bosna u xx vijeku

Bosna u XX vijeku

ā€œSrbi na braniku Bosneā€ – ratna priča boraca ARBiH Momčila Đurića, Ace Lakića i Vladimira Aleksića

Priča o njima, Tuzlacima i o Tuzli, započinje zapravo pričom o Sarajlijama i Sarajevu. Sva trojica su, inače, od prvog dana dobrovoljci Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njihova imena su: Momčilo Đurić, Aco Lakić i Vladimir Aleksić. Momčilo je bio pripadnik 251. lakhe oslobodilačke brigade, Aco 250. brdske dok je Vladimir bio u 244. brdskoj brigadi.

Lakić koji je inače bio pomoćnik komandanta za logistiku u brigadi, objaÅ”njava: ā€œIstičem ovo i zato Å”to je meni drago da se zna da sam ja dobrovoljac u Armiji RBiH, ali i zato Å”to sada ima nekih koji tvrde, i oni su sve glasniji, da su Tuzli Å”tit od četnika bili samo SDA i Patriotska liga, s neÅ”to malo mupovaca. To nije tačno. Tuzlu su branili, i joÅ” je brane, njeni građani.ā€ Đurić, koji je bio komandir JPVO u Tuzli, kazuje da je od 6. aprila 1992. godine pripadnik ARBiH. Bio je prvi čovjek koji je izaÅ”ao iz prvog od devedesetak autobusa Å”to su toga dana stigli u Sarajevo iz malih i velikih rudarskih gradove tuzlanske regije. Momčilo je tada, kako navodi, ā€œzamrzioā€ Sarajevo. Kako navodi: ā€œMi smo tek izlazili iz autobusa, a svijet ispred SkupÅ”tine već se uveliko razilazio. NiÅ”ta nam nije bilo jasno. ZaÅ”to su nas onda zvali, Hrle, Rus i ostali? Malo prije nego Å”to će se kolona zaustaviti na najvećem sarajevskom trgu, srpski snajperista počeli su da teroriÅ”u civile. Među narodom koji je izaÅ”ao na proteste zavladala je panika. Zato je narod bježao… Neko je tada viknuo da su snajperisti u Holideju, i mi smo, pojedini i pravo iz autobusa, jurnuli prema hoteluā€. Među Vikićevim specijalcima koji su prvi intervenisali u cilju eliminacije snajperista, naÅ”ao se i Momčilo koji tvrdi da je baÅ” u tom trenutku ā€œzamrzioā€ Sarajevo. ā€œStanite, rudari, vikali su jedni, polako, rudari, opominjali su drugi. A mi smo se naÅ”li u čudu. Gdje smo ovo? U kakav smo to scenarij upali? Kakva nam je uloga namijenjena?ā€

Rudari su se uslijed ovakvih nejasnih okolnosti vratili u autobuse i krenuli nazad. Hrle ih je tada zaustavio. Momčilo navodi ā€œda je pozivao da se vrate objaÅ”njavajući kako se stanje joÅ” nije popraviloā€. Smatrao da Sarajevo nije dovoljno učinilo u prvim danima rata i da su protesti bili nepotrebni jer je srpska vojska već uveliko spremila plan zauzimanja grada. LoÅ”a organizacija i jeste dovela do toga da su dijelovi Sarajeva cijeli rat ostali pod okupacijom, dok je cijelo Sarajevo bilo na svega nekoliko stotina metara od srpskih položaja. Upravo zato mu je bilo krivo Å”to glavni grad Bosne i Hercegovine nije odgovorio energičnije i protjerao ā€œsvojeā€ neprijatelje barem toliko koliko su i Tuzlaci svoje. Da to nisu učinili, tvrdi, Tuzla bi bila gora od Vukovara. Pita potom: ā€œKako to da su se četnici dugo i nesmetano mogli ukopavati na brdima oko Sarajeva, a da niko nije reagovao?ā€

