif stigli do Beograda buna janjičara u Bosni je već buknula. Komentarišući stanje u Bosni sultan Mahmud II je u fermanu zapisao: “Znalo se da se ovi dok ne vide čvrsto od ovog pitanja neće vratiti, neka svemogući Bog ovo zamršeno pitanje sa svijetlom šerijatskom sabljom očisti. Amin!” Nove nedaće po Bosnu nastupile su 1829. godine kada je po odredbama Jedrenskog ugovora odlučeno da se uprava nad Smederevskim sandžakom (prostor današnje uže Srbije) povjeri Milošu Obrenoviću, koga u Bosni niko nije volio. Naročito se protestovalo zbog vezivanja šest bosanskih nahija za Srbiju. Kako navodi dr. Ahmet Cevet, “… u jednom svom izvještaju koji Ali Namik – paša šalje na portu kaže se da će davanjem pomenutih nahija Srbiji neke bosanske provincije biti osuđene na glad, te iz ovog razloga da se u Bosni prema državi pobunila jedna silna mržnja. Oni koji su znali da se država nalazi u teškoj situaciji, koristeći ovu priliku, počeše potpirivati bune i nemire te nagovarati narod protiv države. Davanjem nahija Srbiji, u Bosni je izazvana velika žalost”.

Na prijedlog Abdurahman paše, Ali beg Fidahić biva postavljen za zvorničkog kapetana i prihvata sultanove reforme. Na ovo se pobuniše neki kapetani a među njima i njegov brat Mehmed beg “zbog izaje bosanske stvari”, kome se priključi i Husein beg Gradaščević. Ali beg se preda Husein kapetanu uz riječ da se više neće buniti i raditi protiv Bosne, a Husein kapetan pomiri braću. Time se u ljeto 1830. godine širom Bosanskog ejaleta pročulo za Husein kapetana. Pošto je sredio nesuglasice poče oko sebe okupljati kapetane, koje u decembru 1830. godine organizovao u društvo sa sjedištem u Tuzli. Jedan od osnovnih ciljeva udruženja je bio da se Bosna preda Bošnjacima na upravu. Kako ističe dr. Ahmet Cevat društvo je nastojalo da se poveže sa Albancima što je tajnim putem i učinjeno pozivom Mustafa paše iz Albanije.

U pismu, kojeg je potpisalo pet ličnosti uključujući i Husein kapetana stoji: “Bosna je sa sve četiri strane opasana sa neprijateljima te pošto su svi kršćani pripadnici jednog naroda da im nije ispravno vjerovati. Iz ovog razloga se suprotstaviti neprijatelju, za muslimane je jedna sveta dužnost, a naročito kad srpski narod tajno među muslimane ubacuje svađe, varajući ih te da nije daleko mogućnost kad će na Bosnu napasti (…) U ovom napetom vremenu nije ispravno da muslimani stoje prazni.” Komentarišući nova previranja u Bosni sultan Mahmud II u svojoj naredbi zapisa: “Od Bošnjaka i poslije ovog dobro i korist se ne može očekivati… Kada vrijeme i doba dođe, Bosna će se osloboditi od buntovnika i vjerujem da će narod da dođe u red”.

U februaru 1831. godine u Tuzli je održan sastanak koji je trajao punih 15 dana i kojem je prisustvovalo svih 39 kapetana. Na sastanku je Husein kapetan odabran za vođu. U jednom pismu potpisanom kao “Bošnjak Ibrahim beg” o sastanku se kaže: “(…) Bošnjaci se spremaju na ustanak a uništit će i bosanskog valiju”. Posebno se naglašava da će se ujediniti sa Albanijom i preći u napad i na Rumeliju (ostali dijelovi Osmanskog carstva na Balkanu). Akteri ove rezolucije su, kako navodi dr. Ahmet Cevet, zvornički kapetan Mahmud paša, tuzlanski Mehmed kapetan, gradačački Husein kapetan, sarajevski muteselim Emin beg i srebrenički Memiš aga. Iako su na sastanku prisustvovali svi kapetani sloga nije postojala.

Navodeći da je Husein kapetan “mlad i neiskusan” nisu ga podržali Ali paša Rizvanbegović, ljubuški muteselim Hasan beg i stolački kapetan Ismail aga Čengić. Ahmet Cevet navodi da je egipatski beglerbeg Mehmed Ali paša Bošnjake nagovarao da se dignu protiv države i da im je slao novčanu pomoć. Poslije Kurban bajrama 22/23. maja 1831. godine bosanski kapetani su iz Tuzle stigli u Travnik. U izvještaju vidinskog muhafiza Ibrahim paše od 20. maja 1831. godine stoji da su se Bošnjaci ujedinili sa skadarskim Mustafa pašom, te sedmi dan po Bajramu 28/29. maja 1831. godine sastaše se u Tuzli sa namjerom da krenu na sjedište ejaleta u Travnik, a kada stignu u Travnik namjeravaju beglerbegu skinuti fes sa glave i navući kavuk (janjičarsku kapu), i organizovati janjičarsku glazbu i s njom na čelu doći u Novi Pazar, razdvajajući se na dva pravca – jedan prema Albaniji, a drugi preko Kruševca na Jedrene.

Husein kapetan poslije kratkog vremena stiže u Travnik i stavi travničku tvrđavu pod topovsku vatru, što namjesnika Namik pašu prisili na predaju. Oslanjajući se na arhivsku dokumentaciju dr. Ahmet Cevet navodi uslove koje je postavio bosanskom beglerbegu: “U Bosni će se ukinuti vilajet; od Bosanaca će se izabrati ličnost koja će upravljati pokrajinom; ferman o ukidanju janjičarskog odžaka će se poništiti; porta se neće nikako miješati u upravu Bosnom; ukoliko porta usvoji ove uslove bosanska pokrajina će porti godišnje plaćati kao porez 4 000 kesa akči”. Iz ovog se vidi da je Bosna namjeravala biti jedinstvena zemlja, odnosno nezavisna od odluka osmanske porte.

Srpski knez Miloš Obrenović, iako i sam veliki protivnik Osmanskog carstva i nosilac borbe za nezavisnost Srbije, pristupi dvoličnoj politici nagovarajući bosanske begove da se prođu bune i pokore osmanskoj porti. Prema Ahmetu Cevetu stvarni naum ovakvih Miloševih poduhvata je bio motiv da sazna stvarno mišljenje Bošnjaka o buni, te na taj način dođe do podataka o njihovoj vojnoj snazi. Zahvaljujući tome Miloš je saznao da Husein kapetanova vojska broji 70 000 ljudi, od čega samo 2 000 konjanika. Istovremeno je u cilju narušavanja ustanka ponudio Husein kapetanovom bratu, Osman paši upravu nad Zvorničkim sandžakom u cilju da ga ovaj podrži u preuzimanju bosanskih nahija uz Drinu. Kako Osman paša nije bio u dobrom odnosu sa bratom Miloš ga je lahko pridobio na svoju stranu, ali pošto se zvornička tvrđava nalazila u rukama Husein kapetanovog saveznika Mahmut kapetana, Osman paši nije dozvoljen ulazak u tvrđavu.

