U junu 1915. se III. bataljon Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2 borio unutar 1. brdske brigade (gm. Novak) na Soči, u prostoru Plave. Ova je, pak, bila potčinjena 18. pješadijskom divizionu (gm. Böltz) te, dalje, XVI. korpusu (fzm. Wurm) i, konačno, 5. armiji (gdi. Boroević).
Dvadesetpetog juna 1915. vrh 383 bio je pod žestokom neprijateljskom artiljerijskom vatrom. S Korade (kota 812), kao i s Planine (kota 653) brundale su teške granate. Ipak, još su se držali ljudi iz II. bataljona Pješadijske regimente br. 100, oslabljeni i desetkovani prethodnim napadima Talijana i artiljerijskom vatrom koja je trajala već satima.
Kao i već često ranije, ponovo su se koristile dokazane trupe kad je trebalo učvrstiti otpor do krajnjih granica. Povučeni su dijelovi III. bataljona Bosanskohercegovačke regimente br. 2 iz prostora kote 363, istočno od Plave, da se pojačaju linije vojnika II. 100.
Već je i dovođenje pola 12. čete III. bataljona, što je učinio It. Goedickea, bilo remek-djelo. Ono je uslijedilo tako vješto da su oba voda stigla na naređeno mjesto i odmah zauzela položaj, uprkos žestokoj talijanskoj artiljerijskoj vatri, bez gubitka i jednog jedinog čovjeka. Sad, položaj nije bio baš prava riječ za haos koji se odigravao pred očima Bošnjaka. Nekad postojeći rovovi, neprestalnom vatrom Talijana bili su gotovo poravnati i jedva prepoznatljivi.
I, te jarkove, u najboljem slučaju kanale, trebalo je držati. Po svaku cijenu.
Voda 2. voda It. Sinkovec, suštinski hladnokrvan, kao i It. Goedicke, još u akciji u čitavoj srpskoj kampanji, ne obraćajući pažnju na tešku vatru, ispitivao je teren pred sobom, poslao tamo stražu te zauzeo plitko udubljenje koje je iskopala snažna neprijateljska granata.
Slijedećeg dana su povratili dah i udahnuli zrak kako treba. Rano prije podne je It. Weber, s jednim vodom 10. čete III. bh. 2, pojačao bataljonski sektor i odmah su ga poslali na najugroženiju poziciju.
A talijanska artiljerija i dalje je, bez prekida, slala svoje bezbrojne granate, Stubovi kamenja dizali su se uvis i padali po gotovo nezaklonjenim ljudima. Ranjenici su zazivali u pomoć, umirući zurili u nebo, a mrtvi služili kao zaklon živima.
Gubici su se jezovito povećali.
U sumrak su se Alpinci u malim grupama pokušali, pod vlastitom artiljerijskom vatrom, privući popravljenim žičanim preprekama i rasjeći ih. Opasnost je bila pravovremeno uočena. Zaštektaše hici. Niko se nije vratio svojima!
Taj hrabri pokušaj bio je znak predstojećeg napada. Oko 10 sati je došlo vrijeme za to. Talijani su nastupili s koncentriranim snagama. U sektoru Plava bio je pakao, a i na vrh 383 su udarali talasi napadača. Alpinci su se pod zaštitom svojih reflektora dovukli sve do pocijepanih zapreka Austrijanaca. Još dok su se šuljali, primijetile su ih oštre oči poljske straže. Odgovarajuće naredbe prošle su kroz tanke redove. Evo skaču. “Avanti… avanti Savoya…”, napadači vičući odagnavaju strahu noćnu tamu. Dižu se poput duhova, padaju i opet se dižu na noge. Već su sasvim blizu redovima Austrijanaca! Ni metak ne izlazi iz pušaka Bošnjaka. Oči Bošnjaka, koji drhte od ljutnje i borbenog bijesa, širom su otvorene. U glasovima neprijatelja već odzvanjaju tonovi trijumfa.
Ali, prerano!
