I našu Zekulju već smo uključili za korisne ciljeve pa šaljemo mlijeko za ranjene drugove i neka bog prosti, ali je sad grehota nju nazivati govečetom, jer ti si objektivno veće marvinče nego ona, ali ja ti to ne mogu reći zbog sadašnjeg kulturnog nivoa.
Kod zarobljenog četnika Drage Keče nađena su neka pisma njegovog rođenog brata, Miloša Keče, partizanskog vodnika i to je bilo dovoljno našem obavještajcu, sumnjičavom Hazimu, da vodnika pozove u štab na saslušanje. I kod Miloša su nađena pisma brata četnika, a kad smo pročitali i jedna i druga i poređali ih po datumima, ispala je ovakva historija:
»Dragi i mili brate Drago,
Evo sam poslušao našeg ćaću koji je tebe, kao starijeg sina, poslao u četnike, a mene je uputio u partizane. Digao me je od goveda i opremio, gola i bosa, jer, veli, tako ću kod partizana imati veću čast i povjerenje zbog radi toga što oni sirotinju drže kao gornju. Ajde, veli, Milošiću, jabuko moja, jer nije, kaže, zgorega da iz naše kuće ima čeljadi i na jednoj i na drugoj strani pa nadbiju li partizani, branićeš nas ti, a nadjačaju li četnici, tu je Drago.
Brate Drago, ja sam ti ovdje vrlo tužan u srcu zbog radi toga što u našoj četi ima i Hrvata, bog im sudio, a imam veliku sumnju u glavi da se tu nalazi i jedan ili čitava dva Turčina koje mi je naročito nezgodno obnoć zbog spavanja da me ne zakolju. Sad ste vi, četnici, u našem selu pa pripazi naročito na našu Zekulju, jer to je najbolja krava u selu i od nje su teoci na glasu. A budu li ovi moji, partizani, jednom stigli tamo, ja uzimam Zekulju na dušu.
Piši mi kako je tamo i kakva je hrana u vašoj vojsci, jer naš komesar vrlo ružno drži govor za vas i kaže da ste izdali državu. Sad više ništa drugo, nego pripazi Zekulju ko oba oka i pozdravi ćaću i mater kao i sve one koji žele čuti za me.
Tvoj brat Miloš.«
»Dragi brate Milošu,
Kako sam razumio u štabu, mi se noćas povlačimo iz našeg sela, a vi partizani, sjutra dolazite. Priča se da ćete opoganiti crkvu, i da će pod vašom vladom svijet živiti ko stoka i neće se znati ko je kome rod. To su tako, kaže, naredili Čivuti i ostali komunisti koji su protiv kralja, otadžbine i krsne slave. Koje mi pišeš za našu Zekulju, ona je, fala bogu, dobro i zdravo i ja sam je pazio ko rođenu mater, a sad je ostavljam tebi u amanet i na karakter, jer koje da znaš: kraljevi odlaze i dolaze i države propadaju; bez toga se može biti, ali bez krave ne može.
Što se tiče Talijana, od njih nam stiže tanko sljedovanje brašna i makarona, a dosta municije. Ako ćeš pravo, meni se toliko i ne puca na vas, ali ljebac valja zaraditi, a oficir je iza leđa. Ćaća ti poručuje da se pritrpiš koliko možeš među tijem tamo tuđijatom i šokcima, jer valja imati svoga, bolećega, u svakoj vojsci pa makar od kakve fele bila, a danas ti je toga toliko da se ne zna ko pije, a ko plaća. Mater ti povazdan plače što brat na brata puca. Ja, bogami, najviše derem iz puške onako u luft, ali s vaše strane neko nas opasno gađa iz mitraljeza, nanu li mu njegovu, sigurno će biti kakva Turkesnica, jer oni su dobre nišandžije i vole da puknu na Srbina.
Vita jela, zelen bor, molim brzi odgovor. A Zekulja je opet steona, vatam ti muštuluk.
Ljubazni pozdrav od Drage.«
Nekoliko mjeseci kasnije.
»Dragi druže, brate Drago, zdravo!
Ostavljam ti ovo pismo kod malog pionirčića Stojana, a mi se povlačimo, jer je mrski domaći okupator i njegove četničke sluge prodro u selo uz pomoć tehnike predvođene izdajicama. Imao sam pozitivnu namjeru da evakuišem Zekulju da ne padne u ruke bandi, ali je ćaća nikako nije dao, jer je on kolebljivi seljak-srednjak sa dvije duše, vašom i našom, glava u berbernici, a strina u aščinici, kao što kažu naš komesar i drug Lenjin, član Vrhovnog štaba.
Moram da te obavijestim i da ti prenesem i to da si ti zaveden, to jest nesvjestan, kralj je izdao zemlju i ciljeve narodnooslobodilačke borbe i ja se stidim što mi je brat u bandi, jer mi to kvari karakteristiku i povjerenje. Na Zekulju neću da mislim, iako me srce za njom boli kao bivšeg prevaziđenoga govedara, jer mi se danas borimo za jednu opštenarodnu Zekulju, to jest kravu koja će davati mlijeko za čitavu državu, ako to ti, to jest, razumiješ zbog tvoje nesvjesnosti.
Onaj mitraljez koji vas onako opasno koka, to nije nikakav Turčin, jer mi smo svi za naoružano bratstvo. Taj nišandžija to sam ja, a pomoćnik mi je musliman, to jest naš brat, a mi svjesno tučemo bandu uz pomoć Sovjetskog Saveza, Engleske i Amerike. Više ti ništa nemam pisati, jer sam iscrpio podatke, nego ti na kraju predlažem da postaneš svjesni drug i da se svrstaš u redove i u to ime ja kličem i pozdravljam te sa našim borbenim pozdravom:
Smrt fašizmu – Sloboda narodu!
Miloš Keča.«
»Dragi brate Milošu, izdajniče srpstva,
Ti nijesi Miloš nego Mujo koji na žalost nosi ime Miloša Obilića, pa si pokvario čak i malog Stojančića i uveo ga u pionire koje smo mu zato dobro izvukli uši, nek ne zaboravi da je sveti Sava poučavao Srpčad, a ne Turci i Čivuti. Nek te je sram koji si rekao da naš ćaća ima dvije duše kao da je on kakvo božije goveče koje ima dva želuca, a ne pravoslavni žitelj i Srbin. I to što si izmislio za nekakvu državnu kravu, to i ja znam da je državna krava muzara pa ćemo se, brale, pogurati oko njezinog vimena, a na našoj strani je kralj i kraljica i sva vlada u Londonu, a vi uza se nemate čak ni sreskog načelnika, a hoćete da drmate zemljom, koje vam pasuje kao krmači sedlo.
I još nek te je sram koje si pjevao Zekuljinom teletu „sinoć mi se otelila krava, na teletu vojvodina glava.“ Sad su naši za kaznu oduzeli tele, koje je zato kriva tvoja komunistička propaganda, a ti dobro znaš da naše kukavno tele nije imalo ništa protiv kralja i srpstva, jer je ono nesvjesno, kako bi rekao ti. A to što ti meni prebacuješ za nesvijest, upitaj našeg ćaću, pa će ti on reći ko je od nas dvojice pri čistoj svijesti, koje sam ja dosad našoj kući donio dvoje cokule, kolni lanac, jednu sikiru, verige i pun ranac razne robe, a ti za toliko mjeseci ratovanja nijesi prikoristio kući ni cvonjke, nego si još odnosio, pse jedan crveni, da bi li, smrade.
I neka znaš, gdje god se sretnemo, biće Kosovo, i više ništa nego primi ljubezni pozdrav od brata Drage.«
Tri mjeseca kasnije.
»Dragi druže i bivši brate Drago,
Iz tvog izvještaja, to jest pisma, koje sam pažljivo proradio, ja vidim da ti svoju banditsku svijest iskazuješ pljačkom veriga i raznolikih lanaca, a mi se ovamo borimo da skinemo lance sa čitavog porobljenog čovječanstva Jugoslavije, to jest naše okupirane zemlje. Zbog radi toga mi ne prljamo ruke pljačkom, nego od neprijatelja otimamo oružje i razne druge borbene predmete kojima tučemo fašizam, to jest krvožednu zvijer. A to zbog radi čega se ti nama rugaš da nemamo čak ni sreskog načelnika, to je istina, jer mi nećemo povratak na starce, nego ćemo zemljom upravljati mi sami, to jest narod i omladina.
Mogu ti dati odgovor i zbog radi tvojih zaostalih riječi što me nazivaš smradom i psom. Iako si ti bandit i pljačkaš, ja neću da ti nadijevam razne izraze, to jest psovke, jer ja sam obuhvaćen masovnim kulturnim radom i mi se više ne služimo izraznim govorom, nego učimo o borbenom bratstvu, o saveznicima i boljem životu kao i o nedostatku boga i o zaglupljivanju, to jest od popova. I još ti saopštavam da je već krajnje vrijeme, to jest jedanaesti čas, da dođeš u redove i pod zastavu, jer su srpski i crnogorski proleteri već na granici naše Krajine pod rukovodstvom druga Tita, pa će biti mišja rupa tri dukata, a ti požuri dok još više nije poskupila.
I našu Zekulju već smo uključili za korisne ciljeve pa šaljemo mlijeko za ranjene drugove i neka bog prosti, ali je sad grehota nju nazivati govečetom, jer ti si objektivno veće marvinče nego ona, ali ja ti to ne mogu reći zbog sadašnjeg kulturnog nivoa. Na kraju te još jednom pozivam pod našu petokraku zastavu da budeš drug, a ne bandit, i u to ime šaljem ti naš gromki pozdrav
Smrt fašizmu – Sloboda narodu!
drug Miloš Keča.«
Nedjelju dana poslije ovoga pisma zarobljen je četnik Drago Keča.
Bilo je mnogo smijurije dok smo ga ispitivali u štabu i gledali kako se njegov brat roguši i crveni. Najzad kad ga pustismo da ide kući, on se čitavo pola sata sašaptavao s bratom pod jednim orahom u dvorištu pa najzad oba krenuše u Miloševu četu.
Ona njihova pisma predadoše meni s ironičnom napomenom:
– Eto ti, zadušna babo. Kad si se toliko za njih zauzimao, sačuvaj prepisku, valjaće i tebi za tvoju karakteristiku.
(1959)
Iz zbirke Stari nevjernik (Стари невјерник) Branka Ćopića, Beograd 1975.
Komentariši