Autor na osnovu analize sve arhivske građe koja mu je bila dostupna zaključuje sljedeće: “Glavni mutivoda svih odnosa i nesloga u Bosni u vrijeme Husein kapetanovog ustanka bio Miloš Obrenović. Miloš je tražio od Porte da sa svojim trupama pomogne u gušenju ustanka u Bosni. Međutim, Husein kapetan je bio obavješten o akcijama Miloša te mu u odgovoru na jednu poruku piše: ‘Mi ćemo uvijek ratovati i boriti se da uništimo neprijatelje vjere i države, jer smo na ovaj prolazni svijet došli da bismo prolili svoju krv’. A u jednom svom pismu Milošu, Husein kapetan kaže: ‘Ja ne mogu da slušam nesloge sultana koji tvoje posredovanje prima, na svakom mjestu i u svako doba spreman sam s tobom se sudariti”.

Porta nije odobrila ovakve Miloševe zahtjeve, a Husein kapetan je sa vojskom od 15 000 ljudi u okolici Prištine 24. jula 1831. godine teško porazio osmansku vojsku, poslije čega, ponesen slavom, poče Bosnu uređivat po sopstvenoj volji te se proglasi za bosanskog beglerbega. Veliki vezir je još jednom pozvao Husein kapetana da se pokori što je ovaj ponovo odbio. Ovim činom Husein kapetan je i službeno vladao Bosnom. Autor navodi da je stanovništvo apsolutno bilo na strani Husein kapetana čemu svjedoče brojni zahtjevi iz bosanskih gradova i kasaba poslani na Portu da se Husein kapetan prizna za vođu.

Pisma su stizala iz Zvornika, Bijelog Polja, Sarajeva, Konjica, Novog Pazara, Kolašina, Pljevlja, Višegrada, Sjenice, Mitrovice, Stare Gradiške, Srebrenice, Jajca, Konjica, Jezera, Gradačca, Gračanice, Novosela, Bosanske Krupe i iz većih utvrda i gradova. “Ovo je prvi puta u historiji Bosne da je jedan kapetan uzimao položaj valije, mjesto vezirskog čina, i to jedne velike pokrajine. Ako se uzmu u obzir molbe i predstavke te želje, izražene u predstavkama poslanim Porti po pitanju Husein-kapetanovoj strani, treba doći do zaključka da je u Bosni narod bio na strani Zmaja od Bosne. Koliko god među spisima koji su došli na Portu se nalazi dokumenata da je bio buntovnik, ovi dokumenti više govore o tome da je osnovao tajno društvo te bio prvak u bunama i revoluciji”, zaključuje dr. Ahmet Cevet u svojoj studiji.

Slomom ustanka Husein kapetan bježi u Austriju gdje dobija azil u Osijeku, a zatim ga austrijske vlasti izručuju Osmanskom carstvu, gdje ga zatvaraju u Trapezunt gdje je umro i pokopan na groblju Ejjub 17. avgusta 1834. godine. Dr. Ahmet Cevet je u Državnom arhivu Turske pronašao originalno pismo molbe Husein kapetana sultanu Mahmudu II u kojem ga moli da se vrati u rodni kraj i da mu se vrati imovina: “Blagoslovni, darežljivi, milostivi, sejhulislame, plemeniti, zaštitniče, vaše gospodstvo moj sultane, blagi nosioče sreće, da si vječito živ i zdrav.

Molba roblja je da se prije učinjena naša greška oprosti kao i po želji sultana da se i za našu imovinu i nekretnine blagoizvoli dobročinstvo i oprost, Vašem carskom veličanstvu bivši odan rado sam dok ovog časa oduzimanjem naše imovine i nekretnina, do kojih ne mogu da dođem, uzrok su ovog mog lošeg stanja u Istanbulu, mnogi dugovi, zarobljeništvo i izdržavanje moje obitelji koja se nalazi u okolini Beograda u bijednom stanju, zbunjena i u neizvjesnosti. Moja poniznost je izmijenjena i upropaštena te pošto je potrebna Visoke sultanske milosti, najprije svevišnjem Allahu a zatim prema časnom sultanu, tako sam pao, da se stidim. Ponižavajući se, nada se darežljivoj sultanovoj milosti. Sklanjam se milosti i dobroti milostivog sultana, te za ljubav časnog poslanika i milostiva blagodati Allahove, naš gospodaru, za uzaludne carske fermane da se smiluješ, ovom mom lošem stanju, te imovinu i nekretnine moje ropske odanosti, kao i odanog mi roblja, imovinu čineći nanovo dobro i poklon, blagoizvolite narediti povratiti nam za izdržavanje djece podanika u službi sultana, za što sam do sada bio onemogućen, da nam se od oca ostala čast povrati. Isto tako da nam se odobri odlazak naše djece iz Beograda u rodni kraj i za njihov boravak da se izvoli narediti da se izda državna dozvola u pozivu na dobro u sjeni carskoj i carskog prestolja. Molim da me se u Vašoj carskog dostojnosti i milosti smatra nevinim.”

Categories
Novi vijek

NESTANAK OSMANSKOG CARSTVA – smrt „Bolesnika sa Bosfora“

Prije 96 godina, 1. novembra 1922. godine, umro je „bolesnik s Bosfora“. Dijagnozu je postavio ruski car Nikolaj I, koji je sredinom 19. vijeka ovako nazvao propadajuće Osmansko carstvo. Bolest je trajala oko 70 godina, a gazi Mustafa Kemal-paša , poznatiji po imenu Atatürk, bio mu je dželat i patolog.

Osmansko carstvo osnovala su muslimanska plemena iz centralne Azije 1299. godine, s tim da je vrhunac doseglo u 17. vijeku kad se protezalo preko tri kontinenta. Od početka 18. vijeka Carstvo je gotovo konstantno ratovalo s evropskim državama, nizajući poraz za porazom. Osmansko carstvo je ostalo bez Egipta i većine Sjeverne Afrike do 1882. godine, kad su ih preoteli Britanija i Francuska, dok je Rusija pod svoje preuzimala, jednu za drugom, provincije istočne Anadolije.

Okončanjem Prvog svjetskog rata „Bolesnik s Bosfora“ je bio u taboru gubitnika, a pobjedničke zemlje su Turcima odredile sudbinu u žalosniju nego za Njemačku i Austro-Ugarsku, kojima barem nisu dirali glavne gradove. Osmansko carstvo je svjedočilo okupaciji Istanbula od strane francuske i britanske vojske. Osim toga, najavljeno je da grad i cijela zona tjesnaca u bliskoj budućnosti biti oduzeti zemlji i stavljeni pod međunarodnu upravu.