“Živjela Austrija… Zivjela Austrija….!”, odjekuje borbeni poklič Bošnjaka. Kiša ručnih granata udara u talijanske redove. Jedinica skače iz zaklona, juri u susret napadačima kroz rastrgane prepreke. S mržnjom i bijesom u srcu, noževima i ručnim granatama u rukama, bacaju se na protivnika.
Jezoviti sudar, i Bošnjaci se zabijaju medu protivnike. Počinje klanje. Kao opijeni, ubadaju, gaze i obaraju mrske neprijatelje, bijesne poput grabežljivih životinja, grizu, dave i urlaju.
Žar uništenja ih je začarao… Ubiti… Ubiti…! Otpor Talijana upadljivo popušta. Oklijevaju. Još jedno vrijeme se metež pomiče tamo-ovamo. A onda se iznenadno okreću, počinju trčati, bježe, strmoglavljuju se niz padinu, natrag u spasonosnu dolinu. A tek sada lajanje mitraljeza zanje. Talijani padaju kao snoplje, u čitavim redovima. Kotrljaju se još malo nizbrdo i ostaju ležati prije nego što ih pregaze oni koji nadiru za njima.
Od tog trena momke više nije bilo moguće zadržati. Osjećaj nadmoćnosti nanovo im uspaljuje borbene instinkte. Vidjeli su plodove svog rada i poput podivljalih baciše se u gomilu koja je bježala. Naredbe svojih oficira nisu mogli ili nisu htjeli čuti.
Bio je problem odvojiti Bošnjake od odbjeglog neprijatelja. Tek ih je talijanska baražna vatra privela razumu i, svjesna krivnje, ali puna ponosa, većina se vratila na svoje početne pozicije.
Istrošeni borbom i desetkovani neprijateljskom artiljerijom, Bošnjaci su prerano, 28. juna 1915., raspušteni.
Mjesec dana kasnije. Nakon prethodne teške zaštitne vatre, Talijani su 20. juna 1915. napali Monte San Michele. Osvajanje tog brda bilo je pretpostavka zauzimanja platoa Doberdo. Ostane li taj vrh talijanski, Gorica i južni front na Soči bit će izuzetno ugroženi i neće ih se moći držati na dulji rok. Da bi se to spriječilo, trebalo je podnijeti svakau žrtvu.
U to vrijeme je III. bataljon Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2, pod svojim privremenim zapovjednikom mjr. Ružičićem, bio dodijeljen 12. brdskoj brigadi (obst. Schwarzenburg) 93. pješadijskog diviziona (gm. Boog) i VII. korpusu (nadvojvoda Joseph) unutar 55. armije.
Dvanaesta brigada je bez oklijevanja alarmirana i naredeno joj je da krene u protunapad. U tom trenutku bila je u položaju mirovanja u području Ranziana. Krenula je u marš prvih popodnevnih sati 20. jula 1915., prošla Mernu i Gabrije i u ponoć se grupirala za napad.
Dvadesetprvog jula 1915., u tri sahata, brigada je iz Coticija, gdje je ostalo brigadno zapovjedništvo, krenula ka Monte San Micheleu. Jedna četa II. bataljona Pješadijske regimente br. 57 činila je lijevo krilo, nadovezujući se na dvije čete II. bataljona Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2 (9. i 10.), zatim tri čete II. bataljona Pješadijske regimente br. 57, IL. bataljon Pješadijske regimente br. 100 ,kao i I. bataljon Pješadijske regimente br. 93. Iza 9. i 10. čete III. bh. 2 su, u drugom redu, u pripravnosti bile stavljene 11. i 12. četa. U toj grupaciji krenulo se naprijed
Deseta četa III. bh. 2 uskoro je stigla do južne ivice jednog izduženog jarka, na čijem se sjevemom rubu pružalo podnožje Monte San Michelea, a kog je sa zapada zatvarao upravo Monte San Michele. U duhu naredanja primljenih od zapovjednika bataljona mjr. Ružičića, hptm. Jedina je, sa svojom 10. čelom, trebao direktno napasti na vrh. Ali, kad se s visine na sjevernoj ivici uspalila žestoka vatra i čuli uzvici “hura” i “Savoya”, odlučio je povesti napad preko sjevernog ruba. Mjr. Ružičić, koji se upravo našao uz 10. četu, složio se s tom odlukom.
