ličnosti

Ličnosti

ALI-DEDE BOŠNJAK (DEDOVIĆ) – FOČAK

Preporod je 2009. godine objavio članak o još jednom Fočaku, Ali-Dede Bošnjaku, koji je, kao šejh Gazi Husrev-begova hanikaha u Sarajevu, napisao djelo pod naslovom ”Kitāb Fedā’il džihād” (Knjiga o vrlinama džihada), a koje je u našoj literaturi pogrešno pripisano njegovom istoimenjaku iz 17. stoljeća.

Ovi novi podaci o životu i djelu Ali-Dede Bošnjaka rezultat su dužeg istraživanja i analize relevantne literature i prvorazrednih izvora, od kojih neki, dosadašnjim istraživačima, ili nisu bili poznati, ili su bili poznati, ali nisu bili valjano prepoznati i povezani. Njih u svojim djelima ne navode, ni Ali-Dedeovi savremenici Ibrahim Pečevi i Munir Beligradi, ni poznati biobibliografi koji ga spominju: Abdullah Atai, Katib Čelebi, Mehmed Sureja, Mehmed Tahir Brusali, Muhammed Muhibbi, niti naši istraživači djela bosanskih autora na orijentalnim jezicima: Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Smail Balić, Hazim Šabanović, Džemal Ćehajić i Ismet Kasumović.

Od njih saznajemo da mu je ime bilo Ali, da mu se otac zvao Mustafa, da je rodom iz Mostara ili Nevesinja (za što nema dokaza), da je po završetku osnovnog školovanja u domovini, otišao u Istanbul, da se tamo obrazovao kod poznatog sufijskog šejha Muslihuddina ibn Nuruddina[2] iz Plovdiva, da ga je on uveo u halvetijski red i dao mu ”idžazet na iršad”, da se s njim, u pratnji sultana Sulejmana, obreo u poznatoj bici pod Sigetom, da je nekoliko puta hodočastio Meku i Medinu, da je bio šejh hanikaha i čuvar turbeta sultana Sulejmana (po čemu je prozvan Šejh Turbe), da je u tom mirnom kutku, provodeći skroman i pobožan život, godinama predavao sufijske i teološke nauke, pisao svoja djela, uvodio u halvetijski red pogranične šejhove i dijelio im ”idžazete na iršad”. Godine 1001/1592., odaziva se na poziv sultana Murata III i odlazi u Meku da nadzire radove na popravci Mekam-i Ibrahima, o čemu piše djelo ”Temkin el-Mekam fi el-Mesdžidi-l-Haram” (Postavljanje Mekama u Mesdžidi Haramu). Pored nadzora na poslovima oko popravke Mekam-i Ibrahima, Ali-Dede tu završava i svoje životno djelo ”Havatim el-hikem” (Pečati mudrosti). Nakon završenog posla i obavljenog hadža, Ali-Dede se preko Damaska upućuje u Istanbul, gdje podnosi izvještaj sultanu. Odatle se ponovo vraća u Siget, gdje u miru provodi ostatak života, povremeno odlazeći na vojne, u kojima, ”kao stari ratnik i derviš”, bodri vojsku na borbu. Ali-Dedeovu smrt na povratku sa posljednjeg vojnog pohoda do u detalje je u svojoj Historiji opisao Ibrahim Pečevi.[3]

Naspram ovako detaljnog opisa njegovih posljednjih dana života u tuđini, iz do sada objavljenih radova, o Ali-Dedeovom djetinjstvu saznajemo tek toliko da je rođen u Bosni. Izuzme li se njegov nadimak Bošnjak, o njegovoj kasnijoj vezi sa Bosnom nema ni riječi. Čovjek, naprosto, ne može vjerovati: Može li biti da nakon odlaska na školovanje u Istanbul, Ali-Dede Bošnjak više nije dolazio u Bosnu? Može li biti da je dolazio pa, čak, i živio, a da se to vremenom zaboravilo?

