bosna i srbija 19 vijek

Bosna u Osmanskom Carstvu

Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini


            Posebno mjesto u vojnom organiziranju bosanskog ejaleta imale su kapetanije. Neki stariji historičari govorili su da je institucija kapetanija bila specifična samo za naše prostore, ali je istina da su one postojale i u drugim dijelovima carstva, iako je njihova važnost upravo došla do izražaja kod nas u Bosni. Kapetanije su manji teritoriji organizirani vojno; u svakoj je kapetaniji obavezno morala biti kula, tvrđava i čardak.

Prva kapetanija u Bosni osnovana je 1537. (ili 1557?) godine u Gradišci po kojoj je ponijela i ime gradiška kapetanija. U 16. vijeku osnovane su kapetanije u Krupi, Bihaću, Klisu i Gabeli, a u vremenskom periodu od 1606. do 1690. godine na teritoriji bosanskog ejaleta osnovano je ukupno 29 kapetanija. Međutim, od tog ukupnog broja, u 17. vijeku, ih nikad nije bilo toliko iz razloga što je u Kandijskom i Bečkom ratu jedan broj kapetanija bio osvojen.

Prava uloga i značaj kapetanija u Bosni došla je do izražaja tek u 18. stoljeću; naime, odlukama Karlovačkog mira (1699.) Bosna je postala najisturenija pokrajina Osmanskog carstva na zapadu gdje je graničila sa Mletačkom republikom i Habsburškom monarhijom. Zbog toga je u tom vijeku osnovano još 28 kapetanija (ukupno ih je, znači, u svim periodima bilo 57. op.a.), od kojeg broja je, usljed velikih teritorijalnih gubitaka, ostalo samo 13, a negdje oko 1753. godine na cijelom prostoru Bosne bilo je 36 kapetanija. Zadnja kapetanija je osnovana 1802. u Hutovu, i ona je činila 58. kapetaniju, kroz sve periode. Institucija kapetanija ukinuta je reformama sultana Mahmuda II (1834/1835.). U prethodnom periodu broj, uloga i mjesto osnivanja kapetanija bio je različit; pored početnih kapetanija na granicama, iz sigurnosnih razloga, u 18. stoljeću osnivane su kapetanije i u unutrašnjosti zemlje, pa se tako može reći da tada nije bilo ni pedlja Bosne koji nije bio u sastavu jedne ili druge kapetanije.

Dužnost kapetana su isprva obavljale ličnosti albanskoh porijekla, osnivači arnautskih porodica, dočim su kasnije kapetani birani iz starih i uglednih bosanskih porodica. Kapetani su predstavljali vodeći sloj i društvenu elitu, a od 18. vijeka oni obavljaju i ajansku dužnost. Nerijetko su kapetani bili, od strane Porte, imenovani i na više funkcije sandžakbegova. Oni su vrlo često ratovali na glavnim vojnim frontovima carstva van bosanskog ejaleta (Prut, Očakovo, Isfahan, Hamadan i dr.), gdje su gušili mjesne pobune. Za razliku od spahija koji su za svoju dužnost dobijali zemljišta, kapetani su od Porte primali plaću jednom ili dvaput godišnje, a i sami su imali svoje lične posjede. Svi kapetani, skoro u cjelosti, bili su domaćeg porijekla, pa je i to bio jedan od razloga što su na povjerenim dužnostima poslove obavljali dobro i savjesno, braneći time svoju zemlju, položaje i posjede.

Brojni kapetani su bili i korumpirani jer su često prisvajali plaće sebi podređenih. Dešavalo se da su kapetani, i njihovi najbliži suradnici, Porti prikazivali određen broj vojnika (nefera) i zapovjednika, dok je prilikom inspekcije bilo dokazano da im je broj manji. Ovo su činili u cilju prisvajanja plaća odsutnih, a prijavljenih vojnika. Pojedini iz redova kapetana, ne samo u ratu, nego i u mirnodopskim prilikama, znali su, u cilju očuvanja kompaktnosti svoje kapetanije, voditi i privatne ratove, kao npr. Osman-beg Beširević, ostrožački kapetan (1690-1727.), koji je i nakon završetka rata s Habsburškom monarhijom 1699. godine nastavio ratna djejstva, što je doprinijelo da i drugi kapetani sami porade na maximalnoj mobilnosti svojih vojnika i utvrđenosti svojih tvrđava. U tom cilju su podizali brojne palanke i čardake (kojih je u jednom periodu u Bosni bilo 128), gradeći jaku odbrambenu mrežu tako da u ratovima u 18. vijeku ni mlečani ni austrijanci, upravo zahvaljujući kapetanijama, nisu mogli osvojiti ni metae kvadratni bosanske zemlje.

U toku austrijsko-osmanskog rata (1737-1739.) u Bosni se ustanovila jedna vrsta ajanskog vijeća u Trvaniku, koje će se održavati svake godine i gdje će se raspravljati o svim aktuelnim pitanjima, te donositi važni zaključci koji su bili prosljeđivani bosanskim namjesnicima. Ovo je kod nekih autora stvorilo percepciju o prividnom obliku autonomije, ali su ta vijeća bila strogo kontrolirana od strane službene vlasti. Brojni kapetani koji su se znali opirati odlukama i željama centralne vlasti, završavali bi tragično. Kapetanska dužnost je u pravilu bila nasljedna, i obično je kapetana nasljeđivao najstariji sin ili muški član njegove porodice. Uprkos nekim negativnim osobinama, najveći broj kapetana služio je na čast bosanskoj zemlji, pa, iako su većinom bili islamske vjere, su održavali jako prisne veze sa susjednim pravoslavnim i katoličkim stanovništvom, služeći kao izvrstan primjer kako bi se trebalo ophoditi prema sultanovim podanicima nemuslimanima.