Poslije poraza vojske Bosanskog ejaleta pod Siskom 1593. godine gdje je poginuo veliki broj Bošnjackih spahija uspostavlja se institucija odžakluk-timara. Ta institucija je bila jedinstvena za BiH i nije postojala više nigdje u Osmanskom Carstvu i mnogi su je smatrali unikatnom privilegijom.
Odžakluk timar je značio da samo u BiH timar tj. imanje dato na uživanje postaje nasljedno tj. prelazi sa oca na sina umjesto ranije prakse da spahija može biti uživaoc timara samo dotle dok obavlja ili je sposoban za vojnu službu. Upravo tako i nastaje Bošnjacka vojna aristokracija i upravo se preko toga i uspjeva ostvariti i namjera da niko osim Bošnjaka ne može biti spahija u Bosanskom ejaletu.
Veliki broj bosanskih spahija dobio je kao timar ili zijamet zapravo svoju staru baštinu, pa su time bošnjacke obitelji sačuvale zemlju u svom posjedu. Time je uspostavljen odžakluk-timar — obiteljsko nasljedno feudalno imanje koje je postalo okosnica privrednog života u Bosni. Isključujući mogućnost da stranci imaju posjede u Bosni, spahijski sistem u bosanskom sandžaku postao je najkohezionija snaga bošnjackih feudalaca i najjači u cijelom Osmanskom imperiju.
Domaće spahije su jačale i postajale osnovni činilac u političkom životu Bosne, često jači i od uleme (vjerski sloj) i od gradskog sloja stavnovništva. Sandžak se dijelio na nahije (okruge). Interesantno je da su Osmanlije zadržale administrativne granice bivših bosanskih župa, dakle svaka je nahija imala skoro identičnu površinu kao nekadašnja župa, a čak su im i imena ostala ista. Nahiju je činila čarsija (grad) ili nekoliko kasaba (sela) koja su imala vise od 200 kuća. Nekoliko nahija u pravnom pogledu sačinjavlao je jedan kadiluk (teritorij pod jurisdikcijom jednog kadije – sturčnjaka za šerijatsko pravo). Kasnije u XVII stoljeću, kadiluci imaju istu površinu kao i kapetanije (rejon pod vojnom komandom kapetana). Na čelu nahije bio je muteselim (ili muselim) kojeg bi birali stanovnici nahije na dvije godine. Kasnije su sve te funkcije postale nasljedne.
Pritisak na sitni feudalni posjed-timar i veliki gubici u ljudstvu nastali u ratovima koje su vodili ljudi iz naših krajeva doveli su do promjene u dodjeli timara i uopšte statusa timara kao feudalnog posjeda u Bosni i Hercegovini. Sultan odobrava da se timarski posjedi u Bosni kao ejaletu daju u nasljedstvo u porodici, bez obzira na to da li u datom trenutku postoji nasljednik sposoban za rat. To je tzv. odžakluk. Odžakluk je odigrao značajnu ulogu u agrarnim odnosima u Bosni i imao presudan uticaj na političke i društvene odnose u Bosni i na odnos stanovnika Bosne i Hercegovine, prvenstveno Muslimana, prema centralnoj vlasti. Osim što je ovo područje bilo granično prema Evropi, naročito poslije Karlovačkog mira (1699.), i zbog toga imalo značajnu stratešku važnost, ono je zahvaljujuci sistemu kapetanija i odžakluka predstavljalo oblast sa specifičnostima u političkim i društvenim odnosima. Vlast je uglavnom bila u rukama domaćeg sloja koji se gotovo autonomno odnosio prema centralnoj vlasti. Posebno je važno istaći da se centralna vlast nije mogla miješati u pitanje timara. Na taj način u Bosni i Hercegovini timar je kao ustanova mnogo više zaštićen nego u drugim pokrajinama i kao posljedica toga timarski sistem je ovde bio čvršći nego u drugim zemljama i duže se održao na snazi. To je imalo jos jednu značajnu posljedicu u Bosni i Hercegovini. Rečeno je da Osmanlije nisu poznavale ni priznavale plemstvo po krvi. Međutim, priznajući da timar i zeamet prelazi u porodici kao naslijeđe, samim tim je priznato pravo nastanka plemstva, koje nije samo vojničkog karaktera nego i krvno plemstvo. Odatle se u ovoj zemlji i stvorila dosta jaka kompaktnost unutar timarske organizacije. Ako se tome doda da je većina kapetana pripadala feudalnom sloju, odnosno begovima, onda nije teško zaključiti odakle dolazi dosta stabilna ravnoteža u društvenim strukturama kao i političkim odnosima u ovoj zemlji. Ovakav feudalni sloj uspio je da se organizuje kao vodeca društvena snaga i da se u politici prema centralnoj vlasti pojavljuje kao predstavnik interesa ove zemlje. U tome nema razlike između Bosne i Hercegovine, jer je to jedna zemlja. Konačno, od XVIII vijeka odbrana Bosne i Hercegovine pada uglavnom na leđa naših ljudi, što još više povećava njihovo uvjerenje da oni, baš kao i njihova zemlja, imaju specifičan položaj u okviru Osmanskog Carstva.
Komentariši