Brak na bosanski način

U latinskim izvorima poznat kao modo Bosignanorum, specifičan je oblik bračnih odnosa koji se u pisanim izvorima najprije javlja u gornjem pismu pape Grgura IX. za razliku od običaja u tadašnjoj Evropi, gdje brak postepeno postaje jedan od svetih sakramenata, u svojoj osnovi lako sklopljiv, ali gotovo nemoguće razrješiv, u srednjovjekovnoj Bosni je vladao potpuno drugačiji običaj.

Zbirka povelja i pisama stare bosanske države navodi kako je brak trajao po principu si eris mihi bona (sve dok si mi dobra). Porijeklo ovog običaja jako je staro, iz nekih davnih, izvorima nepokrivenih vremena. Neki autori su ga pogrešno dovodili u vezu s praksom Crkve bosanske, no postoje očiti primjeri kako su pripadnici sve tri konfesije u Bosni prakticirali ovakvo bračno uređenje. Glavni izvor za proučavanje braka na bosanski način jeste spis nazvan Dubia vikara Bosanske franjevačke vikarije Bartola iz Alverne, koji je 1372/73. godine poslan na Rimsku kuriju. Taj spis se sastoji od 23 pitanja o različitim običajima u srednjovjekovnoj Bosni, ali i širem prostoru na kojem je djelovala ova vikarija, s kojim se vikar nije znao najbolje nositi. Sedam od spomenuta 23 pitanja posvećeno je neobičnom braku u Bosni.

Tako, dok su evropski kraljevi često ostajali u neželjenim, nesretnim i neplodonosnim brakovima, što će na kraju biti i uzrok npr. konačnog razlaza Engleske za vrijeme Henrija VIII i Rimske crkve, bosanski kraljevi i velikaši nesmetano su sklapali i razvrgavali brakove još dok su im prethodne žene bile žive. Kralj Ostoja se ženio najmanje tri puta (kraljice Vitača, Kujava, Jelena Nelipčić), kralj Tvrtko II vjerovatno dva puta (nepoznata kraljica i Doroteja Gorjanska), kralj Tomaš dva puta (Vojača, Katarina), veliki vojvoda Sandalj Hranić tri puta (Jelena rođena Crnojević, Katarina rođena Hvatinić, Jelena udovica Balšić), vojvoda Juraj Vojsalić dva puta (Stana i Jelena), dok su bračne i vanbračne avanture hercega Stjepana Vukčića Kosače ušle u legendu i narodnu predaju. Ovaj bračni običaj je bio toliko ukorijenjen u srednjovjekovno bosansko društvo da je nadživio i samo Bosansko kraljevstvo.

IZVOD IZ RADA ‘BRAK, ŽENA I PORODIČNI ODNOSI U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI (XIV–XV VIJEKA)

Bosansko srednjovjekovno društvo odlikuje se brojnim specifičnostima po kojima se razlikuje od susjednih društava, a jedna od njih je poseban odnos prema braku. Veliki utjecaj na društvene odnose u srednjovjekovnoj Bosni imali su pripadnici Crkve bosanske, što je uzrokovalo da se u bosanskoj državi sačuvalo prastaro shvaćanje braka kao društvene institucije i to braka koji nije posvećen vjerom, pa nije bio pod okriljem Katoličke crkve. Na osnovu takvog shvaćanja, žena nije sklapala brak prema crkvenoj doktrini, nego uz uvjet da bude vjerna i dobra svom mužu. Bosanski bogumili su imali znatan utjecaj na drugačije mišljenje o braku u Bosni, gdje je vladalo poimanje braka kao raskidive institucije.

Postoji više primjera razvoda braka, a navest ćemo slučaj kralja Ostoje i Sandalja Hranića. Kralj Ostoja se razveo od žene Kujave i oženio udovicu hercega Hrvoja Jelenu, a Sandalj Hranić je ostavio ženu Katarinu i oženio se Jelenom Balšić. Interesantno je da se bosansko shvatanje braka proširilo i na susjedstvo. Crkvenom sudu u Kotoru obratila se Stanislava iz Dračevice s molbom da narede njenom mužu Milislavu, koji ju je po bosanskom ili patarenskom običaju otjerao i oženio drugu ženu, da se vrati njoj.

