SUSRET FRA ZVJEZDOVIĆA I SULTANA MEHMEDA II EL FATIHA PRILIKOM OSVAJANJA BOSNE

Sultan se s vojskom nalazio u logoru u Milodražu, nedaleko od Fojnice, kad mu je javljeno da je kraljica uspjela pobjeći iz Kozograda. To ga je toliko rasrdilo da mu se dugo niko iz pratnje nije usudio približiti. Veoma je zamjerio Isak-paši zbog nemarnosti. Nije htio ni čuti za objašnjenje kako je do toga došlo. Nakon što su mu uz Kozograd došli u ruke i drugi ovdašnji kraljevski gradovi, među kojima Kreševo, Kaštel, Medvjedgrad i Obojak, naredio je da se sutradan digne logor i krene dalje prema Jajcu.
I dok je logor bio u pripremi za pokret, obavijeste sultana da je došao neki domaći čovjek koji za sebe tvrdi da je ovdašnji katolički poglavar i da uporno traži da ga primi sultan. Čuvši da je riječ o katoličkom starješini, naredi da ga dovedu. Straža je brzo dovela mršavog koščatog starca sijede kose i brade, obučenog u dugu halju. Našavši se pred sultanom, s naporom se spusti na tlo da ga pozdravi. Nakon što mu je dat znak da ustane, nijemo je čekao da dobije dozvolu da prozbori. Sultan ga je neko vrijeme posmatrao, a onda mu se obrati:

– Da čujem o čemu se radi? – Starac skupi ruke, uvuče ramena pa počne bojažljivo:

– Veliki care! Ja sam fra Anđel Zvjezdović, poglavar franjevačkog samostana u Fojnici. Dolazim ti ispred ovdašnjeg izbjeglog puka katoličke vjere, da ti ukažem na nastale prilike, koje ne mogu ni tebi dobra donijeti, ako si došao da nam budeš novi gospodar. Pusta i neobrađena zemlja bez igdje ikoga nikome ne koriste. Budi milostiv prema narodu pa ćeš od njega imati sve ono što se traži od pokorenih.

Različite smo vjere, ali vjerujemo u istog Boga. Mada smo mi, bosanski katolici, dojako bili tvoji ljuti protivnici, uviđamo da je Božija volja da nam budeš novi gospodar, pa ti dolazim ispred mojih istovjernika da ti iskažem pokornost i da nas primiš kao tvoje nove podanike.

I dosada smo slijedili Božiji zakon te smo se pokoravali našem kralju čineći sve što je dužnost podanika naspram gospodara, a gospodar je, pak, naspram nas činio ono što ga obavezuje isti zakon. Ako si došao, care, da budeš novi gospodar ove zemlje, to gospodstvo ti ne bi ništa donijelo kad bi ostao bez življa.
Care, poštedi nam crkve, dozvoli nam slobodu vjere, pa ko je do sada bio katolik, neka to i nadalje bude! Ovdje je oduvijek bilo više vjera, jedna pored druge, niko nikome nije smetao, a i kako bi kad ih ispovijeda jedan te isti narod. Budi milostiv i dozvoli da tako ostane i nadalje! Dobrodošli i oni koji prime tvoju vjeru, jer Bosna je širokogruda i u svoja njedra prima svakoga ko je dobronamjeran.

Ako dozvoliš katoliku da i dalje bude katolik, pravoslavcu pravoslavac a bogumilu bogumil, onda ćeš imati Bosnu baš onakvu kakvu želiš.
Tri naša samostana, onaj u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici, ostala su pusta, samostanska braća se razbježala, kapele i crkve su napuštene. To je slika od koje se srce steže svakom vjerniku, ma koje vjere bio. Dopusti nam da se i nadalje molimo! Neka narod siđe sa brda, neka ti se pokori pa nam budi ono što nam je dojako bio naš kralj! Budi nam gospodar kojem ćemo se klanjati i poštovati ga, kakav je običaj od starine!

Eto, care, radi toga sam došao. Ako sam rekao nešto što bi uvrijedilo tvoju veličinu, naredi da me na mjestu sasijeku, a ako si drugačijeg mišljenja, postupi kako rekoh, što će biti milije i Bogu i ljudima!

