Glasoviti švedski slavista i slavenofil Dr. Alfred Jensen proputovao je čitavi slavenski svijet a bio je kod nas na jugu nekoliko puta proučavajući narod, krajeve te književne, kulturne i političke prilike južnih Slavena. Tako je bio prvi puta u Bosni god. 1892. Svoje utiske napisao je u jednom feljtonu u velikim švedskim novinama Goteborgs Handels čeh Sjofartotidning pod naslovom: K r o z B o s n u. Velike prednosti Bosne kao turističke zemlje. Socijalni razvoj. Austrijska okupacija. Općenita naobrazba. Nekoliko dana u Sarajevu.
Austrijska istočna politika . Za svakog turistu, botaničara, geologa, historičara, arheologa, filologa, političara i stratega je nada sve vrijedno da posjeti Bosnu i Hercegovinu. željeznice su određene po zonama i vrlo jeftine a imade i IV. razred. S divljeg krasa u Hercegovini spuštaš se najedamput do ubave savske doline. Nigdje na svijetu ne može se putovati tako sigurno kao tu od vremena okupacije. U Hercegovini traži se na svakom koraku putnica.
Kada sam pak putovao od Gackoga do Mostara pratio me je na diližanski jedan časnik, jedan bosanski infanterista i dva tirolska lovca. Jensen spominje i poznatu mu literaturu o Bosni i Hercegovini počamši od Madžara Ivana pl. Asbotha (Beč 1888.) te Klaića. Većina historičara su austrofili dok su hrvatski i srpskl pisci djelomično jednostrani. Francuski i engleski pak pisci su već zastarjeli. Okupaciju Austro-Ugarsike prispodablja Jensen s okupacijom i kolonizacijom Rimljana i Rusa na istoku.
Vojska je u Bosni i Hercegovini sve načinila, željeznice, puteve i t. d. Austro-Ugarska dala je sve narodu samo ne slobodu. Jensen prikazuje historiju i statistiku okupiranih polaajina iza god. 1885. Naročito ga zanima prosvjeta, jer je god. 1886. iznosio prosvjetni budžet već 147.000 for. Pravoslavni su svoje škole sami dizah u svojim općinama, te je bilo već 54 pučkih škola s 466 učitelja i učiteljica. Kod katolika spominje veliku djelatnost franjevaca. Muhamedanskih pučkih škola bilo je 631 i 42 medrese te oko 1000 džamija i 1700 hodža. U tim školama uči se malo osim Kur'ana. Sarajevo je lijep grad s 200 mošeja, pravi sjeverni Damask.
Grad je mnogo pretrpio od požara g. 1879. za okupacije, ali se sada diže novi na starim paljevinama, koje se još vide, ali jednako nepravilno kao i prijašnje staro Sarajevo. Pred kavanama i malim dućanima sjede Turci s turbanima i čibukom a većina činovnika nosi fesove. Većinom su monogami. Tu imade i mnogo cigana i španjolskih židova, koji prodaju tkanine, lule papuče, oružje, filigranske stvari, itd. Najbolji uimjetnici zlatari su cincari ili kucovlasi. Vlada taj obrt slabo podupire te uvodi monopolski sistem.
Jensen je posjetio Sarajevo upravo na rođendan cara Franje Josipa dne 18. kolovoza, te su u predvečerje bile sve državne i neke privatne zgrade osvjetljene, isto i citadele na visokim brdima a minareti zelenilom ovjenčani. Begova džamija bila je električno rasvjetljena. Zapovjednik Sarajeva, koje je onda imalo 45.000 stanovnika, barum Appel jašio je na čelu vojske po ulicama te se je tako pomiješao militarizam s orijentalizmom. Održana je i pučka svečanost s bečkom muzikom i glazbom ali bez naroda. Došli su i neki Srbi i Hrvati, Grci, židovi i Turci, koji su pili i jeli ali nijesu slavili.