Mirovnim ugovorom iz Sevra (Francuska) većinu Osmanskog carstva su međusobno razgrabili Francuska i Engleska. Pariz je uzeo Siriju i Liban, ali i protektorat nad Tunisom i Marokom, a Britanci Palestinu i Mezopotamiju, a čak su uspostavili vojnu prisutnost u Egiptu, odnosno kontrolu nad Sueckim kanalom. Italija je dobila gotovo polovicu Male Azije s cijelom mediteranskom obalom i Antaliju.

Nešto je uzela Grčka, enklavu u Maloj Aziji sa središtem u Izmiru, drevnoj grčkoj Smirni, bivšim glavnim gradom rimske provincije. Niz neovisnih nacionalnih država planiralo je uzeti ostatke. Prije svega Armenija i Kurdistan. Konačno, otišlo je cijelo Arapsko poluostrvo, gdje se trebalo stvoriti nešto što se zove Hidžaz, što će kasnije postati Saudijska Arabija. Za Osmansko carstvo je sve ovo bilo vrlo ponižavajuće.

Jednom riječju, budućnost je bila prilično mračna. Snage urušenog Osmanskog carstva koje se nisu htjele pomiriti s potpunim porazom i punim uništenjem svoje nekada velike zemlje, odlučile su se suprotstaviti novom poretku, što je iznenadilo i obeshrabrilo pobjednike i poražene.

Gazi Mustafa Kemal-paša, vojskovođa koji stekao vojni ugled na bojnom polju kod Galipolja 1915. godine gdje je uspio odbiti invaziju Saveznika, pridobio je Turke  na najjednostavniji mogući način –  nacionalizmom. To nije bilo ništa novo, barem za vanjske posmatrače iz Evrope. Štoviše, usred formiranja nacionalnih država u Europi, Mustafa je ironično slijedio trend. Njegov slogan je bio jednostavan i svima razumljiv.

„Suverenitet pripada narodu zemlje, a osmanska dinastija je privilegije uzela silom. Putem nasilja su njezini predstavnici vladali turskim nacijom i održavali dominaciju deset vijekova. Sada je narod uskrsnuo pred uzurpatorima, uzimajući sebi za pravo da djelotvorno ostvari svoj suverenitet. Osmansko carstvo je propalo, a to je bilo prirodno za zaostalu državu“, ovih nekoliko redaka je suština poruke Kemala Atatürka.

Koristeći turski identitet kao tačku okupljanja, uspio je ujediniti bivše osmanlijske oficire pod svoju komandu u turskom Ratu na nezavisnost (1919-1922) i protjerati okupatorske snage sačinjene od Grka, Britanaca i Francuza. Do 1922., Kemal je uspio potpuno osloboditi Tursku od strane okupacije i iskoristio je priliku da uspostavi savremenu Republiku Tursku, koja je vođena od strane Velike nacionalne skupštine (VNS) u Ankari. Šef nove turske vlade je bio predsjednik, kojeg je izabirala VNS. Prirodni izbor je bio Mustafa Kemal, heroj Rata za nezavisnost.

odlazak sultana Mehmeda VI iz Istanbula

Na prvi pogled se činilo da će nova turska vlada naslijediti Osmanlijsku vladu kao čuvara islama. Novi Ustav kojeg je napisala VNS u kojem se islam proglašava zvaničnom državnom religijom Turske i da svi zakoni moraju proći sigurnosnu provjeru grupe eksperata za islamski zakon, kako bi bili sigurni da oni ne budu u suprotnosti sa šerijatom.

Međutim, ovaj novi sistem vlade nije mogao funkcionisati, sve dok je postojala paralelna vlada u Istanbulu, koju je vodio Osmanski sultan Mehmed VI. Obje Vlade, i u Ankari i u Istanbulu, su tvrdile da imaju suverenitet nad Turskom, imajući otvoreno sukobljene ciljeve. Atatürk je eliminisao ovaj problem 1. novembra 1922., ukidajući Osmanski sultanat, koji je postojao od 1299., i zvanično prebacio vlast na Veliku nacionalnu skupštinu.

Nakon ukidanja monarhije Mehmed VI je morao otići iz zemlje, a Istanbul je napustio na britanskom bojnom brodu Malaya. Prvo je otišao na Maltu, koja je tada još bila pod britanskom vlašću. Ostatak života bivši sultan je proveo većinom na talijanskoj rivijeri. Umro je u ljetovalištu San Remo 1926. godine.

Njegovi demonstrativni koraci u stvaranju sekularne države, gdje moć potječe od turske nacije, savršeno su se uklapali u sliku svijeta koji je bio poznat i atraktivan vodećim evropskim pobjedničkim silama.

Sve je rađeno prema modelu jedna zemlja, jedan narod, jedan vođa, što će kasnije postati slogan nadolazećih mračnih pokreta koji su ispisali najmračnije stranice svjetske historije. Povodom Atatürkove smrti 10. novembra 1938. godine, Hitler je rekao da mu je upravo on bio jedan od uzora u stvaranju Trećeg Reicha i izgradnje njemačke nacije.

izvor: Eugen Rogan, The Fall of the Ottomans

Categories
Ličnosti

Posljednji potomak loze Kosača- Ahmed paša Hercegović

Padom Hercegovine pod vlast Osmanlija, u februaru 1482. godine, od znamenitih ličnosti Hercegovine na historijskoj pozornici ostao je još samo Ahmed paša Hercegović, rođen kao Stjepan, sin velikog vojvode Hercegovine – Stjepana Kosače. Sultan Bajazit II mu je 1486. godine, kao beglerbegu Anadolije, povjerio vrhovnu komandu u borbi protiv egipatskih memeluka, ali je tokom borbi dospio u ropstvo.

Da bi se približio osmanskom sultanu, egipatski sultan ga je odmah pustio na slobodu, te se poslije toga sklopio mir. Kao zapovjednik osmanske mornarice dobio je komandu nad 100 ratnih brodova 1488. godine te krstario uz karamansku obalu, te tako kooperirao sa kopnenim dijelom osmanske vojske. Godine 1490. bio je i vrhovni zapovjednik u ratu protiv Juzbega, koji je opsjedao Cezareju, a 3. marta 1497. godine postao je i veliki vezir Osmanskog carstva. Dvije godine kasnije sudjeluje i u ratu protiv Venecije na Peloponezu. Slijedeće godine odnio je i odlučnu pobjedu protiv evropske mornarice u Bici kod Mitilene.

Kada su Osmanlije 1503. godine sklopile mirovni sporazum sa Venecijom i Ugarskom, tom miru posredovao je i Ahmed Hercegović, pa ga je sultan Bajazit II ponovo imenovao za velikog vezira. Na tom mjestu ostao je naredne tri godine kada je imenovan glavnim komandantom osmanske mornarice – kapudan paša. Godine 1511. janjičari su se pobunili u Istanbulu.