ALI-DEDE BOŠNJAK JE PISAC DJELA ”FEDĀ’IL DŽIHĀD”

U rukopisu ovog djela koje je, prije 1. safera 1029/1620. godine, prepisao neki Ibrahim[4] doslovno stoji: ”Emma ba‘du, ad‘afu-l-‘ibādi ve efkaruhum ilellāhi-l-kerīmi ‘Alī ibn hādžī Mustafā ‘afallāhu ‘anhumā bi fadlihī, el-Bosnevijju mevliden ve beleden, ve-l-hanefijju el-halvetijju mezheben ve mešreben, turābu akdāmi-l-fukarā’i, hādimu zāvijeti sāhibi-l-hajrāti, el-emīri el-Gāzī eš-šehīdi eš-šehīri bi Husrev-beg, nevverallāhu mešhedehu ve tābe merkaduhu ve dže‘ale-l-džennete mesvāhu fī beldeti Saraj, hamāhallāhu bi ‘ajni-l-himājeti ve-r-ri‘ājeti min džemī‘i-l-āfāti ve-l-‘āhāti ilā jevmi-d-dīni, Āmīn!… Bu Kitâp Fezâ’ili cihâd tesmiye olundu, üç bâb üzerine tertīp olup, evvelki bâbinde kırk hadîs nebeviyye nesrîyle ve nazmiyle tercüme olundu, iki bâbinde kırk hadîs nebeviyye nazmiyle tercüme olundu, üçüncü bâbinde gazayla gâziler methine birkaç söz ve birkaç hikâye îrât olundu…” / ”A zatim, najslabiji i Allahu Plemenitom najponizniji rob Ali, sin hadži Mustafin – neka im Allah Milosni oprosti – po rođenju i mjestu boravka Bošnjak, sljedbenik hanefijskog mezheba, halvetijskog opredjeljenja, prašina pod nogama siromaha, sluga[5] zavije dobrotvora, emira, gazije i šehida, poznatog pod imenom Husrev-beg – Allah mu turbe ozario, počivalište lahkim učinio i Džennet boravištem dao – u gradu Sarajevu – Allah ga sačuvao i poštedio od svake nedaće i nesreće do Sudnjeg Dana – Amin!… Ovo je knjiga o vrlinama džihada u tri poglavlja; od kojih prvo sadrži četrdeset hadisa sa prijevodom na turski jezik u prozi i stihu, drugo četrdeset hadisa sa prijevodom u stihu na turskom jeziku, a treće nekoliko riječi i priča u pohvalu gazijama…”

Ko bi ovaj šejh Gazi Husrev-begove zavije (hanikaha) u Sarajevu mogao biti drugi nego Ali-Dede Bošnjak? Zar mu ime nije Ali? Zar mu ime oca nije Mustafa? Zar po rođenju nije Bošnjak? Zar po opredjeljenju nije halvetija?

Međutim, pišući o šejhovima Gazi Husrev-begova hanikaha u Sarajevu, Hamdija Kreševljaković kaže: ”Niti nam je poznat prvi šejh u ovom zavodu, niti njegovi nasljednici sve do 1669. Ove je godine sjedio na postu šejh halvetijskog reda Ali ef. sin Mustafin, rođen u Sarajevu. U biblioteci bivšeg Bosansko hercegovačkog zavoda za proučavanje Balkana nalazi se rukopis (broj 489) djela ”Fedail džihad” (Vrline borbe ili rata) što ga je na turskom jeziku po raznim arapskim djelima sastavio ovaj šejh za bosanske gazije. I to je sve, što se za sad zna o Ali ef. Umro je u Sarajevu 1050 (1679.).”[6] Ne navodeći bilo kakve izvore, Mehmed Handžić o ovom šejhu i njegovu djelu piše: ”Spomenut ćemo ovdje još Bošnjaka Aliju sina Hadži Mustafina, koji je pripadao halvetijskom redu derviša i dugo godina u svom rodnom mjestu Sarajevu vršio službu šejha u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Umro je u Sarajevu 1050. (1640.) godine. Iza sebe je ostavio na turskom jeziku pisano djelo o fedâili džihâdu (vrlinama borbe i rata). Djelo je podijeljeno na tri poglavlja, a u svakom poglavlju nalazi se po četrdeset hadisa. Interesantno je kod njega to što većinu hadisa prevodi i u prozi i u stihu. Stihovi su dosta jasni i lijepo složeni.”[7] Pišući o Bošnjaku Aliji, sinu Hadži Mustafinom, Šabanović se pozvao na Handžića.[8] Džemal Ćehajić u svome radu pod naslovom ”Derviški redovi u jugoslavenskim zemljama sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu”, u poglavlju o halvetijama u Bosni i Hercegovini i Gazi Husrev-begovom hanikahu u Sarajevu piše: ”Što se tiče šejhova Gazi Husrev-begova hanekaha, pored svih nastojanja i truda, nismo mogli saznati ko su bili prvi pročelnici hanekaha i kojem su ogranku halvetijskog reda pripadali. O tome nema podataka sve do početka XVII stoljeća ukoliko buduća (u originalu pogrešno: bubuća) istraživanja ne pruže više. Izvori koji postoje u jugoslavenskim bibliotekama i arhivima i drugim institucijama ne pružaju nam ništa više za pomenuti period! Dakle, prema onome što znamo i do čega smo mogli doći u svojim istraživanjima, šejhovi Gazi Husrevbegova hanekaha smjenjivali su se ovim redom: Alija, sin Mustafin (umro 1640)…”[9]

