U svom pohodu prema Europi Huni su prvo pokorili Alane 372. godine. Veći dio Alana pobjegao je na zapad i utopio se u germansko društvo. Provala Huna u Europu 375. godine imala je dalekosežne posljedice, obilježivši početak Velike seobe naroda. Ostrogoti su pred Hunima u neredu uzmakli, dok su Vizigoti odbačeni na dunavsku granicu gdje su zatražili prolaz na rimsku teritoriju. Navedeni događaji su se odvijali iznenadno, tako da nije bilo vremena za provođenje neophodnih mjera za zaštitu granice, zbog čega je Vizigotima dopušten prolaz preko Dunava. Povorka Vizigota je nekoliko dana prelazila granicu: muškarci, žene, djeca, stoka, na splavovima i čamcima, tako da je u konačnici prebjegao cijeli narod predvođen kraljem.
S obzirom na to da je cijeli narod naseljen na području Carstva, to je predstavljalo potencijalnu opasnost i teško rješiv problem. Ovakav problem se prvi put pojavio, pa su ga Rimljani pokušali izbjeći lukavstvom. Vizigotski kralj je priznat za rimskog generala, pa je tako ušao u carsku upravu, ali je i dalje ostao poglavar svog naroda. Prva posljedica ovog čudnog i dvoličnog rješenja bila je pobuna Vizigota 378. godine. Naime, rimske vlasti su zbile Vizigote na teritoriju bez dovoljno sredstava za život. Rimljani su po cijeni zlata prodavali Vizigotima pseće meso, uzimali ih kao robove u zamjenu za malo hrane, a to je sve navelo Vizigote da dignu oružje na Rim.
Bio je to ustanak jednog stranog naroda koji je u sred samog Carstva zahtijevao stalnu teritoriju boravka. Nakon prvobitnog iskazivanja nezadovoljstva u Marcianopolisu, 9. augusta 378. godine Vizigoti su se sukobili sa rimskom vojskom kod Hadrianopolisa. To je najznačajnija bitka gotsko-rimskih sukoba. Vizigote je predvodio Fritigern, a Rimljane car istočnog dijela Carstva, Valens. Car je potcijenio protivnike i time napravio veliku grešku. Uz to, zbog zavisti na vojnu slavu bratića Gracijana, cara na zapadu, on je odlučio da sam krene u bitku, iako mu je pomoć sa zapada obećana.
U želji da svu slavu pokupi, Valens je sam krenuo u bitku i doživio katastrofalan poraz, te je i sam pao u borbi. Jedna čitava rimska armija je bila uništena, a ovaj poraz je jedan od najvećih vojnih katastrofa u rimskoj historiji, te se može dovesti u isti rang sa porazom kod Kane od Hanibala. Ovim porazom su Rimljani prvi put bili prinuđeni da po nepovoljnim uslovima pregovaraju sa barbarima te da im dopuste trajno naseljavanje na svojoj teritoriji. Bitno je istaći i značaj bitke kod Hadrianopolisa. Naime, do tada su se Rimljani oslanjali na svoju pješadiju, koja je stoljećima bila njihova udarna snaga. Ova bitka označava prekretnicu u vojnoj historiji, jer je teška germanska konjica pregazila rimske legije, čime je nagoviješten novi period vojne historije – dominacija konjice.
Između IV i VI stoljeća u rimskoj vojsci i načinu ratovanja je došlo do izvjesnih promjena, a odnose se na zamjenu uloga pješadije i konjice – do IV stoljeća konjica je smatrana tek pomoćnim odredima, a pješadija je bila glavnina vojske, od IV stoljeća se sve više pažnje posvećivalo konjici, da bi u VI stoljeću ona potpuno preuzela ulogu pješadije kao udarne snage.