Tom prilikom napali su i kuću u kojoj je živio Ahmed paša Hercegović. Ahmed paša je morao pobjeći a svoje mjesto je ustupio grčkom spletkaru Mustafi paši. Kada je na prijestolje došao novi sultan, Selim I 1512. godine, Ahmed paša je ponovo postavljen na mjesto velikog vezira – četvrti put. Dvije godine poslije janjičari su ponovo pokušali da ga ubiju, pa je Ahmed paša ponovo odstupio sa mjesta velikog vezira. Obzirom da je bio veoma blizak sa sultanom Selimom I, koji mu je bio zet, i umro je u njegovoj blizini 1518. godine.

Obzirom da je bio veoma vezan za svoju domovinu, mjesto Ismid gdje je živio, nazvao je “Hersegovina”, pa je i odredio da tu bude ukopan. Ta mu je želja i ispunjena pa mu se i mezar nalazi na južnoj obali morskog zaljeva, na jednom poluotočiću koji se danas naziva Dil maaberi. Na tom mjestu Ahmed paša je podigao džamiju, kuhinju za siromahe i musafirhanu (han za putnike). Obližnje seoce se danas naziva “Herseg”. Imao je četiri sina: Ali bega, Ahmed bega, Mustafu bega i Mehmed bega. Bio je petnaesti vezir Osmanskog carstva i jedan od najuspješnijih vojskovođa.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Zapažanja engleskih putopisaca o odijevanju i prehrani stanovništva Bosne i Hercegovine tokom druge polovine XIX stoljeća

Edmund Spenser je putopisac koji je kroz naše krajeve putovao 1850. godine. Njegove zabilješke, iako ne sasvim pouzdane, predstavljaju zanimljiv zapis o načinu života tadašnjeg vremena.

Uvođenjem reformu tokom XIX stoljeća, Osmansko carstvo se prilagođava evropskom načinu odijevanja. Na prostoru Bosanskog ejaleta novi stil se nije pretjerano dopao stanovnicima. Ipak, reformisani ukus je toliko preovladao da je u potpunosti istisnut turban i janjičarski kauk. Fes koji se počeo masovno nositi bio je veoma nezgodan jer je u većini slučajeva spadao na uši. Od njega nije bilo koristi prilikom zaštite od vrućina, hladnoće ili kiše. Bošnjaci su veoma često imali brkove, koje su bojili u crno, u skladu sa preporukama iz Kur’ana, kako navodi Spenser. Zaliske i glavu su brijali ali na način da ostave čuperak na vrhu glave, “da bi ga njegov anđeo čuvar imao na sudnjem danu za šta izvući iz groba”. Bradu su nosile samo hadžije i mali broj starih ljudi, koji su time isticali svoju mudrost. Svi muškarci i žene boje svoju kosu, a omiljena boja je crna. Za obrve i trepavice koristili su nešto što se zvalo “šišarka” – zeleni orah koji postaje crn kada se spali. Količina kozmetike koju su žene upotrebljavale je zapanjujuća – čak niti najsiromašnija seljanka nije bila bez sredstava za uljepšavanje i mirisa. Od mirisa je korištena ružina vodica i ružino ulje, ekstrakt agave, mošus i šafran. Korišten je i puder spravljen od bijele perunike, a nokti su bojani kanom. Odjeća imućnijih žena je orijentalna i dobro prilagođena da prekrije tjelesne nedostatke, poput pretilosti. U kućama se obavezno nose papuče, ali “kada ih vidite na ulici umotane u jašmak kako se gegaju u grubim čizmicama i papučama, one podsjećaju na patku koja je upravo izašla iz vode. Orijentalac imao veoma dobar ukus u ovim stvarima i bira žene sa znalačkim rasuđivanjem. Međutim, kada zađu u godine, žene postaju gojazne, što je posljedica života u zatvorenom i nemarne opuštenosti.”

Što se prehrmbenih namirnica tiče, Spenser bilježi da se od mesa najviše koristila jagnjetina i ovčetina, izvrsnog kvaliteta i okusa. “Perad se može dobiti svuda. Muslimani nikada ne jedu guske i patke, a ni divljač, ukoliko krv životinje nije prije ispušena”. Riba je korištena samo u vrijeme posta, uglavnom pastrmka. Od povrća bijeli grah je bio gotovo svakodnevna namirnica, koji se jeo uz krastavice i zelenu salatu. Krompir i grašak su bile namirnice koje je malo ko volio. Od voća Spenser navodi “najukusniju lubenicu koju je ikada probao” ali navodi da je i svo ostalo zastupljeno voće veoma ukusno. Gradovi su obilovali pekarama i hanovima u kojima se mogla poručiti tradicionalna turska rakija “raki” i domaća šljivovica uz kvalitetno crno vino. Kahva je bilo piće svih slojeva i nikada se nije pila sa mlijekom i šećerom. “Rijetko je samljevena u prah u mlinu, kao što mi radimo, već je umjesto toga tuku u avanu. Kada je dovoljno istinjena stavlja se u lončić sa malo vode. Prije nego što prokuha, dodaje se nekoliko kapi hladnevode i tada se pije. Služi se u maloj šolji, a što se ukusa i jačine tiče, daleko prevazilazi bilo koju skupu kahvu što mi pravimo.” Iako je kvalitet mlijeka bio izrazito visok od njega se spremao uglavnom veoma gust kajmak, koji se često miješao sa medom. Jogurt se spremao topljenjem hrastovog lišća u mlijeku, što mu je davalo kiseo ukus. Svi kulinarski proizvodi su bili izuzetno začinjeni crvenom paprikom, bijelim i crvenim lukom. “Jedno od najomiljenijih jela među putnicima iz Zapadne Evrope su ražnjići koji se sastoje od okruglih komada mesa od buta jagnjeta ili ovce ispečenih na malom ražnju. Ovo i ‘kiema – kibab’, jedva vrsta ovčijih ćufteta, također pečenih na roštilju, koji nikada nisu preprečeni, zaista su odlični”. Pod nazivom ‘kiema – kibab’ autor je očigledno mislio na ćevape. Stanovnici Bosanskog ejaleta su uglavnom jeli dva puta u toku dana, a glavni obrok je bio večernji, oko zalaska sunca. Obrok imućnijeg stanovništva se uglavnom sastojao od deset ili dvanaest jela, a često i više. Od poslastica naročito je bila zastupljena halva, kajmakuša i baklava, a konzumirali su se i želei i hladne kreme sa bademima, kao i bezbrojna slatka od voća. Autor navodi zanimljivu tezu o čistoći stanovnika Bosanskog ejaleta: “Uđite u makar najmanju kolibu koja pripada nekom Slovenu, ma kako siromašan po izgledu, i sigurno ćete naći da je uredna i čista; u tome je ovaj narod daleko iznad nižih slojeva u Irskoj, Francuskoj i dijelovima Italije. Isto tako, nijedan narod ne jede uljudnije, naročito viši slojevi, bez obzira na to što se noževi i viljuške svuda ne upotrebljavaju.”

