Od Stjepana II Kotromanića broj izvora se povećava u odnosu na prethodni period, što nam omogućava pouzdaniji prikaz bosanske historije u prvoj polovini XIV stoljeća. No, i pored toga, među historičarima su prisutne razlike u prikazu vladavine ovog bana. Pojedini historičari, među kojima je i Sima Ćirković, prikazivali su bana Stjepana II kao ugarskog vazala, iako za takvu tvrdnju nema nikakvih uporišta u izvorima. Historija srednjovjekovne bosanske države je ispunjena brojnim specifičnostima i zanimljivostima, ali su prisutna i određena kontroverzna pitanja. Među historičarima su prisutna različita mišljenja o nekim pitanjima valdavine banova Stjepana II i Tvrtka I, a nažalost u historijsku nauku, pa i u školske udžbenike, uvukle su se krupne greške.
Većina historičara početaka vladavine bana Stjepana II Kotromanića datira na 1322. godinu, što je pogrešno. To proizilazi iz nerazumijevanja vladavine Šubića nad dijelom Bosne, a ne čitavom Bosnom. Već je rečeno da su neki historičari smatrali Šubiće kao vladare cijele Bosne, što su pogrešno protumačili iz Pavlove titulature. Međutim, istina u svemu tome je da su Šubići krajem XIII i početkom XIV stoljeća uspjeli zauzeti samo dio Usore, a ne cijelu Bosnu. Osim toga, vladar Bosne mogao je biti samo iz porodice Kotromanića, bosanske vladarske dinastije; vladara je birao stanak, sastavljen iz reda najmoćnije i najuglednije bosanske vlastele. Treba samo napomenuti da nema nikakvog izvora koji pokazuje da je bosanski stanak ikada priznao Šubiće za vladare. Dok su Šubići vladali u jednom dijelu Usore, jedini zakoniti vladar Bosne bio je ban Stjepan II Kotromanić, tako da je jedino ispravno njegovu vladavinu datirati na 1314. godinu, jer je tada naslijedio svog oca Stjepana I, koji je Bosnom vladao od 1290. do te 1314. godine.
O samostalnosti bana Stjepana II Kotromanića, prije svega, svjedoči izvještaj Mihe Madijeva o učešću bosanskog bana u savladavanju Mladina II Šubića, jer je Stjepanova vojna pomoć bila od presudnog značaja za rušenje Šubića. Što se tiče odnosa ugarskog vladara i bosanskog bana, sveden je na privatne dogovore, kao što je bio onaj iz 1323. godine. Po tom dogovoru je kralj Karlo dao Stjepanu II za ženu jednu dalju rođakinju svoje supruge, po imenu Elizabeta, kćerka kujavskog vojvode Kazimira. Ovom ženidbom se znatno podigao ugled bana Stjepana II. Naime, Karlova žena namjerno je izabrala bosanskom vladaru svoju rođakinju za ženu, jer je željela da se Anžuvinci i Kotromanići rođački povežu. I ovo je jedan od dokaza da je ban Stjepan II bio samostalan vladar, poznat i priznat čak i u poljskim političkim krugovima. O ugledu bana Stjepana svjedoče Dubrovčani, koji ga 1324. godine nazivaju „preuzvišeni muž i gospodin Stjepan, vojvoda Usore, Bosne, Soli i premnogih drugih mjesta“. Također, o visokom položaju bosanskog bana 1324. godine svjedoče i podaci iz ugovora između Zadrana i Bribiraca, u kojem Zadrani obećavaju da neće dirati kralja ugarskog, opštinu mletačku i bosanskog bana Stjepana.
Stjepan II je vodio samostalnu vanjsku i unutrašnju politiku, pa je 1324. godine prvi puta iskoristio priliku da se umiješa u hrvatske i dalmatinske poslove, tako što je pomogao prijatelju, knezu Juraju II Bribircu protiv Nelipca. Sve te poduhvate u Hrvatskoj i Dalmaciji Stjepan II je vodio kao suveren vladar, ne obazirući se ni na koga, uključujući u prvom redu ugarskog kralja, koji mu je posredovao pri ženidbi sa poljskom kneginjom. Ban Stjepan se svojevoljno pridružio slavonskom banu Mikcu koga je Karlo I posla na Nelipca.
