Isa-beg Ishaković posljednji krajišnik Bosanskog krajišta, drugi sandžakbeg osmanlijske pokrajine Bosne i glavni osnivač Sarajeva i Novog Pazara, vladao je Bosnom u dva navrata, od 1454.-1463. te od 1464.-1470. godine.
Zbog njegovog doprinosa razvoju zemlje on je danas jedan od najpoznatijih likova iz osmanlijskog razdoblja bosanske historije. Bio je sin prvog bega Bosne, Ishak-bega Kraljevića (Kral-oglu) i otac šestog bosanskog sandžak-bega Gazi Mehmed-bega. A sada nekoliko podataka koje zvanična historija i službeni historičari Bosne i Hercegovine ne samo da ne prihvataju, nego i osporavaju i na svaki način nastoje denuncirati.
Naime, prema nekim neslužbenim izvorima Isa-beg Ishaković je unuk bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić, koja se u narodu tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, historičari tu ulogu pripisuju kraljici Mari (1447.-1495.), ženi posljednjeg bosanskog kralja.
U najkraćim crtama, Katarina Kosača Kotromanić (1425.(?) – 25. oktobar 1478.) rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan herzogom, što na njemačkom jeziku znači vojvoda. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode humske zemlje.
Njemu se, čini se svidjelo kako titula vojvoda zvuči na njemačkom jeziku, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u lokaliziranom obliku herceg, odakle i novi naziv Humske zemlje – Hercegovina. Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna prvi put čvrsto ujedinjene.
Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bosansku herezu i Crkvu Bosansku iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodisnja Katarina se morala odreći svoje izvorne vjere i postati rimokatolkinja. Stjepan Tomas Kotromanić postao je kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Zigmunda ili Simun (Simun), kasnije Ishak-bey Kraloglu (Ishak-beg Kraljević) otac Isabey Ishakoglua, odnosno Isa-bega Ishakovića) 1449., Katarinu 1459., i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeduje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Veliki broj historičara posljednjom bosanskom kraljicom smatraju kraljicu Maru, prvu suprugu posljednjeg bosanskog kralja, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena Bosne, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem.
Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na bosansko prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice Bosne zauzela je Tomaševićeva supruga Mara. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg bosanskog kralja, odnosno posljednja bosanska kraljica. Iako je neosporna činjenica da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica, ona je bila posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu kraljevine, koju su osvojili Turci.
Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici su temeljito ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463., Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije proti vila.
Pored toga, Katarina je sa sobom u izgnanstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile sa kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, tj. da je shodno tome bila posljednja bosanska kraljica. Zbog toga ju se smatra posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to formalno nikad nije bila
Za vrijeme najžešćih progona pripadnika i sljedbenika Crkve bosanske medu kojima je bio i veliki broj bosanskih plemenitaša i uglednika, od strane katoličke inkvizicije, nekih 40.000 ljudi naslo je utočište na zemljama pod kontrolom Katarininog oca. Nakon osmanskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres.
Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mac svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Simunu, kad se oslobodi turskog ropstva, kako bi se borio za oslobodenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti radila na oslobadanju svoje zemlje i obrani svoje vjere.
Prema nekim historijskim izvorima Katarinin polubrat, Ahmed-paša Hercegović, sin iz Stjepanovog braka sa Cecilijom i kasniji zet sultana Bajezida II, organizirao je prebacivanje njene djece u Istanbul gdje je Katarinin sin Sigismund, sada Ishak-beg Kraloglu (Kraljević) od Karasija, postao iznimno utjecajan. Njena kćerka preselila je na ahiret u Skopju, gdje joj je Isa-beg Ishaković, podigao turbe, koje je tu postojalo sve do zemljotresa iz 1963., poslije kojega nikada nije obnovljeno, ali se tradicija lokalnog stanovništva koja se ogleda u posjećivanju mezara ove žene i paljenja svijeća, održala do danas. U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri-hanuma.
Kraljica Katarina sa sobom je, kao što smo gore spomenuli, odnijela simbole bosanske kraljevske kuće. Prema predaji medu tim stvarima su i dva emaneta koji će, uz treći – štap bosanskih didova – kada se ponovo nadu u Isa-begovoj zaviji na Bendbaši, označiti ponovni uspon i napredak Bosne; medu njima su i mač njenog pokojnog muža Stjepana Tomaša, koji se imao predati njenom sinu kada se vrati u Bosnu.
Komentariši