Đurić navodi da nije nevažno Å”to je on dobrovoljac ARBiH od prvog dana. ā€œDok smo mi oslobađali Kalesiju [april – maj 1992. godine], neki od onih Å”to su danas najbučniji za govornicom joÅ” su mirno spavali u Austriji. Sada ispada da je bilo obrnuto. Kao da su oni tada držali puÅ”ku, a mi se Å”etkali Prateromā€. Govoreći o odlasku tuzlanskog odreda u ispomoć oslobođenju Kalesije navodi: ā€œTamo se iznad glava boraca zavijorila stranačka zastava i oni su se vratili. Kada im je obećano da će na njihovoj zastavi biti grb Tuzle, ponovno su u ruke uzeli oružje i posao odradili na najbolji način.ā€ Da ne bude zabune u vrijeme o kojem Momčilo govori, joÅ” nije bilo bosanske zastave sa ljiljanima. Å taviÅ”e, niti TO nije u potpunosti formiran i ustrojen. Time je Prva tuzlanska brigada, ujedno najstarija regularna formacija ARBiH, u okrÅ”aj sa srpskom vojskom krenula sa grbom Tuzle. Njezin tvorac je bio Aco Stanković.

Đurić je trebao biti komandant srpskog bataljona u Tuzli, o kojem se u toku rata diglo dosta praÅ”ine. Kako navodi do realizacije nikada nije doÅ”lo jer je politika umijeÅ”ala svoje prste. Bez obzira na takav rasplet publikovanje te inicijative imalo je svoju svrhu, jer su tek tada mnogi saznali koliko je zapravo Srba u ARBiH. Prema njegovim tvrdnjama, vijest o formiranju srpskog bataljona naročito je odjeknula u Doboju odakle je stigla informacija da se 90 pripadnika Vojske Republike Srpske želi njima pridružiti. Tih dana je, navodno, na prostoru BiH koji je bio pod srpskom kontrolom bila popularna fraza: ā€œUstaj, Tito, da Karadžić liježe, srpskom narodu nikad nije bilo težeā€. Lakić tačnost tih tvrdnji potkrepljuje pričom: ā€œJedan naÅ” borac, Srbin, u jeku bitke, priveo je zarobljenog četnika i odmah se vratio u borbu. Ubrzo je i sam bio ranjen i, dok mu je pružana pomoć, otkrio je svojima u jedinici da je čovjek kojeg je malo prije doveo – njegov brat.ā€ Lakić svjedoči da je u toku jedne akcije poginuo borac ARBiH DuÅ”an, izrazito hrabar, poÅ”ten i voljen. Njegovo tijelo je sahranjeno zajedno sa tijelima srpskih vojnika koji su tom prilikom također stradali. On je, naime, na lijevoj ruci imao istetovirano ime svoje supruge i svoje kćerke. Kada se ta imena poredaju – Safija, DuÅ”an, Sanela – od prvih njihovih slova se dobije SDS. Neko ko je pregledao poginule, to je primijetio te ga svrstao među one kojima DuÅ”an nije pripadao – agresorske vojnike. Međutim, kada su njegovi saborci saznali Å”ta se desilo, iskopali su njegovo tijelo i ponovo ga dostojanstveno sahranili.

Aco navodi da Srbi u ARBiH nisu ugroženi i da se ne prave razlike sa BoÅ”njacima i Hrvatima. Međutim, naveo je i manje nepravde koje je i sam osjetio. ā€œNe rekne se nikad direktno da, recimo, neko ne može napredovati zato Å”to nosi to ime i prezime, ali se po mnogo čemu zna da je upravo ovaj razlog posrijedi.ā€ Kada je spominjao korektnost drugih boraca ARBiH prema njima, naročito naglaÅ”ava slučaj odreda ā€œEl Mudžahidā€. ā€œToliko se ružnog govori o jedinici ā€˜El Mudžahi’, a meni je, opet, vrijeme Å”to sam sa njima proveo zajedno na zeničkom ratiÅ”tu jedna od najdražih ratnih uspomena. Ni u čemu me nisu izdvajali. Čak su mi viÅ”e puta kazali da bi Srbe poput mene voljeli da imaju u svojim redovima.ā€ KomentariÅ”e da je u Tuzli uvijek vojni pozdrav bio – ā€œpozdrav domoviniā€, ali podsjeća i na iskustvo sa odredom ā€œEl Mudžahidā€, da su njihovi ā€œtekbiriā€ i njemu davali neobičan motiv da istraje u borbi.