Srednjovjekovna bosanska država je u XIV stoljeću dostigla vrhunac svoje moći za vrijeme vladavine banova Stjepana II i Tvrtka I, a to je period od 1314. do 1391. godine. Za vrijeme vladavine bana Stjepana II bosanska države je pored teritorijalnog proširenja doživjela i prviredni i kulturni uspon. Za nekoliko godina ban Stjepan II uspio je znatno proširiti granice bosanske države na prostor Završja (Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko polje), zapadnog Zahumlja, te Krajinu između Neretve i Cetine. Do 1324. godine njegova vladavina se prostirala na područje Usore i Soli, a 1326. godine, nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića, proširio je svoju vlast i na područje Huma. Zajedno sa Humom u sastav bosanske banovine ulazi i poznati trg Drijeva. Tako je Bosn po prvi puta izbila na obalu Jadranskog mora i na taj način ovladala jednim od najznačajnijih puteva koji su vodili od primorja prema unutrašnjosti.
Procijenvši da je Stefan Dečanski zauzet na jugu kraljevine Srbije, ban Stjepan II šalje vojsku na Travuniju i Polimlje, ali ga zaustavlja mladi kralj Dušan 1329. godine. Tom prilikom je i sam Stjepan jedva izvukao živu glavu, jer mu je u borbi ubijen konj, a Vuk Vukoslavić mu je ustupio svog konja. Ban Stjepan II je bio odličan državnik, diplomata i vojskovođa, a činjenica da je 1349. godine izvršio napad na područje Dušanove Srbije još je jedan dokaz njegovog samostalnog vođenja bosanske države. On je iskoristio zauzetost Dušana, pa je njegova vojska opustošila Konavle i Travuniju sa Trebinjem i Gackim, stigavši do Boke Kotorske. Sljedeće je godine Dušan uzvratio poslavši veliku vojsku od 80 000 vojnika u Bosnu. Ban Stjepan II bio je prinuđen na povlačenje u utvrđeni Bobovac. Dušan je doživio neuspjeh pod Bobovcem, a većina historičara su njegovo povlačenje protumačili kao prinuđeno zbog napada Bizantinaca na istoku srpske države. Ipak, pravi razlog njegovog povlačenja leži u nemogućnosti da pobijedi bosansku vojsku i osvoji Bobovac.
Tokom svoje vladavine ban Stjepan II je udvostručio teritoriju bosanske države, a svoj ugled je povećao udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog kralja Lajoša (Ludovika) I Anžuvinca, nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Tokom svog života ženio se tri puta. Prva supruga mu je bila ortenburška grofica 1314. godine, druga je bila kćerka nekog bugarskog cara 1329. godine, a treća poljska princeza Elizabeta 1335. godine. Sa trećom suprugom je imao dva sina, koji su umrli još kao maloljetni, te dvije kćerke Elizabetu i Katarinu. Elizabeta je bila udata za ugarskog kralja Lajoša I Anžuvinca, kako je već rečeno, pa je tako bila kraljica Ugarske i Poljske. U Europi je bila poznata kao Elżbieta Bośniaczka (Elizabeta Bošnjačka). Druga kćerka, Katarina, je bila udata za Hermana I Celjskog. Veliki ban Stjepan II Kotromanić je umro 1353. godine, a ukopan je u franjevačkom samostanu u Milama kod Visokog.
Povelje bana Stjepana II
U većini povelja u tituli vladara se spominju oblasti nad kojima taj vladar vlada, pa nam to omogućava da znamo kolika je bila država pojedinog vladara. Tako se u povelji bana Stjepana II Kotromanića, izdatoj velikom knezu Grguru Stipaniću nekad poslije 1324. godine, navodi da je ban Stjepan II „svim zemljama bosanskim, solskim, usorskim i Donjim Krajem i humske zemlje gospodin“, a na kraju povelje banov dijak Pribisav slikovito opisuje granice bosanske države, govoreći da Stjepan vlada „od Save do mora i od Cetine do Drine“.