Kroz Bosnu i Hercegovinu želi Austro-Ugarska u Novi Pazar i na Solun, da može izvoziti na more. Velevlasti su tu. okupaciju sankcionirale a da nisu znale ni što su učinile i postigle. Glavna je svrha bila pacifikacija. Ako će Austro-Ugarska moći uvesti kulturu u toj turskoj pokrajini, biti će joj Europa zahvalna a Austro-Ugarska će svoju premoć na jugu ojačati. Godine 1895. bio je Jensen ponovno u Bosni i napisao jedan feljton u istim novinama dne 10. rujna: Sarajevo. Jensen tu veli, da u Bosni nema grada, koji bi ise mogao ljepotom takmičiti sa Sarajevom osim Jajca sa svojim prekrasnim vodopadima. U Sarajevo dolazi se kao u bugarsko Trnovo s prekrasnom dolinom i serpentinama uz Miljacku, koja teče dolinom oko 500 metara visokom. Kuće su se posule po brdu, no većina se grada nalazi u dolini, te je jedan od najljepših gradova na balkanskom poluotoku.
Dalje piše Jensen: Sarajevo je danas miran grad. Austrija je taktično postupila u Bosni, te su Muhamedanci jednakopiravni s katoličkim i pravoslavnim Slavenima te madžarskim i njemačkim kolonistima. Ne stoji, kako srpska i hrvatska presa piše da su zapostavljeni, jer je i emigracija prestala. Ako se n. p,r. koji muhamedanac želi pokrstiti to mora pred vlastima potvrdiiti, da to čini bez piritiska ili sa strane svećenika ili roda. Polovina vojske u Bosni su muhamedanci, koji su jednaki državljani kao i sve druge narodnosti. U pogledu narodne kulture postupa vlada vrlo oprezno.
Sarajevo imade već svoj Narodni muzej, koji je vidio i švedski profesor i etnograf Montelius kod svog posjeta u Sanajevu, te je o njemu vrlo pohvalno izjavio. Jedan visoki činovnik rediguje moderan ilustrovan časopis (Nada) u modernom duhu. On se čuva međutim da upotrijebi ime hrvatski i srpski već neprestano rabi jezik zemaljski ili bosanski, jer da i seljaci vele da govore bosanski.
Mnogobrojne mošeje i minareti daju Sarajevu posve turski izgled, a groblja imade oko 50, skoro u svakoj ulici. Najveća Begova džamija ne daje izvanredan utisak. Mnogi stupovi kao i arabeske i neprestano klanjanje umaraju pogled. Blizu je čaršija s 50 malih ulica raznih trgovaca. Uz mošeju je i fontana i lipa za hladovinu, te se tu može ljeti lijepo odmarati. Tu je i šenijatska škola u arapskom stilu, sarajevska muhamedanska univerza. U sobama za profesore i đake posvuda sofe, više za spavanje nego za učenje. Na zavodu bilo je 36 đaka stipendista, koji moraju imati barem 24 godine, a učenje traje 5 godina. Jensen je posjetio i jednu kavanu na obali Miljacke, gdje se servira dobra kava i puši fini duhan, a dobivaju se i koje novine.
Evropska kultura se ondje još mnogo ne širi, makar da militairizam oko toga mnogo nastoji a niti ne baš na neprijatan način. Sve je već električno rasvjetljeno. Blizu Sarajeva je kupalište Ilidža uz rijeku Bosnu još dosta jednostavno i bez glazbe. U istom hotelu gdje je Jensen stanovao stanovala je i gospođa ministra Kalaja, te je u svojiim odajama priredila zabavicu za bolje muhamedanske gospođe. Svi prozori su bili zastrti gardinama, da ne bi tko od muškaraca što vidio. Muškarcima se je u hotelu dalo do znanja, da budu cijelo popodne odsutni iz hotela ili da se zatvore u svoje sobe pod portirovom kontrolom. Ova zabrana muške slobode me je otjerala iz Sarajeva.
