Langobardi ili Lombardi su istočnogermanski narod prema kojima se danas zove pokrajina Lombardija u sjevernoj Italiji. Porijeklo im nije do kraja razjašnjeno, ali pretpostavlja se da su živjeli na prostoru južne Švedske, a zatim se naselili na prostor Njemačke. Prvi ih spominje rimski povjesničar Tacit u 1. stoljeću pr. Kr., tvrdeći da su malobrojni, ali hrabri i borbeni te da žive na području donje Labe. Njihovu prisutnost na tom području potvrđuju i arheološki nalazi. Iako su zabilježeni povremeni sukobi s Rimljanima i susjednim Germanima, većina Langobarda živjela je relativno mirnim pastoralnim načinom života sve do velike migracije na jug krajem 4. stoljeću.
Zaposjevši područje koje otprilike odgovara današnjoj Austriji, Langobardi su se postupno iz plemenskog saveza razvili u srednjovjekovnu državu na čelu s kraljem Audoinom (sredina 6. stoljeća). Slijedio je dugotrajni sukob sa suparničkim Gepidima. Završen je 567. kada su pod vodstvom Alboina i u savezništvu s Avarima Langobardi zadali konačan udarac protivnicima. Na prijelazu 567. u 568. godinu, prešli su Julijske Alpe i prodrli u prostor koji je bio praktički nebranjen – bizantske su trupe nedavno bile pokorile tamošnje Ostrogote. Uspostavili su prijestolnicu u Paviji i brojna vojvodstva (kasnije ukupno 36). Idućih pedesetak godina obilježili su unutarnji nemiri i brojni ratovi s Francima i bizantskim trupama u Italiji. Langobardi su na osvojenom području ukinuli ostatke rimske uprave i pravnih ustanova. Početkom 7. stoljeća slijedilo je postupno pomirenje s lokalnim stanovništvom, kodifikacija langobardskog prava po uzoru na rimsko (Rotarijev edikt) i prijelaz Langobarda s arijanstva na katoličanstvo. Razvili su osebujan umjetnički stil kojeg karakteriziraju stilizirani likovi, tropruti pleterni element i dvodimenzionalnost, a bili su i poznati po izradi nakita.
Langobardi su doživjeli vrhunac pod kraljem Liutprandom u prvoj polovici 8. stoljeća. On je postupno osvajao bizantske teritorije u Italiji, jačao državnu upravu i njegovao dobre odnose s Francima i papom. Njegovi nasljednici napali su posjede pape Stjepana II., što je ovog potaknulo da potraži pomoć od franačkog vladara Karla Velikog. Godine 774. Karlo je pokorio Langobarde i preuzeo titulu langobardskog kralja. Langobardska vojvodstva na jugu Italije (npr. Benevent) zadržala su određen stupanj autonomije sve do dolaska Normana u 11. stoljeću.
Langobardi su kratko vrijeme (sredinom 8. stoljeća) vladali Istrom, gdje su tragovi njihove umjetnosti vide na kamenoj plastici Mauricijevog ciborija u Novigradu i plutejima iz Valbandona kod Fažane. Usto su sačuvane neke njihove riječi, primjerice brajda (iz langobardskog breit = širok). Grobnica langobardskog kneza pronađena je na Brešcu kod Buzeta, piše Boris Blažina
Komentariši