Za dokazivanje samostalnog položaja bana Stjepana II veoma je važna povelja iz 1332. godine upućena knezu Vukoslavu Hrvatiniću. Ova je povelja napisana u hiži, tj. kući velikog gosta Radoslava u Moštrama, dakle velikodostojnika Crkve bosanske. Ova povelja za historičare je veoma dragocjen dokument o odnosu bosanskog bana prema Crkvi bosanskoj. U Povelji se navodi da su ban Stjepan i njegov brat Vladislav dali vjeru gospodsku knezu Vukoslavu, sinu ključkog kneza Hrvatina i to „pred dedom velikim Radoslavom i pred gostem velikim Radoslavom i pred starcem Radimirom i žunborom i Vlčkom i pred vsom crkvom i pred Bosnom da ne u naju Vuskolav sužn ni pogublenik“. Oni knezu Vukoslavu ovdje obećavaju da mu neće učiniti nikakvo zlo, ako ni on njima ne učini. Ako pak Vukoslav u nečemu zgriješi, treba da se opravda pred „dobrim muževima“, i ako se dokaže da nije kriv, neće mu oduzeti imovinu. Mjesto na kojem su Stjepan i Vladislav dali navedeno obećanje, tj. zakletvu, je hiža velikog gosta Radoslava. To nam ne ostavlja nikakvu sumnju u odnos Stjepana i Vladislava prema Crkvi bosanskoj. Očito je da je u javnom životu tadašnje Bosne postojala samo jedna crkva, tj. crkvena organizacija, na koju se bosanski banovi oslanjaju, ali koja također vidi podršku upravo u banovima. To je čvrsto svjedočanstvo da su svi velikodostojnici Crkve bosanske stajali uz bosanskog bana, podržavajući njihovu politiku. U tu skladnu zajednicu bosanskih vladara i Crkve nisu mogli prodrijeti ni Bribirci, ni Arpadovci, ni Anžuvinci. U tome, možemo reći, leži tajna uspjeha bosanskih vladara u XIII i XIV stoljeću. Bosanski vladari su imali podršku Crkve bosanske jer su se branili više od sto godina, a sa druge strane, Crkva je podržavala bosanske banove jer je jedino u takvoj Bosni mogla opstati.
Na osnovu podataka iz ove isprave zaključujemo da su bosanski vladari čvrsto stajali uz Crkvu bosansku kod kuće, ali su prema vani uvijek istupali kao katolici, kako na sebe ne bi navukli gnjev pape i katoličkih država. Čini se da je to otvoreno katoličko lice bosanskih vladara, koje je otvoreno gledalo katolički i nekatolički svijet oko sebe, bilo isto tako važno kao i ono drugo, hereticima, prijatno lice. To je bila bosanska crkva, vladarska, ugledna i nenametljiva, crkva sa kojom se moglo sarađivati bez bojazni da će vas njeni prelati istjerati sa prijestolja.
Također, veliki djedovi ove crkve su znali da položaj koji su stekli kod bosanskih vladara nisu mogli imati ni u jednoj drugoj državi. Podaci navedene povelje su veoma važni, jer nam daju odgovor zašto nikada nije organizovana posebna katolička biskupija u Bosni, kao i odgovor na pitanje gdje leži tajna izvanrednog političkog uspjeha bosanskih vladara i uspona bosanske države početkom XIV stoljeća.
Među poveljama bana Stjepana II Kotromanića, posebno treba istaći onu iz 1333. godine. Ona je pisana u Srebreniku, koji se tada prvi puta spominje u historiji. Naime, Dubrovčani su odavno već htjeli da dođu u posjed poluostrva Ston. Međutim, na Ston su pravo polagali i bosanski ban Stjepan II i srpski kralj. Oružani sukob je izbjegnut posredovanjem Dubrovčana, koji su dobili pravo na Ston i od bosanskog bana i od srpskog kralja. Tako u ovoj povelji ban Stjepan II daruje Dubrovčanima Rat, Ston, Prevlaku i ostrva oko Rata, a zauzvrat se Dubrovčani obavezuju da će bosanskim vladarima svake godine na dan svetog Vlaha davati dohodak u iznosu od 500 perpera. Također, ban Stjepan se ovom poveljom obavezao da će braniti Dubrovčane ako bi neko ugrozio njihove posjede na Ratu i Prevlaci. Isto tako, Dubrovčani su se obavezali da će prilikom boravka u Dubrovniku ustupiti zidanu palaču banu i članovima njegove porodice, te su još obećali i da na svojim posjedima neće pružati utočište vlasteli koja se odmetne od bana.
Vjerske prilike za vrijeme bana Stjepana II
Katolička crkva je još od početka XIII stoljeća uporno pokušavala učvrstiti svoj položaj u srednjovjekovnoj Bosni. Međutim, u tome su imali vrlo malo, ili nimalo uspjeha. To dokazuje slučaj sa prikupljanjem papinog poreza u Ugarskoj, kojeg je obavljao Rufino Civino od 1317. do 1320. godine. On je zabilježio da u Bosni nema šta prikupiti. Također, sačuvan je jedan zapis španskog putopisca koji je boravio u ovim krajevima 1324. godine. U tom zapisu stoji da u Bosni nema katolika.