Sultan je s pažnjom slušao starca. Ono što je od njega čuo duboko ga se dojmilo. Pažljivo ga je neko vrijeme šutke gledao, a onda se sjeti da mu dolazi ispred ovdašnjih kršćana, katolika, koji su s papom na čelu posvuda njegovi najljući neprijatelji. Priznade da je sve mudro rekao i uzradova se što mu ovdje, u Bosni, njeni žitelji iskazuju vjernost i pokornost. Sada bolje raspoložen, obrati mu se:

– Nisi pogriješio što si došao preda me. Sve što si rekao na mjestu je. Poznate su mi vjerske prilike u tvojoj zemlji. Moja vjera mi ne dozvoljava da među mojim podanicima pravim razliku po vjerskoj pripadnosti. Stoga, uz ostale vjere koje se ovdje slijede, dajem punu vjersku slobodu i vama katolicima!

Nakon ovih riječi sultan dadne znak na što priđe pisar i kad je sjeo i pripremio pribor za pisanje, umoči pero u mastilo čekajući sultanove riječi. Ovaj digne prst, zatvori oči i počne:

«Ja sam sultan Mehmed han, i neka je poznato svima, kako prostom puku, tako i odličnim, ova moja vlastodržačka preuzvišena povelja, kojom bosanskim franjevcima ukazujem veliku pažnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska! Neka se smjeste u svoje bogomolje, te kako od uzvišene moje strane, tako i od mojih vezira, niti mojih potčinjenih niti mojih podanika – raje, niti svēga stanovništva cjelokupne moje carevine, spomenutima niko se ne smije miješati u njihove stvari, niti ih napadati niti vrijeđati, ni njih ni njihov imetak, ni njihove bogomolje!

Dozvoljava im se iz tuđine dovoditi ljude – svećenike, u moju zemlju. Stoga spomenutim izdajem uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu, pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i Gospodarem zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božijim vjesnikom Muhamedom, alejhisselam, i sa 120.000 pejgambera, i sa sabljom kojom se pašem, da ovome što je napisano, nikoje lice ne smije se suprotstaviti dokle god franjevci služe mene i moje zapovijedi, i dok mu budu pokporni!

Pisano 28. maja 1463. godine u Milodraž-polju, nadomak Fojnice.
Kad je pisar sve zapisao, sultan mu dadne znak da na naglas pročita naisano. Za to vrijeme je katolički svećenik mirno stajao, zbunjen ovim što je čuo. Nakon što je napisano ovjereno, jedan od sultanovih službenika na tren iziđe iz čadora i brzo se vrati sa zamotuljkom i stane sa strane. Uto drugi službenik uzme napisano, smota i stavi u kožni omot, priđe franjevcu i preda mu. Potom preuzme onaj smotuljak, razmota ga i prebaci preko leđa franjevca. Vidjevši da ga car dariva ogrtačem, još se više zbuni. Onda se ponovo spusti na tle u znak zahvalnosti za sve čime ga je sultan podario i uvažio mu molbu. Kad je napustio carski čador, ispred ga je čekalo još jedno iznenađenje. Tu ga je čekao još jedan sultanov poklon: opremljen jahaći konj. Zbunjeni franjevac kao da nije znao šta mu se to sve dešava. Potom mu priđe jedan od službenika, pomogne mu da uzjaše i ovaj krenu putem kojim je i došao, usmjerivši u Fojnicu, u svoj samostan.

HISTORIJSKI OSVRT: Taj znameniti dokument danas se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici i predstavlja jedan od najvrednijih dokumenata te kategorije u svijetu. Ona potvrđuje vjersku toleranciju u Bosni od prije 556 godina, U vrijeme kad su iz Španije na najkrvaviji način protjerivani Jevreji i muslimani, i kad je Evropa stotinama godina pije toga vodila križarsker ratove protiv islamskog svijeta tokom kojih je stradalo na stotinE hiljada ljudi s obje strane. Podsjetimo da je sultan IZDAO sličnu ahdnamu deset godina prije Fojničke i kršćanima Carigrada prilikom zauzimanja tog grada. U oba slučaja ahdname su preteče znamenite Deklaracije o ljudskim pravima, odnosno slobodi vjeroispovijesti, koju je izdala Međunarodna zajednica tek 1948. godine, koja je danas temeljni dokument o slobodi vjera. To govori koliki je značaj Fojničke ahdname a time i Bosne kojoj je zdata.

(Iz historijskog romana E. Imamovića, „Ajvaz-dedin san“, 
Sarajevo 2012)