Hptm. Jedina, sa svojom 10. četom, žumo pređe jarak i time natjera više talijanskih patrola, kao i slabije snage koje su se nalazile na sjevernom rubu jarka, na povlačenje prema Monte San Micheleu. Buka borbe sa sjevernog ruba i zemljišta iza njega poticala je od drugih bataljona koji su napredovali. Dijelovi II. 57 (obstit. Spindler), L. 93 (mjr. Marko i mjr. Caucig) i II. 100 (oblt. Gleissner) bili su zauzeli prve linije protivnika. Zurno dovučena talijanska pojačanja u meduvremenu su se ukopala iza kamenih blokova koji su okruživali vrh 275 i u njih redovima izazivali razaranja ručnim granatama te puščanom i mitraljeskom vatrom. Udaljenost medu protivnicima mjestimično nije bila veća od 10-15 koraka. Napad je zaostao. U to vrijeme je hptm. Jedina došao sa svojim ljudima do II. baon pj.r. 57, koji je zapeo u borbi, javio se obstit. Spindleru, dobio od njega kratke upute i sam uletio u borbena događanja.
Prvi vodovi su brzo prešli otvoreni prostor. Odozgo, od kamenih blokova, gusto smještenih jedan do drugoga, zasipala ih je žestoka pješadijska i mitraljeska vatra. Nastupili su prvi gubici, prvi mrtvi su ostali ležati.
Ali, s nesmanjenim borbenim duhom Bošnjaci su gurali naprijed i došli, opet uz velike gubitke, do donjeg ruba neumoljivo branjenih kamenih utvrđenja. Razvila se borba s najkraće udaljenosti. Svega nekoliko metara dijelilo je neprijatelje. Ručne granate su djelovale ubitačno, a svaki pokret je imao za posljedicu kišu metaka iz talijanskih mitraljeza, koji su, s nešto povišenih položaja, držali Bošnjake prikovane za tlo. Kao paralizirani, ljudi su ležali raštrkani unaokolo, gotovo nezaklonjeni, na otvorenom terenu, izloženi nadmoćnoj vatri neprijatelja. Kao prikovani, ležali su servirani na tacni. Gubici na gubitke. Bilo je lahko uvidjeti kraj.
Odozdo dode posljednji vod čete. Mladi It. Miheve ih je, pun neustrašivosti, poveo uz padinu. Uprkos velikoj odbrambenoj vatri Talijana, gotovo da i nije imao gubitaka. Sa zamahom je vod došao naprijed, pored posljednjih, nepomično ukopanih Bošnjaka, u blizinu hptm. Jedine. I tad, u tom trenu hauptmann uoči priliku. Mora se iskoristiti dinamika koja proizlazi iz posljednje rezerve. Skače i viče: “Napad! Napad! Na noge, momci, brzo za mnom!”. Kao jedan, staju na noge, trče za njim, čak ga i prestižu, bacaju se u borbu prsa u prsa i ruše odjednom nesigume Talijane. Čiste sve redom, bez oproštaja, i snažnim zamahom bacaju ručne granate u Bersagliere koji uzmiču. Ubijaju, napadaju dalje, padaju smrtno ranjeni.
Dalje! Sinovi Bosne napadaju dalje. Pomažu im mitraljezi mitraljeskog odjeljenja. Izmiču ustranu, zabijaju podnožje u tlo i održavaju svoju koncentriranu vatru na Bersaglierima koji bježe. Sa svojim hptm. Glogovcem, dahću pod teretom teškog oruda iza čela koje napada. Tad se pojavljuje talijanska rezerva. Bez zaklona, bacaju se, povlače redenik za redenikom kroz precizni zatvarač, a vrući kuršumi udaraju u tijela Talijana.