Širenje bosanske države za vrijeme bana Stjepana II imalo je odraza i na vjersku sliku, jer u sastav bosanske države ulazi i katoličko i pravoslavno stanovništvo, koje će ugrožavati dominaciju Crkve bosanske i postepeno smanjivati njen utjecaj na stanovništvo srednjovjekovne Bosne. Zbog dominantnog položaja Crkve bosanske, krajem XIII i početkom XIV stoljeća dolazi do zajedničke franjevačko-dominikanske akcije. Međutim, takvo stanje nije dugo potrajalo, jer je tridesetih godina XIV stoljeća došlo do sukoba između ova dva reda oko prava na inkviziciju. To nije bio rijedak slučaj, jer je i u drugim europskim zemljama dolazilo do sukoba između franjevaca i dominikanaca, uglavnom oko teoloških pitanja, zadužbina, prava na inkviziciju, izvora milostinje i podmlatka.
Papa je pismom od 10. maja 1325. godine pravo na inkviziciju u provinciji Sklavoniji, a posebno protiv bosanskih bogumila, dodijelio franjevcu Fabijanu. Nakon toga, fra Fabijan se zaputio u srednjovjekovnu Bosnu sa osnovnim ciljem da riješi spor između franjevaca i dominikanaca, te da se ujedno bori i protiv Crkve bosanske. Papa Ivan XXII je 5. juna 1325. godine uputio pismo i ugarskom kralju Karlu Robertu i bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću, u kojem preporučuje fra Fabijana kao osobu koja će u sradanji sa drugim inkvizitorima uništiti bosanske bogumile i bosansko stanovništvo preobratiti na katoličanstvo.
Papina zabrana dominikancima da provode inkvizicije u Bosni i davanje ekskluzivnog prava na to franjevcima nisu donijeli nikakve pozitivne rezultate za katoličku crkvu. Radu franjevaca na širenje katoličanstva je smetao sam ban Stjepan II, pa je papa Benedikt optužio bana Stjepana II da ometa rad inkvizitora i da štiti i pomaže bogumile.
Ionako teško stanje u katoličkoj crkvi u Bosni pogoršano je izbijanjem novog, puno žešćeg sukoba, koji je izbio između franjevaca i bosanskog biskupa oko prava na uboranje crkvene desetine. Franjevci su se obratili papi, nastojeći da ga ubijede da oni trebaju uzimati desetinu, jer je sjedište bosanskog biskupa van Bosne, u Đakovu, a da biskup samo nosi bosansku titulu. Ipak, papa je sporno pravo dodijelio bosanskom biskupu, što je dodatno otežalo položaj franjevaca u Bosni. Suočavanje sa finansijskim problemima dodatno je smanjilo djelokrug njihovih aktivnosti, tako da su one svedene na puko misionarstvo.
Početkom XIV stoljeća na historijsku scenu stupaju prvi poznati franjevci misionari, koji su aktivno djelovali među bosanskim bogumilima. Među njima treba spomenuti Dominika Gangala, Andreadea Srdonsa, Ioannesa Anglujsa, Ioanesa Aragonusa, a moguće je da ih je u Bosnu doveo general franjevačkog reda fra Gerard Ordonis. Fra Gerard je u Bosnu došao 1340. godine, i sa njim su uslijedile velike promjene, jer su njegove aktivnosti nadmašivale sve prethodne. Rezultat toga bilo je osnivanje vikarije franjevačkog reda u Bosni negdje između 1340. i 1342. godine.
Zanimljive promjene dogodile su se i pod utjecajem fra Peregrina Saksonca, koji je postavljen za prvog vikara franjevaca. Zahvaljujući njegovom djelovanju i ban Stjepan II je počeo pokazivati određene simpatije prema pripadnicima franjevačkog reda. Peregrin se još istakao i kao dobar diplomata. Upravo on ima najviše zasluga za uspostavljanje diplomatskih odnosa Bosne i Mletačke, na što mu se ban Stjepan II odužio tako što mu je pomogao da postane bosanski biskup.