Putopisac Džejmz Krej navodi jedan nelagodan događaj iz Maglaja tokom osamdesetih godina XIX stojeća: “(…) Kako se Maglaj nalazi na pola puta između Doboja i Vranduka, gdje smo konačili naredne noći, isregli smo konje i ja sam svratio na ručak u glavni hotel, ili, kako se to kaže na turskom han. Ništa nije moglo biti slikovitije od mjesta u kojem sam se našao, ali ni ništa nije moglo biti gadnije od hrane koju sam dobio. (…) Budući da smo bili tako blizu rijeke, računao sam da ću bar dobiti kakvu dobru ribu. No, pod imenom pastrmke dobio sam neku tvrdu tvar, gorku kao samo dno Atlantika. (…) Debela i veoma slana svinjetina bila je masna, smrdljiva i nije se mogla jesti. Čak su i jaja i riža, kuhani u užeglom buretu, imali odvratan ukus. (…) Nekoliko finih starih Turaka, koji su sjedili u hladovitom čardaku na kolju iznad rijeke, pozvalo me je da im se pridružim i utješim svoj razočarani apetit dimom iz duge huke. Sjedeći na mekom ćilimu popio sam šolju kahve i ostao sa njima sve dok Petar [Krejov kočijaš] nije bio spreman da krenemo dalje.”

Putopisac Vilijam Miler, koji je u Bosni i Hercegovini boravio krajem XIX stoljeća, naročito je ostao impresioniran onim što je vidio u Višegradu i Mostaru: “Ujutro ćete [u mostarskoj čaršiji] naći Istok i Zapad kako se guraju – elegantne austrijske oficire i kršne Hercegovce, Albance u bijelim čakširama sa crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoke Crnogorce što su došli preko granice i ponekog Dalmatinca, koji se lako uočava među ostalim svijetom po svojoj crvenoj kapici. Specifičnost Mostara je muslimanska ženska nošnja, čiji ogromni plavi ogrtači s jednim otvorom isturenim prema naprijed, kao ogromna kapa sa štitnikom pokrivaju glavu. Među Muslimanima BiH poligamija nije u istoj mjeri prihvaćena kao drugdje u Osmanskoj Carevini i jedna žena se smatrala dovoljnom čak i za bosanskog bega. Na primjer, u višegradskom okrugu, koji je vrlo velik, postoje samo tri Muslimana koji imaju više od jedne žene. Na proslavama i o praznicima možete vidjeti gomilu hrišćanskih žena iz okolnih sela, obučenih u bijele gaće do koljena, debele, vunene šarene čarape do ispod koljena i opanke; neke idu čak i bosonoge. Preko gaća nose dugu bijelu košulju od grubog prugastog tkanog pamučnog platna, a preko toga jelek vezen u raznim bojama. Kad hodaju ili rade, one obično krajeve te dugačke košulje zadjenu za pojas. Ukras na glavi se sastoji od plitkog fesa, naprijed opšivenog dukatima – ukras koji se popularno zove širit. Preko fesa se nosi izvezen tanki bez ili neka mrežasta tkanina, a oko vrata još dukata i staklenih amajlija. Kod drugih, opet, klase nose i crn mrežasti veo, poput karnevalske maske, obično izvezen zlatom. Niži slojevi nose neobičan ogrtač s rukavima koji su uvijek priukras na glavi je drugačiji, tako što fes potpuno prekriju crnom svilenom maramom s resama. Odjeća za svaki dan pravi se od tamnijih materijala.”

Putopisac Tomson koji je na našim prostorima boravio krajem XIX stoljeća, piše o sve bržem nestajanju razlika u odijevanju među narodima ali i o oskudnoj ishrani siromašnih slojeva stanovništva. Tokom boravka na Bjelašnici navodi da nije mogao razlikovati kršćane od muslimana jer su i jedni i drugi nosili široke čakšire privezane ispod koljena, opanke ili grube cipele bez potpetica. Bogatiji pak slojevi su nosili cipele austrijske proizvodnje, dok u gradovima isključivo muslimani nose fes, jer je kršćanima bilo zabranjeno da nose žive boje, već su morali nositi tamne. Naročito im je bilo zabranjeno da nose zelenu boju koja je bila prepoznatljiva za muslimane. Tokom posjete Banja Luci ostao je zaintrigiran jer je većina žena kosu farbala u crvenu boju, dok su gotovo svi muškarci imali crvenkastu bradu. Djeca su izgledala bolešljiva i kržljava, blijeda u licu, ali su vječito bila na cesti gdje su se igrala. Hrana seljaka je bila veoma oskudna i siromašna, a obrok se sastojao od komada kukuruznog hljeba, turske kahve i cigarete. Gradsko stanovništvo je veoma visoko i snažno, ali po pravilu nije bilo sposobno da izdrži visoke fizičke napore.

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Bosanska plemićka porodica Sudić: Vitezovi čiji je potomak postao vodeći teolog islamskog svijeta

Plemićka porodica Sudić veoma je ugledna među bosanskim plemstvom. Sudići su preselili u Poljica. Na vjenčanju kralja Stjepana Tomaša s Katarinom Kosačom-Vukčić bio je prisutan Sudić (ime mu nepoznato), vitez iz Poljica.

Mehmed Ebussuud, član plemićke porodice Sudić, bio je šejh-ul-islam kod osmanskog sultana Sulejmana El Kanunija/Zakonodavca.

O ovom velikanu, osmanski historičar (također Bošnjak porijeklom) Ibrahim Alajbegović Pečevija piše sljedeće:

Šejhulislam Ebussuud-efendi. Bio je časni efendija poznat i kao Hodža Čelebi (učeni profesor). Najučeniji od svih učenjaka Istoka i Zapada, sposoban razriješiti probleme svih mezheba, veliko more svoga vremena u retoričkoj znanosti , možda drugi Numan (Numan b. Sabit Ebu Hanifa Imam-i Azam).

U pravedno vrijeme uzvišenog sultana koji je Božija sjena na zemlji, napisao je tefsir Kur'ana i to takav da se ni u vrijeme ijednog sultana nije pojavio takav. Kad je Ebussuud-efendi napisai tefsir do sure ‘Sad’, padišah svijeta mu je poslao pismo po ćehaji kapidžija tražeći tefsir. Ebussuud-efendi je uz ćehaju poslao Malulzade-efendiju i , uz jedno pismo, poslao je sultanu Sulejmanu-hanu tefsir. Padišah je bogato nagradio mollu koji je bio posrednik i mladića koji je donio tefsir. Posebno je nagradio šejhulislama na taj način da mu je plaću koja je bila trista akči povećao za još dvjesto akči dnevno, a kad završi preostali dio još za sto akči dnevno.