Povučena elanom, 10. četa i 9. četa Bosanskohercegovačkog bataljona jurnula je u napad na vrh. Videći neustrašivi nalet Bošnjaka, isto su učinili i vojnici pješadijskih regimenti br. 100 i br. 93. Ništa nije kao doći na uzvisinu 275, vrh Monte San Michelea!
Ali, teški posao još uvijek nije bio sasvim obavljen. Trebalo se prihvatiti gonjenja protivnika koji je bježao bez zastoja. Hptm. Jedina brzo sakupi ljude i krenu za bjeguncima.
Uspjeh, pobjeda njegovih Bošnjaka bila je tako blizu kad ga kugla pogodi u glavu. Teško povrijeđenog, njegov adutant i jedan lakši ranjenik odnesoše ga s poprišta bitke.
Talijani su u bijegu napustili Monte San Michele preko zapadnog obronka i gomila je stala tek dolje na obali Soče. Neprijateljska artiljerija ponovo je počela svoje uništavanje. Citav dan pokušavala je uništiti svaki život, prokrenuti svaki kamen i poravnati položaje. I čitavu noć. Neprestano. S one strane Soče, iz prostora Gradišća i Mamizze, njihove bezbrojne baterije su bez prestanka pucale. A is Monte Fortina.
Rano ujutro, 22. jula 1915., 12. brigada je nastavila napad. Talijane je trebalo odbaciti preko rijeke u pravcu Sdraussina i Pereana. Pod vrlo snažnom neprijateljskom vatrom, silazeći niz sjeveru i sjeverozapadnu padinu, ponovo uz velike gubitke, došli su do nizina. Cvrsta odbrana hrabrih protivnika u početku je zaustavila napad Austrijanaca. Prvi snažni protunapadi koje su Talijani vješto izveli otkrili su slabosti Austrijanaca. Mjestimično probijajući njihove tanke redove i izmičući ustranu, uspjelo im je opkoliti manje borbene grupe i uništiti ih. Već odavno Austrijanci nisu imali rezerve. Da spriječe najgore, morali su se povući i za početak se zadovoljiti osvajanjem vrha brda.
Bersaglieri, koji su brzo nadirali za njima, već su neopaženo bili prošli pored bataljona koji su se nalazili naprijed, kad je oblt. Zicinsky, žumo se vraćajući u Stab nakon odnošenja jedne naredbe, primijetio Talijane i odmah otvorio vatru iz svog pištolja. Upozoren vatrom u svojoj pozadini, vod It. Vidrichsa, nalazeći se u blizini, odmah se umiješao u borbu. Talijani više nisu imali šanse.
I mitraljeski odred došao je u bijednu situaciju. Sa svog položaja na jednom špicu, dva mitraljeza pokrivala su i pomagala težki povratak svoje borbene jedinice uz zapadni kanal. Odmah iza nje bili su Bersaglieri. Drugi mitraljez je povremeno obasipao i širi, istočni kanal. Njime, već napuštenom od Austrijanaca, zastrašujućom brzinom su uzbrdo išle trupe neprijatelja. Povlačenje dva mitraljeza značilo bi sigurno uništenje drugova u zapadnom kanalu. Hptm. Glogovac je istrajao sa svojim Bošnjacima. Nisu napustili svoj vatreni položaj ni kad su ih već bili zaobišli zdesne strane, na oko 200 koraka udaljenosti. Konačno, posljednji vojnici su stigli vukući sa sobom ranjenike. Lijevi mitraljez je posljednjim redenicima derao redove gonitelja. Desni je pucao u stražnji bok Bersaglierija. Bilo je krajnje vrijeme. Potpuno istrošeni, nakon što su njihovi po obustavi vatre već digli ruke od njih, uletješe na položaj na vrhu, već spremni za odbranu.
Poslije bitke za Monte San Michele, veoma oslabljeni III. bataljon je. nakon prolazne podjele – kao armijska rezerva, sa svojim prijelaznim zapovjednikom mjr. Ružičićem, premješten na koruško-talijansku granicu, u sektor granične visoravni. Taj sektor je ležao u području amijske grupe gdK. Rohra.
A u novembru 1915. opet su bili na Soči.
Komentariši