Po treći puta bio je Jensen u tim krajevima godine 1909., a poslije je napisao u istim novinama dne 13. X. feljton: U H e r c e g o v i n i. Jensen piše: Ako je tko za i protiv austrijske uprave imade svatko donekle pravo. No jedno je sigurno, da je sada lijepi red u Bosni i Hercegovini!, o čemu bi se druge balkanske države u mnogočem mogle šta naučiti. Civilizaciija podržava se uz pomoć bajuneta, no mora se priznati, da je militarizam podigao krasne ceste, mostove, modemu poštu itd. te upućuje neuki narod na sjajnu disciplinu. Vojna uprava dozvoliava si koješta šta je ovdje novo. Jensen je krenuo iz Hercegovine pješice do granice Dalmacije. Tamo ga nisu pitali za putnicu, jer su se ove pokrajine nakon okupacije smatrale istom državom, a on se je izdavao za učitelja iz Dubrovnika. Jedan mu je čovjek rekao, da mnogi učenjaci dolaze te gledaju tamošnje bilje i kamenje. Spustio se je prema Neretvi gdje je krasna dolina s duhanom i vinogradima, malim seldma i morem. Naokolo su svuda visoka brda oko kojih se vijuga put prema Boki Kotorskoj gdje nestaje duhana i flore. Posvuda po Hercegovini imade propalih crkava i turskih kula iz vremena okupacije, a sada imade bezbroj modermh austrijskih tvrđavica. Jensen je čitavi put iz Dubrovnika do Trebinja, 30 km, načinio pješke, te mu se je vanredno sviđalo promatrajući sukob dviju kultura i priroda. Tu se sastaju tri religije, katolička, pravoslavna i muslimansika. Eto to su djelomični utisci Jensena viatora po Bosni i Hercegovini od kojih su neki već historički, neki suvremeni i zanimljivi i koje je on kasnije obradio temeljito u svojim djelima. Naročito u svojoj knjizi Fron Balkan u poglavlju »Tvo bosniska skalder« (Dva bosanska pjesnika), gdje nam prikazuje rad i živopise fra Grge Martića i Avde Hasanbegova Karabegovića. Jensen ističe kako je jezik u obim pokrajinama najljepši u kojem su pjevali i ponajbalji srpski pjesnik Petar Petrović svoj Gorski Vijenac i Hrvat Ivan Mažuranie Smrt Smail Age Čengića, koji su modernu poeziju spajali s narodnom, koja u tim pokrajinama živi još u punom tijeku. Glavni reprezentant narodne poezije u Bosni je fra Grga Martić, koji je ujedno i glavni reprezentant hrvatske i katoličke kulture u okupiranim izemljama. Jensen opisuje Martićev životopis i pjesijički te politički rad među tamošnjim Hrvatima nastojeći izgladiti opreke između muhamedanaca i kršćana. Martić je radio u duhu tadanjeg ilirskog pokreta te je već u Zagrebu upoznao vođe Gaja, Mažuranića, Vraza, Demetra i druge odlične Hrvate i bio s njima u vezi. Među mladim muhamedanskim pjesnicima spominje Jensen Avdu Hasanbegova Karabegovića te opisuje njegov životopis i pjesnički rad koji on prispodablja s onim Jovana Dučića i Milana Rakića, ponajboljim modernim srpskim pjesnicima, makar da je od njega izašla samo jedna knjiga pjesama, jer je rano umro. Nije ljubio tadanje nove prilike u Bosni a njegov ideal bila je muhamedanska Bosna.
Jednako opisuje Alfred Jensen Bosnu i Hercegovinu u velikom svom djelu Slavia (Stockliolm 1896. i 1897.) u drugom dijelu: »Fron Donau till Adria« ili Od Dunava do Jadrana, gdje na više mjesta vrlo lijepo i simpatično prikazuje prirodne i kulturne prilike Bosne i Hercegovine iz novijeg vremena s nekoko ilustracija.
KALENDAR NAPREDAK,01.01.1935.
Komentariši