Otac Ebussuud-efendije, šejh Yavsi-efendi, bio je halifa šejha Ibrahima Tebrizija. Rahmetli Ebussuud-efendi učio je kod svoga oca Muhtasarat, Hašiye-i tedžrid, a kasnije i Šerh-i Miftah i Šerh-i Mevakif.

Onda je postao pripravnik kod Sadi-čelebija, zatim je postavljen u medresu u Inegol uz plaću od trideset akči, odatle je otpušten, ali je brzo postavljen u Davud-pašinu medresu uz plaću od 40 akči dnevno, poslje toga do kraja službovanja nije otpušten.

Odatle je dobio posao na Semaniye medresi, a onda je postavljen za kadiju Burse, pa Istanbula, zatim je osam godina bio rumelijski kazasker i na kraju je postao šejhulislam.

Godine 925. h (1545.) postao je muftija (šejhulislam), a 982. (1574-75.) prispio je u milost Božju (umro). Dženazu namaz mu je klanjao Muhašši Sinan-efendi.

Ebussuud-efendi napisao je jednu knjižicu o tome kako je ispravno uvakufiti novac, tako je u toj temi otklonio razlike koje su se pojavljivale kod učenjaka, također je izdao značajne fetve o zemljišnim pitanjima i razriješio teškoće s kojima se svi susreću.

Ebussuud-efendi je bio visok, mršava lica, nije pridavao pažnje smotavanju saruka, stanje i držanje bilo mu je potpuno hodžijsko. Do danas ga niko nije nadomjestio. Jedino je Ali-efendi za njega rekao da mu je nedostatak što nije ušao ni u jedan tarkat. Međutim, njegov rahmetli otac je bio muršid i šejh tarikata i pošto je Ebussuud pohađao nastavu kod svoga oca, ove Ali-efendijine riječi nemaju nemaju uporišta – ističe Pečevija.

Korišteni izvoriFojnički grbovnik, 

Historija 1520-1576. – Ibrahim Alajbegović Pečevija, prijevod prof. dr. Fehim Nametak

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Vlatko Vuković vojvoda bosanski: Vojskovođa kralja Tvrtka

Vojvoda bosanski Vlatko Vuković, čuveni vojskovođa kralјa Tvrtka, učesnik u Kosovskom Boju i, vjerovatno, očuvan u narodnoj tradiciji pod imenom Vladete vojvode (koji donosi knjeginji Milici crne vesti), nije do sada pobliže prikazan. Mi smo u ovom članku pokupili sve vijesti o njemu do kojih smo mogli doći i radi samog vojvode Vlatka, a i radi njegove značajne porodice, iz koje potiču Sandalј Hranić i Herceg Stjepan.

Prvi put pominje se Vlatko Vuković, i to već kao vojvoda, u kralјevskoj povelјi Tvrtkovoj od 10. aprila 1378. Očevidno je, da je on i prije toga bio čovjek od izvesne vrijednosti, jer se za svjedoke kralјevskih povelјa ne uzima ma koji čovjek s reda. Na žalost, o vojvodinoj mladosti i porijeklu nemamo sada nikakvih sigurnijih vijesti.

Ali od 1378. god. podaci o Vlatku bivaju sve češći i puniji i mi na osnovu njih, možemo dosta dobro pratiti njegov uspon u državnoj karijeri. Kao čovek prema kome se treba imati obzira on je u Dubrovniku u jesen 1378. god. dobio izvjesne dozvole za izvoz soli i ulјa (17. septembra i 29. oktobra) iako su u republici, zbog tadanjeg mletačko-đenoveškog ratovanja, u koje su i Dubrovčani bili uvučeni, nije rado pristajalo na izvoz potreba određenih za ishranu naroda i stoke.

U povelјi od 12. marta 1380., kojom Hrvoje Vukčić dobija od kralјa Tvrtka čin svoga oca, vojvoda Vlatko Vuković »s braćom« stoji na prvom mjestu među »svjedocima i ručnicima kralјevstva mi«, što nesumnjivo znači, da je stao u red prvih lјudi bosanske kralјevine. Među tri svjedoka na Tvrtkovoj povelјi od 2. decembra 1382., kojom je ukinuo trg soli pod Novim nalazi se i Vlatko kao jedan od glavnih lјudi kralјeve okoline. Dubrovčani, koji su znali odnose u susjedstvu, imali su puno pažnje prema vojvodi. 3. avgusta 1381. odlučili su, da pošalјu jednu malu lađu da prime ženu vojvodinu, a 29. novembra 1385. doneseno je rešenje, da mu se pokloni 20 lakata svile bolјe vrste, koja je vrijedila dukat lakat.

Kad je umro mađarski kralј Lajoš Veliki (11. septembra 1382.) kralј Tvrtko je znao, da će u Mađarskoj nastati zapleti oko prijestola, jer kralј nije imao muških nasljednika. Kako je Dubrovnik u to vrijeme bio pod vrhovnom vlašću Mađara, Tvrtko je uputio tamo jedno svoje poslanstvo, da razvide kako idu stvari i kakve su sve vijesti na dnevnom redu. To poslanstvo, vrlo povjerlјivo, sačinjavala su samo dva lica, od kojih jedno biješe vojvoda Vlatko.

Kralј Tvrtko spremao se za svaki slučaj ne želeći da novi događaji prođu bez njegova učešća. U Dubrovniku, među ostalim, on je tražio i jednog vješta čovjeka koji bi postao vrhovni nadzornik njegovih gradova i tvrđava, pošto je tvrđavna tehnika u Dubrovniku bila vrlo lijepo razvijena. Poslanici nisu uspjeli da postignu što više u maloj republici pod Srđem, jer je ona željela da nikako ne dođe u sumnju radi ma kakve nelojalnosti prema Mađarima. To se, u ostalom, vidjelo i 1387., kad je skloplјen savez između Tvrtka i Dubrovnika. Dubrovčani su pristali, da budu s Tvrtkom u svakom slučaju sem u sukobu s mađarskom krunom, prema kojoj oni ostaju u nepokolebivoj vijernosti.

Pri sklapanju toga saveza bio je i opet glavni pregovarač vojvoda Vlatko sa protovestijarom Tripom Bućom. Kad se Tvrtko odlučio da iskoristi mađarske nerede i otpočne aktivnu politiku u Dalmaciji i Hrvatskoj, pomažući protivnike kralјa Zigismunda, on se i opet znatno oslonio na vojvodu Vlatka. Početkom 1388., u drugoj polovini marta, on je uputio u Klis Vlatka i Stanoja Jelačića, da pozovu dalmatinske gradove na predaju, čuvajući im stare povlastice; a ako ne ushtednu onda je trebalo upotrijebiti silu. Na tom putu Trogirani lijepo dočekaše kralјeve izaslanike davši im 50 libara srebra kao poklon. Dalmatinski gradovi, na čelu sa Splјetom, volijahu u taj mah vlast mađarskog, nego bosanskog kralјa i odbiše sve pregovore da se pokore. Posle toga došao je napadaj Tvrtkove vojske na splјetsku okolinu, koji je znatno oštetio i uplašio grad.