Ono što začuđuje jeste da se ni jedan od navedenih istraživača naše kulturne baštine nije dosjetio da se ovdje radi o Ali-Dede Bošnjaku. Dodatnu zabunu Kreševljaković je unio svojom tvrdnjom da je riječ o šejhu Ali ef. sinu Mustafinu, rodom iz Sarajeva, koji je umro 1050. (1679.) godine. Navedena godina ne može biti tačna, jer 1050. po Hidžri odgovara 1640. po Miladu (po rođenju Isa, a. s.). Tu grešku su primijetili i u svojim radovima ispravili Handžić, Šabanović i Ćehajić, tako što su, kao tačnu, pogrešno uzeli 1050. godinu po Hidžri. Kreševljaković nije naveo izvor iz koga je uzeo ovaj podatak, ali je očito da je tu godinu uzeo iz jedne bilješke iz Kadićeve hronike[10] u kojoj stoji: ”Belde-i Saray Bosna vâki merhum Gâzi Husrev-beg hânekâh şeyhî ve câmi‘i imâmi Ali efendi 1090. vefât etti.” (Ali-efendi, šejh hanikaha i imam džamije rahmetli Gazi Husrev-bega u gradu Sarajevu umro je 1090. (1679.) godine). Iz ove bilješke se ne vidi da je otac ovoga Ali-efendije bio hadži Mustafa. Kreševljakoviću je, izgleda, bilo dovoljno da nađe šejha hanikaha po imenu Ali pa da mu pripiše ovo djelo, pretpostavljajući da mu se otac zvao Mustafa. Međutim, sve da mu je ocu i bilo ime Mustafa, ovaj Ali-efendi, koji je umro 1090. (1679.) godine, nije mogao biti pisac spomenutog djela o vrlinama džihada. Dokaz za to je činjenica da je naš rukopis prepisan prije 1. safera 1029. (1620.) godine, dakle, 60 godina ranije, dok je ovaj šejh Ali-efendi bio još dječak. Kao krunski dokaz da je ovdje riječ o Ali-Dede Bošnjaku, a ne o Ali-efendiji iz 17. stoljeća jeste bilješka prepisivača na kraju djela u kojoj stoji: ”Temmet er-risāle bi-lhajr, merhum ve magfur, se‘īd ve šehīd el-muhtādž ilā rahmetillāhi el-Meliki el-Medžīdi Siketvârde Hunkârî şeyhî olân ‘Alî-Dedenin te’lîfi ettidiği risâlei şerîfedir, nevverallāhu merkadehu.” / ”Kraj risale. Časnu risalu je napisao sretnik, šehid i merhum Ali-Dede, šejh carevog hanikaha u Sigetvaru – neka mu Allah, Uzvišeni Vladar, oprosti i počivalište ozari.”

RUKOPISI DJELA ”FEDĀ’IL DŽIHĀD”

Nije nam poznata sudbina rukopisa koji navodi Kreševljaković. On je, najvjerovatnije, bio među onih 2.065 rukopisa koji su 1950. godine iz biblioteke Balkanološkog instituta preneseni u Orijentalni institut u Sarajevu. Čudi nas da ga u svojim radovima nisu koristili Šabanović, Ćehajić i Kasumović koji su radili u Orijentalnom institutu. Najvjerovatnije za njega nisu znali. Šabanović to u svome radu naglašava konstatacijom: ”Rukopis: nepoznat.” U svakom slučaju, ukoliko je tamo i bio, izgorio je u požaru ratne 1992. godine. Jedan primjerak ovog djela nalazi se i u rukopisu br. R-2034 koji se čuva u biblioteci muzeja Topkapı Saray u Istanbulu. Njega je u svome katalogu obradio Karatay[11], sa površnom konstatacijom da je to komentar zbirke od četrdeset hadisa o vrlinama borbe i da ga je napisao Derviš,[12] Ali ibn hadži Mustafa, ne dajući nikakve biografske podatke o autoru. Izgleda da ni on nije prepoznao da je ovdje riječ o Ali-Dede Bošnjaku? Ovo djelo spominje i Ismail-paša el-Bagdadi,[13] navodeći da je podijeljeno na tri poglavlja i da ga je napisao Ali ibn el-Hadždž Mustafa el-Bosnevi er-Rumi. Ni njemu nije bila poznata biografija pisca pa je poslije njegova imena stavio tri tačke (…). Koliko je nama poznato, jedino je Kahhāla[14] precizno identifikovao ovo djelo i uvrstio ga u popis djela Ali-Dede Bošnjaka.

