
Bosna u Osmanskom Carstvu
NAPUŠTANJE BOŠNJAŠTVA: Nacionalizacija bosanskih pravoslavaca
Nacije na prostoru Balkana nisu postoja do kraja 18-og i početka 19-og stoljeća. Formiranje nacija javlja se nakon oslobođenja od osmanske vladavine, koji su rezultirali diferencijaciju Bošnjaka na tri religijske skupine, koje su u konačnici dobile svoj nacionalni Srpski i Hrvatski oblik.
Za razliku od mnogih zapadno-europskih zemalja, gdje je neprijatelj građanskih aspiracija bio unutrašnji feudalni vladajući sloj povezan sa crkvenim krugovima i uopće sistem vladavine po pravu naslijeđa, a gdje je antifeudalnu borbu vodilo građanstvo, u susjednim nam zemljama, osobito Srbiji, nosilac nacionalne emancipacije nije bilo razvijeno socijalno, kulturno i politički izgrađeno građanstvo, već zaostalo primitivno seljaštvo. Ideju nacionalnih sloboda i stvaranje nacionalne države nosili su seljaci i njihovi lideri, seoski knezovi i trgovci, a tada veoma malobrojno i slabo građanstvo je pratilo seljake. Ideja procesa nacionalne emancipacije u našim krajevima se zasnivala na patrijarhalnim odnosima i plemenskoj jednakosti, vjerskoj netrpeljivosti i gladi za zemljom, dok je građanstvo bilo povezano sa vlastodršcima i sistemom ekonomije Osmanskog carstva. (Filipović: 2007)
Za realizaciju srpskih nacionalnih koncepcija bilo je najvažnije da se pridobiju široke narodne mase u neoslobođenim oblastima, koji imaju zajednički jezik, to se odnosilo i na Bosnu, i na Hercegovinu. Zato se moralo pristupiti sistematskoj i organiziranoj propagandi, a najviše mogućnosti u tom pravcu pružala je ojačana srpska država. Za propaganda takvih ideja bio je zadužen ministar Srbije Ilija Garašanin, koji je u svom djelu Načertanije iz 1844.godine, zacrtao osnovne ideje u nacionalno- političkoj akciji. U Načertanijama se ističe da se “na istočna vjeroispovjedanja Bošnjaka neće biti za Srbiji težak zadatak uticati.” (Garašanin: 1844)
Kolika su bila nastojanja da se kod bosanskih pravoslavaca ugradi srpska nacionalna svijesti, govori činjenica da se poslije 1863.godine javila potreba za osnivanjem društva za širenje srpskog imena u Bosni.
Kako navodi historičar i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1926. do 1936. godine član SANU-a Vladislav Skarić, društvo sa sjedištem u Sarajevu: “ uzimalo je sebi u zadatak da iskorijenjuje podrugljivo ime Vlaha, a da uvodi ime Srbin. Skarić također navodi da su u takvim nastojanjima bili najaktivniji trgovci i srednja klasa.
Duše svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil Bogoljub Petranović”, koji je inače kaluđer, rodom iz Drniša u Dalmaciji, “Društveni članovi izlazili su na sarajevske carine pa dočekivali seljake kojima su govorili da ne treba da se zovu hrišćani nego Srbi” (Hadžijahić:1974)
Pored trgovaca, ovu ideju su podržali prosvjetni radnici koji su sprovodili nacionalnu agitaciju. Između ostalih toj populaciji pripada i Vaso Pelagić, koji će se smatrati kao prvi južnoslavenski sociolog.
“Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovori” (Pelagić: 1867)
Srpsko shvatanje vlastite nacionalnosti je uvelike proizašlo koncem dvanaestog stoljeća iz štokavskog jezika, koji je dotjerao Vuk Karadžić. Tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća Vuk je, uglavnom djelujući iz Beča, sačinio velik broj knjiga, rječnika, prijevod Novog Zavjeta i brojne zbirke narodnih priča.
Za Karadžića se poklapalo, štokavski sa srpskim, pa je svako ko ga je govorio sve tamo do Dubrovnika, bez obzira koliko ga je dobro znao, bio Srbin, baš kao što je za Starčevića svako takav bio Hrvat.
Srpska nacionalna svijest je definitivno prodrla u najšire mase pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, tako da se može sa punom razlogom tvrditi da među pravoslavcima tog vremena nije bilo zainteresovanosti za ideju bošnjaštva.