Car Teodozije i vizigotski kralj Alarik
Novi car istočnog dijela carstva bio je Teodozije I (379-395). On je 382. godine sklopio mir kojim je dopušteno Vizigotima da se, kao rimski federati, nasele u Meziji. Teodozije je nekoliko godina vodio taktički dobro zamišljene lokalne borbe, koristeći neslogu njihovih vođa, uključujući i podmićivanje. U rimsku vojsku su bili uključeni samostalni gotski odredi, što će se pokazati kao kobno za Rimsko carstvo. Mir je potrajao sve do Teodozijeve smrti 395. godine, kada je izbila nova pobuna Vizigota pod vođstvom kralja Alarika. Naime, krajem IV stoljeća Vizigoti su počeli birati kraljeve. Imali su porodicu Balte koja je imala dužnost da da kralja kada god je to potrebno. Izabran je Alarik koji je tada imao oko 30 godina. Zbog učešća u ratovima, Teodozije mu je ranije obećao da će biti unaprijeđen u rimskoj vojsci.
Poput drugih germanskih vođa, on je želio položaj rimskog generala kako bi zapovijedao legijama. No, nakon Teodozijeve smrti obećanja nisu ispunjena, pa je Alarik postao ogorčen na Carstvo. Pošto je 395. godine prihvatio kraljevsko dostojanstvo svog naroda, pred njim se otvorio drugi put. Umjesto branitelja, postojao je neprijatelj Carstva, prvo na Balkanu, a zatim u Italiji. Teodozija su naslijedili maloljetni sinovi Arkadije i Honorije, koji nisu bili sposobni da vladaju, naročito ne u tako teškom periodu za Carstvo. Pred smrt ih je otac ostavio pod zaštitom generala Stilihona, romanizovanog Vandala. Arkadije je dobio istočnidio sa središtem u Konstantinopolisu, a Honorije zapadni sa sjedištem u Rimu, mada je on vrijeme uglavnom provodio u Milanu.
Uprava na zapadu se nalazila u rukama Stilihona, koji je zadržao položaj vrhovnog vojnog komandanta svih, i istočnih i zapadnih legija. Narednih trinaest godina Stilihon je bio najmoćnija ličnost u rimskom svijetu. Stilihon se pokazao kao odan branitelj cijelog carstva od napada barbara, ali je zastupao Honorijeve interese nasuprto Arkadijevim.
Vizigoti su u to vrijeme bili naseljeni u Trakiji, pa su krenuli da opustoše Ilirik pod vođstvom kralja Alarika. Vizigoti su pustošili Trakiju i Makedoniju, napredujući sve do zidina Konstantinopolisa. Arkadijeva vlada na istoku nije imala snage da im se suprotstavi na bojnom polju. To nije odgovaralo vladi na zapadu, jer je Ilirik bio glavni cilj Stilihonove politike, ne zato što je donosio prihode, nego ljudstvo. Od III do VI stoljeća najkorisniji odredi carske vojske su regrutovani upravo iz brdskih krajeva Ilirika i Trakije.
Krajem 395. godine Vizigoti su iz okoline Konstantinopolisa otišli u Tesaliju, gdje su se susreli Alarik i Stilihon. Stilihon se spremao za napad na Vizigote, ali je tada iz Konstantinopolisa stigla naredba preko Arkadijevih poslanika da se istočne legije vrate kućama, a Stilihon nazad u Italiju. Bio je to neshvatljiv i poguban potez istočne vlade jer je time cijela Grčka žrtvovana. Pogotovo je neshvatljiv potez kada se uzme u obzir situacija koja je bila na strani Rimljana, jer je Stilihon imao šansu da suzbije Vizigote i Alarika učini bezopasnim. Kada mu je put otvoren, Alarik se uputio prema jugu Grčke i prešao na Peloponez.
U proljeće 397. godine Stilihon se ponovno umiješao. Sa svojim odredima je stigao na Peloponez da se obračuna sa Alarikom, ali se opet, ovaj put na korak od pobjede, morao povući, opet po pogubnim naredbama iz Konstantinopolisa. Naime, vlada na istoku je davala koncesije Vizigotima kako bi naškodila Stilihonu, pa su time omogućavali Alariku da se spašava, te mu uz to dali i zemlju u Epiru. Konstantinopolis i Alarik su postigli sporazum po kojem je Alarik dobio zvanje zapovjednika vojnika Ilirika, za kojim je dugo žudio, više na sljdećoj strani>>
Komentariši