ALI-DEDE BOŠNJAK JE PORIJEKLOM IZ FOČE

Što se tiče podatka o mjestu rođenja Ali-Dede Bošnjaka, njega je, izgleda, prvi naveo Muhibbi koji kaže: ”‘Ali-Dede el-Bosnevī, el-ma‘rufu bi Šejhi et-Turbe, vulide bi beldeti Mostar min mudāfāti Livā Hersek min Bilādi Bosna” / ”Ali-Dede Bošnjak, poznat kao Šejhi Turbe, rođen je u gradiću Mostar koji pripada Hercegovačkom sandžaku u Bosni.”[15] Dakle, ovdje se nigdje ne spominju izrazi ”kadiluk” i ”ejalet” kako neki naši istraživači navode. Zato se ne mogu kao tačni prihvatiti oni prijevodi u kojima stoji da se rodio u kasabi Mostar, ”kadiluku Hercegovine, u ejaletu Bosna”. Prvo, ne treba smetati s uma da je od njegovog osnivanja 1470. pa sve do 1572. godine, glavni grad Hercegovačkog sandžaka i sjedište njegovog sandžakbega bila Foča, da su se nadležnosti fočanskog kadije protezale sve do Makarske i da je Mostarski kadiluk osnovan tek 1519. godine.[16] Drugo, u vrijeme Ali-Dedeovog rođenja nije bilo nikakvog ”ejaleta Bosne”. Naime, Hercegovački sandžak bio je od svoga osnutka pa sve do 1580. godine u sastavu Rumelijskog ejaleta, a onda je ušao u sastav Bosanskog pašaluka, ejaleta ili beglerbegluka na čijem je čelu stajao beglerbeg s naslovom paše sa tri tuga.[17] Na osnovu čega je Muhibbi naveo, a drugi od njega preuzeli podatak da je Ali-Dede Bošnjak rođen u Mostaru, nije nam poznato. Bašagić dodaje ”ili Nevesinju”[18]. U svakom slučaju, Muhibbijev navod, koju stotinu godina kasnije, ne može se uzeti kao vjerodostojan, ukoliko postoji vlastoručna bilješka Ali-Dede Bošnjaka u kojoj sam za sebe kaže da je Fočak. A takva bilješka postoji. U Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sarajevu čuva se rukopis br. Rs-338, čiji je prepis, u gradu Manisi u Turskoj, 5. ševvala 965. (1558.) godine, završio Muhammed ibn Husrev ibn Hizr el-Mihalidži, a za svoje potrebe otkupio Ali, sin hadži Mustefe Dedović, Fočak. Ta bilješka glasi: ”Temellektuhu bi širā’in sahīhin ve ene el-fekīru ‘Alī ibn el-hādždž Mustafā Dede-i-zāde el-Fočevī” / ”U moje vlasništvo (ovaj rukopis) je došao valjanom kupovinom, a ja sam siromah Ali, sin hadži Mustafe Dede-i-zade (Dedović), Fočak”.[19] A da je ovaj hadži Mustafa, Ali-Dedeov otac u Foči, zaista, postojao, najbolje potvrđuje činjenica da je on u Foči podigao Hadži Mustafin mesdžid, poznat još i pod imenom Pilavske džamije po porodici Pilava, koja je u okolnoj mahali bila najbrojnija. Ova džamija sa drvenom munarom nalazila se na lijevoj strani puta koji iz Foče vodi prema Brodu. Pišući o ovoj džamiji, Alija Bejtić kaže: ”Ne znamo ništa ni o njenom osnivaču Hadži Mustafi, niti kad je tačno objekat nastao. Sigurno je, pak, samo to da je džamija nastala najkasnije do kraja šesnaestog stoljeća. Prvi poznati spomen okolne mahale, koja je dobila ime po toj džamiji, potječe iz god. 1600. u navedenom vakufskom obračunu.”[20] Eto, sada se, zahvaljujući ovoj bilješci, zna da je ovaj Hadži Mustafa otac Ali-Dede Bošnjaka.