Tvrtkovu akciju u Dalmaciji omela je jedna opasna navala Turaka na njegovu državu. Avgusta meseca 1388., nagovoreni od Tvrtkova protivnika Đurđa Stracimirovića, bijehu krenuli Turci s većom vojskom, u kojoj se nalazilo i nekoliko prinčeva, put Raške i Bosne. Kralј hitno pozva vojvodu Vlatka iz Dalmacije i povjeri mu vodstvo svoje vojske. U bici kod Bileće, 27. avgusta, Turci biše potpuno razbijeni i jedva se spasao njihov vođa Šahin sa nešto lјudi. Prirodna je stvar, da je pobjednik bio naročito nagrađen, još te jeseni kralј ga imenova svojim namjesnikom u Dalmaciji, ali i tu više sa zadatkom da dobije tu zemlјu za Bosnu, nego da se odmara na jednom ugodnom položaju.

Vojvoda Vlatko počeo je doista odmah s proljeća 1389. živlјu akciju. Krenuvši vojsku i suzbivši mađarske pomoćne čete, on je pozvao dalmatinske gradove da priznaju vrhovnu vlast kralјa Srbije i Bosne ili da prime njegove udarce. Videći, da je kralј Sigiemund zabavlјen na drugoj strani, a da njegove pomoćne čete, nedovolјno jake, hrđavo prolaze, počeše dalmatinski gradovi da pregovaraju o uslovima predaje.

Kralј Tvrtko, želeći da budućim podanicima pokaže svoje široko shvatanje i pažnju, bio je vrlo obazriv prema njima i ostavio im je čak rok od nekoliko nedelјa, da dođu u vezu sa bivšim gospodarem i da i sebe i njega uvjere, da su morali prići onom, koji je imao više stvarne snage. Ali i opet su tu akciju na zapadu omeli za izvjesno vreme turski napadaji. Krenula je silna vojska sultana Murata protiv kneza Lazara.

Kralј Tvrtko kao saveznik Lazarev i kao čovjek koji je jasno vidio opasnost od turske najezde i shvatio da bi propast Lazareva bila osjetan udarac i za njegovu državu, odlučio se odmah da pošalјe pomoć. Vođa savezne vojske bosanske postade turski pobednik kod Bileće, vojvoda Vlatko. Idući u Bosnu Vlatko je 7. maja 1389. svratio u Dubrovnik i dobio tamo poklon od 100 perpera. U velikoj borbi na Kosovu Polјu stradalo je središte vojske, dok su oba krila, Vuka Brankovića i vojvode Vlatka, mogla da odolijevaju iako s gubicima.

Veoma je zanimlјivo, da je vojvoda Vlatko obavijestio svog kralјa da je pobjeda na njihovoj strani. Povlačenje Turaka sa Kosova činili su se bosanskom vojvodi kao dovolјan kriterij da čitav ishod borbe ne shvati kao.

Za vrijeme Vlatkova bavlјenja na Kosovu i malo posle toga stvari u Dalmaciji pođoše vrlo hrđavo. Mađarska stranka diže glavu i odnese nekoliko pobjeda. Tek krajem avgusta mogla je Tvrtkova vojska preći ponovo u napade. Ne znamo iz izvora, da li je tu vojsku vodio ponovo vojvoda Vlatko, ali nije nevjerovatno. Ona je brzo popravila stanje i omogućila kralјu konačnu pobjedu na toj strani.

I. Ruvarac izrekao je pretpostavku, da se vojvoda Vlatko »može biti nije ni vratio s Kosova«, jer se ni u jednoj listini ne pominje posle god. 1389. Ali već je ranije Ot. Stanojević naveo činjenicu da je dubrovačko Veliko Veće 3. novembra 1389., dakle posle kosovske bitke, većalo o tom, da dade jedan poklon vojvodi. Prema tom, Ruvarčeva pretpostavka otpada. Pored toga ima i drugih podataka o vojvodi. Ali samo nije jasno, gde je Vlatko živeo od povratka s Kosova do svoje smrti. U nekim povelјama pominje se u Usori neki »vojvoda Vlatko«, ali kako uz to ime nema prezimena, a u Bosni su bila dvojica vojvoda Vlatka, Vuković i Tvrtković, to nije sigurno da je usorski Vlatko u stvari Vlatko Vuković.

Kad je umro kralј Tvrtko (oko 17. marta 1391.) požurili su Dubrovčani da kupe od braće Sankovića, humskih župana, župu Konavlјe ne tražeći za to odobrenje bosanskog kralјa. To je bila prva samovolјa bosanske vlastele koja je, kao u Srbiji cara Uroša, vodila gublјenju autoriteta centralne vlasti i državnom rasulu. Stari vojvoda učinio je poslednju uslugu mrtvome kralјu i bosanskoj državi, kad je još te zime, 1391. god. s knezom Pavlom Radenovićem napao svojeglavu vlastelu i zauzeo im oblast. 2. januara 1392, išlo je dubrovačko poslanstvo da pozdravi vojvodu i kneza »sve do Konavlјa«. Posle toga vojvoda se razboleo i maja meseca poslat je dubrovački lekar Albert da ga leči. Verovatno, da je posle toga ubrzo umro.

Autor: VLADIMIR ĆOROVIĆ – KALENDAR SPKD PROSVJETA, 01.01.1925.

Categories
Baština

STARI GRAD BANJA LUKA

Tvrđava Kastel, predstavlja jednu od najstarijih građevina u Bosni i Hercegovini. Neki ostaci arheoloških istraživanja su pokazali da je tvrđava postojala i u 9. vijeku nove ere.

Na mjestu današnje Tvrđave Kastel bilo je jako vojno rimsko uporište, koje je služilo osiguravanju puta koji je povezivao Split sa Panonijom.

Nakon propasti Rimskog carstva ova područja naseljavaju slaveni.. a sam Stari grad i tvrđava su se uglavnom nalazili u sastavu Vizantijske države (8. – 12. vijeka),a ponekad bi je zauzimali i Ugarski Kraljevi. U prvoj polovini 12.-og vijeka Banjalukom je vladao prvo bosanski ban Borić.
Osmanlije osvajaju Banjaluku početkom 16. vijeka, a do kraja istog vijeka, Banja Luka se značajno izgrađuje. Frehat-paša Sokolović igrađuje naselje na ovom prostoru sa oko 200 javnih građevina.