Bitne podatke o braku u srednjovjekovnoj Bosni sadrži “Dubia” fra Bartola iz Alverina. Vikar bosanskih franjevaca fra Bartol žalio se rimskoj kuriji da “dobri Bošnjani” svoje žene uzimaju uz uvjet “si eris mihi bona”, dakle ako su im dobre, te zbog tako labave bračne veze rijetko koji zadržava prvu ženu. Ovaj običaj se toliko ukorijenio da su i malobrojni konvertiti odbijali odreći se navedenog uvjeta. Navedene podatke potvrđuju činjenice sadržane u pismu pape Eugena IV iz 1445. godine, upućeno bosanskom kralju Tomašu. Papa Eugen IV u tom pismu iznosi da je brak u bosanskoj državi običaj zemlje Bosne (“iuxta morem patriae”), te je toliko ukorijenjen “da ga se nisu htjeli odreći ni oni koji su se djelovanjem franjevaca vratili katoličkoj crkvi i sklapali brak prema njenim propisima”.

O raširenosti običaja zemlje Bosne da se žena prihvata u brak “dok bude vjerna i dobra” dovoljno kazuje činjenica da je on prisutan i u samoj kraljevskoj porodici. Kralj Tomaš bio je u braku sa Vojačom po običaju zemlje Bosne, da mu bude vjerna i dobra i da mu dobro čini, o čemu je pisao papa Eugen IV u spomenutom pismu. Određeni detalji o braku “dobrih Bošnjana” nalaze se u testamentu bosanskog velikaša Pribisava Vukotića, koji je bio komornik hercega Stjepana Vukčića Kosače. U testamentu “počtenog” viteza Pribisava Vukotića, pisanom 1475. u Padovi, navodi se da u srednjovjekovnom bosanskom društvu nije običaj da se žene uzimaju uz miraz, već da se “uzima zbog ljubavi, dobrote i zbog časti i ugleda njihovog roda”. Naime, Pribisav se pravdao da mu žena nije donijela miraz, napominjući pritom da se oženio jer je žena bila iz dobre kuće.

Slično prilikama u drugim evropskim državama, i u srednjovjekovnoj Bosni brak je služio kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Nakon sukoba između kralja Tomaša i vojvode Stjepana Vukčića Kosače došlo je do njihovog pomirenja 1446. godine, a to je rezultiralo brakom između Stjepana Tomaša i Stjepanove kćeri Katarine. Ovaj brak je sklopljen po katoličkom običaju uz blagoslov pape. Na ovaj način su se sprijateljile i pomirile porodice Kotromanića i Kosača. Brakom Stjepana Tomaša i Katarine svi su bili na dobitku: Tomaš je dobio podršku najmoćnijeg bosanskog velikaša i tako se učvrstio na prijestolju, dok je Stjepan povratio izgubljeni prestiž.

O utjecaju politike na bračne strategije dalje nam svjedoči slučaj kada su se kralj Tomaš i herceg Stjepan Vukčić Kosača htjeli domoći baštine Petra Talovca. Herceg Stjepan tada je bio udovac, pa je želio mirnim putem doći do Talovčeva naslijeđa, te je zaprosio Hedvigu, udovicu bana Petra Talovca. Ni kralj Tomaš nije sjedio skrštenih ruku. Želio je oženiti svog sina Stjepana Tomaševića udovicom bana Petra. Međutim, Mlečani su se umiješali u to i pokvarili planove i jednom i drugom. Osim toga, herceg Stjepan je želio da oženi kćerku portugalskog kralja, ali u tome nije imao uspjeha.

Slična situacija je bila s brakom između Tomaševog sina Stjepana i Mare, kćeri pokojnog despota Lazara. Kralj Tomaš nastojao je ženidbom svoga sina steći što veću korist, pa je snahu tražio i na drugim stranama. Tako je pokušao svog sina oženiti kćerkom milanskog vojvode Frančeska Sforce. Ipak, nakon uspješno vođenih pregovora 1. aprila 1459. godine sklopljen je brak između Stjepana Tomaševića i Mare, te su Kotromanići ponovo zasjeli na srpsko prijestolje.