Ova Ali-Dedeova vlastoručna bilješka sadrži još jedan podatak koji ne nalazimo ni u jednom drugom izvoru, a to je da je uz odrednicu ”Dede” stavio i riječ ”zade”, što se može prevesti kao Dedović. To bi moglo značiti da je još prije njega u toj porodici neko nosio titulu ”Dede” (istaknutog učitelja derviškog reda), po kome su njegovi potomci prozvani Dedovićima. U odgonetanju ove zagonetke, interesantno bi bilo proučiti porodično stablo porodice Dedovića koja je sve do posljednjeg rata (1992.-1995.) živjela u Foči i nekim selima oko Foče. Da li bi Hadži Mustafa mogao biti identičan sa Mustafom, a Ali-Dede, sin Hadži Mustafin sa Alijom, sinom Mustafinim koji se spominju u defteru Hercegovačkog sandžaka, a koji je završen između 1. i 10. maja 1585. godine (Tapu ve kadastro, Ankara, Nº I/483, fol. 34 verso i 35 recto), nismo mogli utvrditi. U tom defteru se navodi da je ”baština Rudača (u selu Kunovo kod Foče), u posjedu Mustafe, u posjedu Alije, sina Mustafina.”[21]

ZAKLJUČAK

Na osnovu gore navedenih izvora sa sigurnošću se može tvrditi da je Ali-Dede Bošnjak bio šejh Gazi Husrev-begova hanikaha u Sarajevu, da je pisac djela ”Fedā’il džihād” i da je porijeklom iz Foče. Kada i koliko dugo je služio u Gazi Husrev-begovom hanikahu u Sarajevu, iz do sada poznatih izvora, ne može se pouzdano utvrditi. Pretpostaviti je da je to bilo prije 983. (1575.) dodine, kada je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović podigao tekiju pored turbeta sultana Sulejmana pod tvrđavom Sigetvar u kojoj mu je ponudio, a on prihvatio mjesto pročelnika. Na to ukazuje i sam Ali-Dede Bošnjak kada kaže: ”Ve ešāre lī bi hidmeti ez-zāvijeti ve ene el-fekīru, hādimu turābi akdāmi-l-fukarā’i” /”…a meni siromahu, slugi prašine pod nogama siromaha, ukazao da služim u tekiji.”[22] Kako je, pak, potpuno palo u zaborav da je Ali-Dede Bošnjak bio šejh hanikaha u Sarajevu, teško je objasniti. Možda su pisani tragovi o tome nestali u velikom požaru 1697. godine za vrijeme provale Eugena Savojskog u Sarajevo, kada su izgorjeli, ne samo sidžili sarajevskog suda iz toga vremena i rukopisi Gazi Husrev-begove biblioteke nego i sama zgrada hanikaha? Također, ne treba zaboraviti na činjenicu da je – uprkos tome što je Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami iz 938. (1531.) godine striktno odredio da šejh njegova hanikaha bude halvetijskog reda – sredinom 19. stoljeća na čelo hanikaha došao je šejh nakšibendijskog reda, kome su, naravno, pripadali i njegovi nasljednici. Teško je povjerovati da se već tada nije mogao naći sposoban šejh halvetijskog reda, kako se vakufnamom tražilo, pa se iz nužde pribjeglo odstupanju od odredbe vakufname. Prije će biti da je to učinjeno stoga što su predstavnici halvetija sa snažnom asketskom tendencijom i melamijskom pozadinom počeli dolaziti u sukob sa nosiocima vlasti i ortodoksnom ulemom, s jedne strane, i što je nakšibendijski red u to vrijeme zadobio odlučujući utjecaj u Bosni i Hercegovini, s druge strane. Od momenta kada su nakšibendije preuzele Gazi Husrev-begov hanikah, nije se moglo ni očekivati da se propagira učenje halvetija, pa ni gore spomenuto djelo Ali-Dede Bošnjaka. Ne treba zaboraviti da je u sukob sa sarajevskom ulemom i čaršijom, kasnije, došao i šejh Hasan Kaimi-baba, najpopularnija duhovna ličnost u evropskom dijelu Osmanskog carstva krajem 17. stoljeća, koji je pod pritiskom morao ostaviti rodni zavičaj i preseliti se u Zvornik, gdje je i umro 1091. (1680.) godine. Bašagić navodi da Sarajlije i danas (1912.) osuđuju ponašanje svojih pređa prema Kaimi-babi i da je više puta čuo od pojedinih staraca kako se ljute na indolenciju čaršije prema ovom ili onom prvaku i kako povikuju: ”Mi nikada nismo znali cijeniti ljude! Kaimi-baba naš je bio, pa smo ga otjerali između sebe.” [23] Ovo nekoliko novih podataka pokazuje da život i djelo Ali-Dede Bošnjaka nisu još ni izdaleka rasvijetljeni i da predstoji još mnogo rada. Možda se neki novi podaci o Ali-Dede Bošnjaku mogu naći i u njegovom pismu koje je iz Damaska uputio svome učitelju Muslihuddinu u Istanbulu, a koje našim istraživačima očito nije bilo poznato? Prijepis ovog pisma, na pet stranica teksta, nalazi se u jednom rukopisu u Univerzitetskoj biblioteci u Ankari.
Napisao:Haso Popara
Objavljeno u Preporodu 2009. godine