Među njima je i bila poznata Džamija Ferhadija, karavan Saraj, kao i mnogi zanatski i trgovački dućani.
1583. godine Banja Luka postaje sjedište Bosanskog pašaluka što i ostaje do 1639 godine.

Za svo vrijeme svog postojanja Banja Luka je bila poprište mnogih ratnih sukoba, a njeno stanovništvo ili pobijano ili rastjerivano. Također su Banjaluku pogađali pustošili i jaki zemljotresi, ali se grad uvijek uspijevao oporavljati i vraćati. Sam Kastel je mnogo puta razaran, u prvom i u drugom svjetskom ratu. Nakon drugog svjetskog rata Kastel je obnovljen, i opet nakon strašnog zemljotresa
1969. godine.

Vrlo dobro očuvan, Kastel danas predstavlja jedno od središta zbivanja u Banjaluci, gdje se okuplja veliki broj mladih oko raznih sardžaja. Također predstavlja i jedno od mjesta koji se moraju posjetiti ako se ikada nađete u regionu.

Categories
Baština

Šurkovića kula u Odžacima

Šurkovića kula se nalazi u naseljenom mjestu Odžaci, na jugoistočnom dijelu općine Konjic, između planina Visočice, Treskavice i Crvnja, te nešto manje od pedeset i pet kilometara od centra Konjica.

Inače, kula kao stambeno – fortifikacijski objekat predstavlja “poseban tip starije muslimanske kuće, … poluutvrđeni dvorac feudalaca, i po svojoj prilici, izdanak stambene kulture srednjeg vijeka. Ovaj tip objekata nalazimo na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegoviner, a obično su ih gradili spahije, zaimi i kapetani …

U osmanskom periodu turska feudalna gospoda (spahije) gradila je na svojim imanjima posebne kamene dvorce ili kule sa više spratova u kojima su stanovali i iz njih se, po potrebi, i branili. Takvi objekti u arhitektonskom pogledu zaslužuju posebnu pažnju iako su praktično davali malo prostora za stanovanje. Ali , kako te kule daju malo prostora za stanovanje, građene su u tu svrhu posebne zgrade u neposrednoj blizini kule, tzv.odžaci ili konaci. Kule su se dizale u vis, a odžaci u širinu. Kule su uvijek građene na više spratova, a odžaci (konaci) su redovito bile jednospratne zgrade. Osnovica kule je s vrlo malom iznimkom kvadrat, rjeđe pravougaonik a u odžaka uvijek pravougaonik. I kule i odžaci ostavili su traga u našoj geografskoj nomenklaturi, a tako isto i u narodnoj pjesmi. Treba napomenuti i to da su kule građene od kamena, a odžaci od kamena, ćerpića i drveta. Kod kule je uvijek najgornji kat presveden kupolastim ili bačvastim svodom (ćemerom od sedre). U prostranom dvorištu oko kula i odžaka u koje se ulazilo kroz kapiju građenu na svod, bilo je još i drugih zgrada te obavezno bunar. U Bosni su kule prekrivane šindrom, a u Hercegovini kamenim pločama, a zidovi u prizemlju uvijek su bili nešto deblji od zidova u daljnjim spratovima (100 -128 cm).

Još početkom XX stoljeća bilo je preko tri stotine kula u Bosni i Hercegovini. Sve su te kule bile tvrdo građene od kamena i sa debelim zidovima, a neprijatelj ih je mogao osvojiti samo topovima. Kulama su se nazivale i ishodne kuće, građene oko većih gradova, gdje su bogatiji građani ljetovali. Hamdija Kreševljaković je pedesetih godina XX stoljeća zabilježio da se još samo dvadesetak kula u Bosni i Hercegovini nalazi u dobrom stanju, u šesnaest se stanuje, a ostale su napuštene, dok se u tom periodu gradačačka kula restaurirala. Tom prilikom je zabilježio i da se u konjičkom selu Odžaci, koje je od davnina postojbina begovske porodice Šurkovića, nalaze tri kule i više odžaka. Svega 37 porodica u Hercegovini je posjedovalo beglučke komplekse veće od 575 dunuma, među kojima je bila i porodica Šurković. U austrougarskom periodu najznačajniji na ovom području su bili posjedi nasljednika Ferhat – bega Šurkovića, Sejdi – bega i Hanefi – bega. Gospodari kula u Odžacima bili su oko 1900.godine Ferhad – beg, Sejdi – beg (umro 1906.g) i Hanefi – beg.

Sejdi – begova kula (14×14 m) i u periodu kada je Hamdija Kreševljaković posjetio ovaj kraj služila je za stanovanje. Ferhat – begova kula(13×9 m), sadašnja Šurkovića kula, bila je na dva sprata, isto kao i Hanefijina koja je srušena 1947.godine, a njen kame je upotrebljen za izgradnju Zadružnog doma u centru sela Odžaci. Kada su kule građene tačno se ne zna, ali prema pisanju Hamdije Kreševljakovića i predanju stanovnika u Odžacima, kule su izgrađene u XVI i XVII stoljeću.

Šurkovića kula ima pravougaonu osnovicu i do pod krova je visoka cca 12 metara. Zidovi kule su zidani sa blagim zakošenjem ravnih zidova prema unutra (u odnosu na vertikalnu ravan), a posmatrano po etažama imaju debljine koje se, posmatrano od prve do posljednje etaže, umanjuju. Kula je postavljena na kosom terenu, tako da se visina zidova razlikuje u zavisnosti od položaja. Kula ima prizemlje, prvi sprat i drugi sprat. Sve etaže su prilagođene stanovanju. U kulu se ulazi kroz drvena vrata na jugoistočnoj fasadi. Spoljni otvor ima lučno zasveden zvaršetak i gabaritne mjere 80 x 170 cm. Sa unutrašnje strane se nalazi velika mandala. U prizemlju, na prvom i drugom spratu kule, nalazi se hodnik (predprostor) u kome je smješteno drveno stepenište za vertikalnu povezanost etaža i po jedna prostorija dimenzija cca 4 x 4 m koje su odjeljene zidom. Drvena tavanica prizemlja ujedno je pod od prvog sprata.

Na jugoistočnoj fasadi se nalaze četiri otvora (prozora), na jugozapadnoj fasadi pet, na sjeverozapadnoj fasadi dva mala otvora, a na sjeveroistočnoj fasadi četiri otvora. Svi otvori imaju demire od kovanog gvožđa.

Kula je zidana od kamena krečnjaka: vertikalni uglovi kule su rađeni povezanom blokovskom vezom od pravilnih klesanaca, kao i prozorske šembrane i okviri vrata, a lica zidova su rađena od pritesanog kamena.

Kula je prekrivena četvorovodnim krovom čija je konstrukcija drvena, a današnji pokrov kule je lim.