IZVOR: List ā€œOslobođenjeā€; 21. IV 1995. godine/bosnae.info

Sjećanje na Branka Mikulića: Odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo

NavrÅ”ile su se 24 godine od kako je u opkoljenom Sarajevu, aprila 1994. godine, umro Branko Mikulić, čuveni predsjednik SR Bosne i Hercegovine i član PredsjedniÅ”tva SFR Jugoslavije.

Iako je mogao, Mikulić, inače rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine, odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom. Slobodu ponovo nije dočekao.

Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.

ā€žU teÅ”kim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivÅ”oj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teÅ”koj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojimā€œ, zapisat će u sarajevskim ā€žDanimaā€œ Hrvoje IÅ”tuk, nekadaÅ”nji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.

Ne samo to, Mikulić je, zahvaljujući svojim vezama, Å”irio diljem svijeta istinu o agresiji na BiH.
Napisao je tako potresno pismo legendarnom predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Juan Antoniju Samaranchu, čovjeku koji je samo osam godina ranije kazao da je Sarajevo organiziralo do tada najbolje Zimske olimpijske igre u historiji.

ā€œObraćam Vam se povodom spoljne i unutraÅ”nje agresije na domovinu nas Bosanaca i Hercegovaca, međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinuā€, pisao je Mikulić Samaranchu.

Agresija je, pisao je Mikulić, stravično brutalna.

ā€œUbijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najvećim dijelom starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijetećih opasnosti. UniÅ”tavaju se privatna, druÅ”tvena i državna imovina, spomenici naÅ”e proÅ”losti, kulturna dobra, Å”kole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeća i infrastruktura. Blokiraju se i izlažu opasnostima čak i ustanove za retardiranu i slijepu djecu… Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi. Prijete glad i epidemijeā€, naglasio je Mikulić.

Između ostalog, napisao je i da ā€œrjeÅ”enje za krizu mogu naći samo građani i narodi Bosne i Hercegovineā€.

ā€œOni nisu bili, niti su sada u međusobnoj svađiā€, istakao je Mikulić, poručujući Samaranchu da bi bio ā€œtužan da vidi Sarajevoā€.

Mikulić veličinu svoje ličnosti nije potvrdio samo u najteže vrijeme tokom agresije. Bio veliki čovjek i kada je bio na vrhuncu moći.

Svjedoči to i njegova uloga u borbi za nacinalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem će 90-tih biti vraćeno i njegovo nacionalno ime. Uz Džemala Bijedića, neka zapamte i nove generacije BoÅ”njaka, Mikulić će odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom procesu.

Hrvoje IŔtuk o tome ovako piŔe:

ā€žPod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovniÅ”tva u Jugoslaviji, grupa bivÅ”ih ali neuniÅ”tivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajaliÅ”te koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripravitiā€œ, navodi IÅ”tuk.

Mikulić je bio spreman i odlučan.

ā€žTokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom ā€œMā€. Kad se doÅ”lo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: ā€œÄŒujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objaÅ”njavate neÅ”to Å”to odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite računa, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovineā€, naglasio je IÅ”tuk.

Gornjovakufljanin Branko Mikulić je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom, otiÅ”ao u partizane joÅ” kao dječak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik. Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio istaknuti član Saveza komunista Jugoslavije.

Izvor: Radiosarajevo.ba