[1] Vidi: Preporod, godina XXXVI, broj 8/824, od 15. marta 2006./15. safera 1427., str. 26-27.

[2] Puno ime mu je bilo: Muslihuddin Mustafa ibn Nuruddin Ahmed el-Filipevi el-Konstantini er-Rumi, poznat i pod nadimkom Nuruddin-zade. (Vidi: Kahhala, XII, str. 239 i Hediyye el-‘Ārifin II, str. 436).

[3] Vidi: Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija II, 1576-1640, Sarajevo, El-Kalem, str. 184-185.

[4] Zna se da je Ali-Dede Bošnjak imao sina Ibrahima i da je njegovom učeniku Muniri Beligradiji bilo ime Ibrahim. Prepisivač Ibrahim bi mogao biti jedan od ove dvojice Ibrahima.

[5] Izraz ”hādim” (sluga, hizmećar) pisac je ovdje upotrijebio iz skromnosti. Shvatiti doslovno da je bio obični derviš bilo bi isto kao shvatiti da je danas kralj Saudijske Arabije koji nosi titulu ”Hādimu-l-Haremejni” (Sluga dvaju Harema) čistač Haremi-Šerifa u Meki i Poslanikove, a. s., džamije u Medini.

[6] Vidi: Spomenica Gazi Husrevbegove četiristo-godišnjice, Sarajevo, 1932., str.156.

[7] Vidi: Izabrana djela Mehmeda Handžića, Knjiga I, Teme iz književne historije, str. 314.

[8] Vidi: Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 241.

[9] Vidi: Džemal Ćehajić, Derviški redovi…, Sarajevo, 1986., str. 87).

[10] Vidi: Muhamed Enveri Kadić, Tārīh Enverī, Svezak IV, str. 234

[11] Vidi: Karatay, Fehmi Edhem, Türkçe Yazmalar Kataloğu, II, br. 2989/I, 4b-68b.

[12] On je iz izraza ”hādim” razumio da je pisac djela Ali, sin Hadži Mustafin bio obični derviš, a ne šejh hanikaha.

[13] Vidi: Ismā‘īl-paša el-Bagdādī, Īdāh el-meknun fī Zeyl ‘alā Kešf ez-Zunun, II, str. 196.

[14] Vidi: ‘Umar Ridā Kahhāla, Mu‘džem el-Mu’ellifin – Teradžimu musannifī el-kutubi el-‘arebijjeti, VII, str. 243.

[15] Vidi: Muhammed el-Muhibbi, Tārīh Hulāsa el-Eser fī a‘yāni-l-karni el-hādī ‘ašere, III, str. 200.

[16] Vidi: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, str. 46-47 i 157-162.

[17] Ibideum, str. 47.

[18] Vidi: Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, Knj. III, Svjetlost, Sarajevo, str. 340.

[19] Na ovom ustupljenom podatku zahvaljujem se kolegi Osman-ef. Laviću.

[20] Vidi: Alija Bejtić, Povijest i umjetnost Foče na Drini, Sarajevo, 1957., str. 34.

[21] Vidi: Muhamed Hadžijahić, ”O jednom manje poznatom domaćem vrelu za proučavanje crkve bosanske”, Prilozi, Institut za istoriju, Sarajevo, godina X/II, 1974., broj 10/2, str. 87.

[22] Ali-Dede el-Bosnevi, Muhādarātu-l-evā’il…, str. 121.

[23] Vidi: Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, Knj. III, Svjetlost, Sarajevo, str. 136.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *