
Bosna u XX vijeku
āSrbi na braniku Bosneā ā ratna priÄa boraca ARBiH MomÄila ÄuriÄa, Ace LakiÄa i Vladimira AleksiÄa
PriÄa o njima, Tuzlacima i o Tuzli, zapoÄinje zapravo priÄom o Sarajlijama i Sarajevu. Sva trojica su, inaÄe, od prvog dana dobrovoljci Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njihova imena su: MomÄilo ÄuriÄ, Aco LakiÄ i Vladimir AleksiÄ. MomÄilo je bio pripadnik 251. lakhe oslobodilaÄke brigade, Aco 250. brdske dok je Vladimir bio u 244. brdskoj brigadi.
LakiÄ koji je inaÄe bio pomoÄnik komandanta za logistiku u brigadi, objaÅ”njava: āIstiÄem ovo i zato Å”to je meni drago da se zna da sam ja dobrovoljac u Armiji RBiH, ali i zato Å”to sada ima nekih koji tvrde, i oni su sve glasniji, da su Tuzli Å”tit od Äetnika bili samo SDA i Patriotska liga, s neÅ”to malo mupovaca. To nije taÄno. Tuzlu su branili, i joÅ” je brane, njeni graÄani.ā ÄuriÄ, koji je bio komandir JPVO u Tuzli, kazuje da je od 6. aprila 1992. godine pripadnik ARBiH. Bio je prvi Äovjek koji je izaÅ”ao iz prvog od devedesetak autobusa Å”to su toga dana stigli u Sarajevo iz malih i velikih rudarskih gradove tuzlanske regije. MomÄilo je tada, kako navodi, āzamrzioā Sarajevo. Kako navodi: āMi smo tek izlazili iz autobusa, a svijet ispred SkupÅ”tine veÄ se uveliko razilazio. NiÅ”ta nam nije bilo jasno. ZaÅ”to su nas onda zvali, Hrle, Rus i ostali? Malo prije nego Å”to Äe se kolona zaustaviti na najveÄem sarajevskom trgu, srpski snajperista poÄeli su da teroriÅ”u civile. MeÄu narodom koji je izaÅ”ao na proteste zavladala je panika. Zato je narod bježao⦠Neko je tada viknuo da su snajperisti u Holideju, i mi smo, pojedini i pravo iz autobusa, jurnuli prema hoteluā. MeÄu VikiÄevim specijalcima koji su prvi intervenisali u cilju eliminacije snajperista, naÅ”ao se i MomÄilo koji tvrdi da je baÅ” u tom trenutku āzamrzioā Sarajevo. āStanite, rudari, vikali su jedni, polako, rudari, opominjali su drugi. A mi smo se naÅ”li u Äudu. Gdje smo ovo? U kakav smo to scenarij upali? Kakva nam je uloga namijenjena?ā
Rudari su se uslijed ovakvih nejasnih okolnosti vratili u autobuse i krenuli nazad. Hrle ih je tada zaustavio. MomÄilo navodi āda je pozivao da se vrate objaÅ”njavajuÄi kako se stanje joÅ” nije popraviloā. Smatrao da Sarajevo nije dovoljno uÄinilo u prvim danima rata i da su protesti bili nepotrebni jer je srpska vojska veÄ uveliko spremila plan zauzimanja grada. LoÅ”a organizacija i jeste dovela do toga da su dijelovi Sarajeva cijeli rat ostali pod okupacijom, dok je cijelo Sarajevo bilo na svega nekoliko stotina metara od srpskih položaja. Upravo zato mu je bilo krivo Å”to glavni grad Bosne i Hercegovine nije odgovorio energiÄnije i protjerao āsvojeā neprijatelje barem toliko koliko su i Tuzlaci svoje. Da to nisu uÄinili, tvrdi, Tuzla bi bila gora od Vukovara. Pita potom: āKako to da su se Äetnici dugo i nesmetano mogli ukopavati na brdima oko Sarajeva, a da niko nije reagovao?ā
ÄuriÄ navodi da nije nevažno Å”to je on dobrovoljac ARBiH od prvog dana. āDok smo mi oslobaÄali Kalesiju [april ā maj 1992. godine], neki od onih Å”to su danas najbuÄniji za govornicom joÅ” su mirno spavali u Austriji. Sada ispada da je bilo obrnuto. Kao da su oni tada držali puÅ”ku, a mi se Å”etkali Prateromā. GovoreÄi o odlasku tuzlanskog odreda u ispomoÄ osloboÄenju Kalesije navodi: āTamo se iznad glava boraca zavijorila stranaÄka zastava i oni su se vratili. Kada im je obeÄano da Äe na njihovoj zastavi biti grb Tuzle, ponovno su u ruke uzeli oružje i posao odradili na najbolji naÄin.ā Da ne bude zabune u vrijeme o kojem MomÄilo govori, joÅ” nije bilo bosanske zastave sa ljiljanima. Å taviÅ”e, niti TO nije u potpunosti formiran i ustrojen. Time je Prva tuzlanska brigada, ujedno najstarija regularna formacija ARBiH, u okrÅ”aj sa srpskom vojskom krenula sa grbom Tuzle. Njezin tvorac je bio Aco StankoviÄ.
ÄuriÄ je trebao biti komandant srpskog bataljona u Tuzli, o kojem se u toku rata diglo dosta praÅ”ine. Kako navodi do realizacije nikada nije doÅ”lo jer je politika umijeÅ”ala svoje prste. Bez obzira na takav rasplet publikovanje te inicijative imalo je svoju svrhu, jer su tek tada mnogi saznali koliko je zapravo Srba u ARBiH. Prema njegovim tvrdnjama, vijest o formiranju srpskog bataljona naroÄito je odjeknula u Doboju odakle je stigla informacija da se 90 pripadnika Vojske Republike Srpske želi njima pridružiti. Tih dana je, navodno, na prostoru BiH koji je bio pod srpskom kontrolom bila popularna fraza: āUstaj, Tito, da KaradžiÄ liježe, srpskom narodu nikad nije bilo težeā. LakiÄ taÄnost tih tvrdnji potkrepljuje priÄom: āJedan naÅ” borac, Srbin, u jeku bitke, priveo je zarobljenog Äetnika i odmah se vratio u borbu. Ubrzo je i sam bio ranjen i, dok mu je pružana pomoÄ, otkrio je svojima u jedinici da je Äovjek kojeg je malo prije doveo ā njegov brat.ā LakiÄ svjedoÄi da je u toku jedne akcije poginuo borac ARBiH DuÅ”an, izrazito hrabar, poÅ”ten i voljen. Njegovo tijelo je sahranjeno zajedno sa tijelima srpskih vojnika koji su tom prilikom takoÄer stradali. On je, naime, na lijevoj ruci imao istetovirano ime svoje supruge i svoje kÄerke. Kada se ta imena poredaju ā Safija, DuÅ”an, Sanela ā od prvih njihovih slova se dobije SDS. Neko ko je pregledao poginule, to je primijetio te ga svrstao meÄu one kojima DuÅ”an nije pripadao ā agresorske vojnike. MeÄutim, kada su njegovi saborci saznali Å”ta se desilo, iskopali su njegovo tijelo i ponovo ga dostojanstveno sahranili.
Aco navodi da Srbi u ARBiH nisu ugroženi i da se ne prave razlike sa BoÅ”njacima i Hrvatima. MeÄutim, naveo je i manje nepravde koje je i sam osjetio. āNe rekne se nikad direktno da, recimo, neko ne može napredovati zato Å”to nosi to ime i prezime, ali se po mnogo Äemu zna da je upravo ovaj razlog posrijedi.ā Kada je spominjao korektnost drugih boraca ARBiH prema njima, naroÄito naglaÅ”ava sluÄaj odreda āEl Mudžahidā. āToliko se ružnog govori o jedinici āEl Mudžahiā, a meni je, opet, vrijeme Å”to sam sa njima proveo zajedno na zeniÄkom ratiÅ”tu jedna od najdražih ratnih uspomena. Ni u Äemu me nisu izdvajali. Äak su mi viÅ”e puta kazali da bi Srbe poput mene voljeli da imaju u svojim redovima.ā KomentariÅ”e da je u Tuzli uvijek vojni pozdrav bio ā āpozdrav domoviniā, ali podsjeÄa i na iskustvo sa odredom āEl Mudžahidā, da su njihovi ātekbiriā i njemu davali neobiÄan motiv da istraje u borbi.