Također, može se tvrditi da je već prije austrougarske okupacije srpska nacionalna ideologija među bosanskim pravoslavcima našla svoj jak odraz.
Izvori: Vaso Pelagić, Rukovođu za srbskobosanske, ercegovačke, starosrbianske i makedonske učitelje, škole i obštine, 1867, član 36.
Dr. Filipović Muhamed, Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.
Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1990.
Teške laži i izmišljotine– prvo nikakva BiH- nije postojala do 1948 god.- kao AVNOjska Rep. u sastavu YU- sastavljena od tri istoriski zasebni regija- regije Krajine, regije Hercegovine i regije Bosne – istoriski regija BOSNA je teritorija– ,, Drina (do Višegrada)- Žepča, Pliva- Zenica- Konjic,,!,– Srediinom 19. vijeka kad je Ilija Garašanin govorio o Bošnjanima, na regiji Bosni nije postojala nacija, jer regija Bosna i druge- nisu imala državnost, pa se radi o prostornoj geografskoj odrednica- življa, koji je nosio nadimak- po imenu regije, Znamo da AVNOJsku BiH- čine tri istoriski zasebne regije.. Krajina, (Zapadna strana), Hercegovina, (Hum i Zahumlje), Bosna- (nije mijenjala ime) pa- živalj ima špic name- Bosanac- Hercegovac- Krajišnik- nisu to neka tri zasebna naroda- kao i na okolnim regijama- tu živi jedan- isti narod, na zapadnom Balkanu, jezik najjača odredica,!. Garašanin je koristio one nadimke življa koja su se koristila u tom vaktu 18- 19 vijeku,!? (Vuk Karadzić- neuko je zvao konvertite- Katolike. Latinima- po papinoj vjeri)!? Citate Ilije G.- se namjerno pogrešno tumače, tim se želi falsifikuje istorija, jer nikad se ne istakne do kraja- istina- da tada Bošnjani nisu bili nacionalni, već regionalni nadimak življu- po imenu regije- špic name- kao Ličani, Kordunaši, Banici, Slavonci, Cgorci, Dalmantinci ili regije po Srbiji,- Negotinska krajina, Ere (Užičani) KosovoMehotici, Raščani, Šumadinac, Vojvodini- Lale, Sremci. itd,..-jer na svim nabrojanim regijama- zapadnog Balkana, u suštini živi jedan- isti narod, isti- jedan jezik,..i sve što ide uz to od obilježja naroda,. VJERA- ne spada u osobine naroda, lična je stvar svakog čovjeka, promjenjiva je tokom života.- ,,JEZIK PRIPADA NARODU; ne NEKOJ teritoriji ili DRŽAVI,,! to se temelji na nauci- stav je struke- ligvinista.! Jezik je jedno od NAJAČI obilježjа- za pripadnost jednom narodu.! Mnogo primjera u Evropi i širom planete- ima država koje namaju- samo- svoj jezik, kao i naroda u državama koji koriste ,,tudji,,- zajednički jezik- jer na neki način pripadaju narodu čiji jezik govore. Etnički HRVATI- kao narod imaju svoj hrvatski jezik~ kajkavski sa čakavicom… SRBI kao narod imaju svoj jezik- srpski- štokavicu- koja ima više dijalekata ili varijanti ali srž, baza je ista- standardna za jedan jezik- koji je raširen na najvećem prostoru ovdašnji regija- Međutim, PISMO ne pripadaju narodima, već jezicima koji se na njima pišu
Ništa, sam kažem blokirajze baljezganje tog gore nepusmenog Svrstanog-Nesvrstanog. Ipak je ovo bošnjački portal, a ne guslarski i gangaški …
Žalosno je i tužno da se u 21 vijeku Velikosrpski propagandni mitovi još proturaju po glavama polupismenih idiota kao ovaj gore sa prvim komentarom.
Sve u ovom tekstu je tačno. 1850te u BiH nije postojao Srbin. To dokazano i prihvaćeno čak i od vrhunskih Srpskih historičara.
Sve ostalo je baljezganje velikosrba. Čuj BiH nije postojala prije 1948. Budalo skoči sa zgrade pametnije ti je. Pa Ban Kulin se predstavljao Banom Bosne prije skoro 900 godina. Šta je tebi hajvane?