Vizigoti u Italiji i Galiji
U međuvremenu je došlo do drugog napada na Italiju. Grupe Germana pod Radagajsovim vodstvom su prešle Alpe i krenule prema Rimu, ali se ponovo ispriječio Stilihon, porazivši ih 405. ili 406. godine pod zidovima Firence. Međutim, uskoro je izbio sukob unutar samog Carstva, pa je car Honorije naredio pogubljenje generala Stilihona, čovjeka koji je Carstvo više puta do tada spašavao.
Nakon Stilihonovog ubistva 30 000 barbarskih vojnika se pridružilo Alarikovoj vojsci, tražeći od njega da krene na Italiju. On je najprije na carski dvor poslao bezuslovnu ponudu koju su Rimljani morali prihvatiti. Tražio je određenu svotu novca i razmjenu taoca kako bi se povukao u Panoniju. Car je to odbio, ali nije preduzeo nikakve mjere za odbranu Italije od germanske najezde.
Vizigoti su na sebe preuzeli odgovornost da osvete Stilihona, pa je Alarik 408. godine objavio rat Rimu. Pod izgovorom da će kazniti Stilihonove ubice, krenuo je prema Rimu sa velikom vojskom. Iako je Stilihonova vojska još uvijek postojala, ona nije imala namjeru da se suprotstavi onima koji žele da osvete smrt njihovog generala, jer je to ustvari bila plaćenička vojska. Honorije se zatvorio u Ravenu, a Alarik je bez otpora prošao sve do Rima.
Kada se ulogorio pred gradskim zidinama, nadao se da će blokadom slomiti grad koji nije imao zaliha u slučaju opsade. Vizigoti su zadržavali sve namirnice koje su iz luke Ostije uz Tibar trebale dolaziti u grad, pa je Rimljane uskoro pogodila glad, a zatim i epidemija. Ulice grada bile su pune mrtvih tijela, i pošto pomoć iz Ravene nije stigla, senat je odlučio pregovarati. Senatori su, kako su govorili, došli da sklope mir, ali da su spremni i na borbu ako je potrebno, te da se ne boje.
Na taj pokušaj zastrašvivanja se Alarik nasmijao i poručio Rimljanima da će povući opsadu tek kada dobije svo zlato, srebro, pokretnu imovinu grada i sve barbarske robove. Rimski delegati su ga upitali šta će njima ostati, na šta im je on odgovorio: „Vaši životi!“.
Poslije dužih pregovora, Alarik je pristao na podnošljive uslove – povući će se nakon što mu isplate 5000 funti zlata, 30 000 funti srebra, 4000 funti svilenih tkanina, 3000 skerletnih koža i 3000 funti bibera. Senat se uz to obavezao i da će tražiti od cara da sklopi mir sa Gotima. Kako prilozi građana nisu dostigli tražene sume zlata i srebra, ostatak je prikupljen tako što su skidani ornamenti sa predstava božanstava i čak pretopljene neke zlatne i srebrene statue. Primivši sve što je tražio, Alarik se u decembru 408. godine povukao do južne granice Etrurije, kako bi tu sačekao ispunjenje carevih obećavanja. Za vrijeme boravka u Italiji Alariku se pridružio veliki broj barbarskih robova, tako da je njegova vojska dostigla brojku od 40 000 ljudi. Krajem 409. godine Alarik je ponovo poveo vojsku prema Rimu kako bi cara prisilio na sklapanje sporazuma.
Osvajanje Rima
U julu 410. godine vođeni su pregovori između Vizigota i Rimljana, ali su završili bez uspjeha, što je Alariku dalo povoda da po treći put krene na Rim. Ponovo je okružio grad i izgladnjivao branitelje i stanovništvo, da bi konačno 24. augusta 410. godineosvojio Rim. Bio je to prvi pad Rima nakon keltskog osvajanja grada u IV stoljeću stare ere. Osvajači su uzimali ukrase od zlata i dragocjeni materijal, ali stanovništvo nisu zlostavljali. Osim bogatog plijena, uzeli su i kao taoca carevu sestru Galu Placidiju. Tražili su od rimskih vlasti zemlje, a primamljivost ovih krajeva ih je navela da napreduju prema jugu kroz čarobnu Kampaniju.
Namjesnici u Africi su obustavili izvoz žita, pa se Alarik uputio na jug kako bi prešao u Afriku, ali je u blizini Kozence iznenada umro 410. godine. Njegovi sljedbenici su mu priredili epski sprovod. Vodu rijeke Busento su skrenuli sa njenog toka izgradivši brane, u koritu su iskopali grob i sahranili kraljevo tijelo, a onda srušili brane i pustili vodu da teče svojim normalnim tokom. Svi robovi koji su radili na tome su pobijeni kako bi tajna kraljevog vječnog počinka zauvijek ostala, te kako bi njegovo tijelo i grob sačuvali od eventualnog uništavanja. Grob kralja Alarika je i do danas neotkriven.
Komentariši