IZVOR: List āOsloboÄenjeā; 21. IV 1995. godine/bosnae.info
SjeÄanje na Branka MikuliÄa: Odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo
NavrÅ”ile su se 24 godine od kako je u opkoljenom Sarajevu, aprila 1994. godine, umro Branko MikuliÄ, Äuveni predsjednik SR Bosne i Hercegovine i Älan PredsjedniÅ”tva SFR Jugoslavije.
Iako je mogao, MikuliÄ, inaÄe roÄen u PograÄu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine, odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom. Slobodu ponovo nije doÄekao.
Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu Äak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.
āU teÅ”kim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivÅ”oj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teÅ”koj bolesti, i da Äe umrijeti i htio da to bude ovdje, meÄu svojimā, zapisat Äe u sarajevskim āDanimaā Hrvoje IÅ”tuk, nekadaÅ”nji urednik RTV Sarajevo, MikuliÄev zemljak, rodom iz Bugojna.
Ne samo to, MikuliÄ je, zahvaljujuÄi svojim vezama, Å”irio diljem svijeta istinu o agresiji na BiH.
Napisao je tako potresno pismo legendarnom predsjedniku MeÄunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Juan Antoniju Samaranchu, Äovjeku koji je samo osam godina ranije kazao da je Sarajevo organiziralo do tada najbolje Zimske olimpijske igre u historiji.
āObraÄam Vam se povodom spoljne i unutraÅ”nje agresije na domovinu nas Bosanaca i Hercegovaca, meÄunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu ā Republiku Bosnu i Hercegovinuā, pisao je MikuliÄ Samaranchu.
Agresija je, pisao je MikuliÄ, straviÄno brutalna.
āUbijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najveÄim dijelom starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijeteÄih opasnosti. UniÅ”tavaju se privatna, druÅ”tvena i državna imovina, spomenici naÅ”e proÅ”losti, kulturna dobra, Å”kole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeÄa i infrastruktura. Blokiraju se i izlažu opasnostima Äak i ustanove za retardiranu i slijepu djecu⦠Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi. Prijete glad i epidemijeā, naglasio je MikuliÄ.
IzmeÄu ostalog, napisao je i da ārjeÅ”enje za krizu mogu naÄi samo graÄani i narodi Bosne i Hercegovineā.
āOni nisu bili, niti su sada u meÄusobnoj svaÄiā, istakao je MikuliÄ, poruÄujuÄi Samaranchu da bi bio ātužan da vidi Sarajevoā.
MikuliÄ veliÄinu svoje liÄnosti nije potvrdio samo u najteže vrijeme tokom agresije. Bio veliki Äovjek i kada je bio na vrhuncu moÄi.
SvjedoÄi to i njegova uloga u borbi za nacinalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem Äe 90-tih biti vraÄeno i njegovo nacionalno ime. Uz Džemala BijediÄa, neka zapamte i nove generacije BoÅ”njaka, MikuliÄ Äe odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom procesu.
Hrvoje IŔtuk o tome ovako piŔe:
āPod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovniÅ”tva u Jugoslaviji, grupa bivÅ”ih ali neuniÅ”tivih i uvijek aktuelnih be-ha politiÄara, meÄu njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajaliÅ”te koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, MikuliÄ i BijediÄ su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. MikuliÄ je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripravitiā, navodi IÅ”tuk.
MikuliÄ je bio spreman i odluÄan.
āTokom razgovora MikuliÄu je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoruÄno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom āMā. Kad se doÅ”lo do toga, Tito ga je prekinuo rijeÄima: āÄujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objaÅ”njavate neÅ”to Å”to odavno znam, veÄ da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite raÄuna, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovineā, naglasio je IÅ”tuk.
Gornjovakufljanin Branko MikuliÄ je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom, otiÅ”ao u partizane joÅ” kao djeÄak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politiÄki radnik. Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio istaknuti Älan Saveza komunista Jugoslavije.
Izvor: Radiosarajevo.ba