Ban Stjepan II je 3. aprila 1347. godine poslao pismo papi u kojem hvali zalaganje fra Peregrina za širenje katoličke vjere u Bosni, a ujedno traži od pape da mu u tome pomogne. Ban se zauzimao za podizanje razorenih i srušenih crkava, ali je bio protiv vođenja akcija usmjerenih protiv bosanskih bogumila. Kada je ban Stjepan II osjetio da bi fra Peregrin mogao zasmetati u Bosni, on se pobrinuo da dobije bosansku biskupiju koja je imala sjedište izvan Bosne. Sredinom XIV stoljeća ojačao je utjecaj franjevaca u mnogim segmentima života bosanskog društva. Tek nakon formiranja bosanske vikarije stvoreni su nepohodni preduslovi za izgradnju franjevačkih samostana u Bosni. Nažalost, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi vrijeme podizanja samostana. Osim toga, interesantno je da ni za jedan franjevački samostan iz XIV stoljeća ne postoji papino pismeno odobrenje, kakva je bila praksa za samostane u susjedstvu.
U historijskoj literaturi prisutna je pretpostavka da su uz pomoć bana Stjepana II osnovani prvi franjevački samostani u Milama, sa crkvom Sv. Nikole te u Sutjesci, kod vladarskog dvora, pa otuda i naziv Curia bani. Arheološka iskopavanja u Arnautovićima kod Visokog su potvrdila da je tu postojao samostan.
Privreda u vrijeme bana Stjepana II
U vrijeme vladavine bana Stjepana II došlo je do snažnog razvoja rudarstva, zanatstva, trgovine i podizanja gradova, što je sve imalo za posljedicu sveopšte blagostanje u Bosni. Tokom XIV i XV stoljeća trgovina je postala jedna od najvažnijih privrednih grana. Pored Dubrovnika, Bosna je trgovala i sa drugim primorskim gradovima, kao što su Split, Trogir, Zadar, Šibenik i Venecija. Bosna je najviše izvozila srebro, olovo, vosak, kože i još neke sirovine, dok su najčešći uvozni proizvodi bile tkanine, vino i so. Zahvaljujući porastu trgovačke djelatnosti, neki gradovi su postali trgovački centri, a u takve možemo svrstati Visoko, Srebrenicu, Zvornik, Foču, Goražde, Višegrad, Drijevu i Trebinje.
Još jedna privredna grana koja je doživjela napredak je rudarstvo. Ono je dakle, uz trgovinu, predstavljalo odlučujući faktor u privrednom razvoju bosanske države. Glavna uloga u razvoju rudarstva pripadala je rudarima njemačkog porijekla, Sasima. Rudarska proizvodnja je snažan zamah dobila početkom XIV stoljeća, a svojim vrhunac je dostigla sredinom XV stoljeća. Pojedini bosanski rudari su vremenom psotali odlični stručnjaci, pa su bili poznati i tražei i van granica Bosne. Najvažniji rudarski centri u Bosni su bili Srebrenica, Fojnica, Olovo, Kreševo, Ostružnica, Deževica i Dusina. Bosna je obilovala rudama srebra, olova, bakra, zlata i željeza.
Do XIV stoljeća zanatstvo je bilo vezano za seosku sredinu. Seoske zanatlije su svojom proizvodnjom zadovoljavale većinu potreba bosanskog stanovništva. Ali, tokom XIV stoljeća dolazi do snažnog razvoja cjelokupne privrede, pa tako i zanatstva. Stoga seoske zanatlije nisu mogle zadovoljiti sve potrebe društva. Bosanske zanatlije su imale uzor u Dubrovčanima, a pojedinci su tako dobro savladali vještinu određenih zanata, da su i oni, kao i trgovci, postali poznati i van granica Bosne. Među najvažnije i najrazvijenije zanate možemo ubrojiti kovački zanat i one zanate koji su izrađivali oružje. O tome nam svjedoče brojni nalazi srednjovjekovno oružja, a neke vrste su bile poznate i van bosanskih granica, kao što su bosanski mač i posebna varijanta bosanskog štita. S obzirom na obilje ruda srebra i zlata, razvio se i zlatarski zanat. Razni srebreni predmeti su bili izrađeni na bosanski način, a najprepoznatljiviji proizvod je bio srebreni pojas, karakterističan po velikoj količini srebra. Za vladavine bana Stjepana II uspon doživljava i kovački zanat, pa je počelo i kovanje bosanskog novca, čime je ugled Bosne u Europi dodatno povećan.
Komentariši