Priča o njima, Tuzlacima i o Tuzli, započinje zapravo pričom o Sarajlijama i Sarajevu. Sva trojica su, inače, od prvog dana dobrovoljci Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njihova imena su: Momčilo Đurić, Aco Lakić i Vladimir Aleksić. Momčilo je bio pripadnik 251. lakhe oslobodilačke brigade, Aco 250. brdske dok je Vladimir bio u 244. brdskoj brigadi.
Lakić koji je inače bio pomoćnik komandanta za logistiku u brigadi, objašnjava: “Ističem ovo i zato što je meni drago da se zna da sam ja dobrovoljac u Armiji RBiH, ali i zato što sada ima nekih koji tvrde, i oni su sve glasniji, da su Tuzli štit od četnika bili samo SDA i Patriotska liga, s nešto malo mupovaca. To nije tačno. Tuzlu su branili, i još je brane, njeni građani.” Đurić, koji je bio komandir JPVO u Tuzli, kazuje da je od 6. aprila 1992. godine pripadnik ARBiH. Bio je prvi čovjek koji je izašao iz prvog od devedesetak autobusa što su toga dana stigli u Sarajevo iz malih i velikih rudarskih gradove tuzlanske regije. Momčilo je tada, kako navodi, “zamrzio” Sarajevo. Kako navodi: “Mi smo tek izlazili iz autobusa, a svijet ispred Skupštine već se uveliko razilazio. Ništa nam nije bilo jasno. Zašto su nas onda zvali, Hrle, Rus i ostali? Malo prije nego što će se kolona zaustaviti na najvećem sarajevskom trgu, srpski snajperista počeli su da terorišu civile. Među narodom koji je izašao na proteste zavladala je panika. Zato je narod bježao… Neko je tada viknuo da su snajperisti u Holideju, i mi smo, pojedini i pravo iz autobusa, jurnuli prema hotelu”. Među Vikićevim specijalcima koji su prvi intervenisali u cilju eliminacije snajperista, našao se i Momčilo koji tvrdi da je baš u tom trenutku “zamrzio” Sarajevo. “Stanite, rudari, vikali su jedni, polako, rudari, opominjali su drugi. A mi smo se našli u čudu. Gdje smo ovo? U kakav smo to scenarij upali? Kakva nam je uloga namijenjena?”
Rudari su se uslijed ovakvih nejasnih okolnosti vratili u autobuse i krenuli nazad. Hrle ih je tada zaustavio. Momčilo navodi “da je pozivao da se vrate objašnjavajući kako se stanje još nije popravilo”. Smatrao da Sarajevo nije dovoljno učinilo u prvim danima rata i da su protesti bili nepotrebni jer je srpska vojska već uveliko spremila plan zauzimanja grada. Loša organizacija i jeste dovela do toga da su dijelovi Sarajeva cijeli rat ostali pod okupacijom, dok je cijelo Sarajevo bilo na svega nekoliko stotina metara od srpskih položaja. Upravo zato mu je bilo krivo što glavni grad Bosne i Hercegovine nije odgovorio energičnije i protjerao “svoje” neprijatelje barem toliko koliko su i Tuzlaci svoje. Da to nisu učinili, tvrdi, Tuzla bi bila gora od Vukovara. Pita potom: “Kako to da su se četnici dugo i nesmetano mogli ukopavati na brdima oko Sarajeva, a da niko nije reagovao?”
Đurić navodi da nije nevažno što je on dobrovoljac ARBiH od prvog dana. “Dok smo mi oslobađali Kalesiju [april – maj 1992. godine], neki od onih što su danas najbučniji za govornicom još su mirno spavali u Austriji. Sada ispada da je bilo obrnuto. Kao da su oni tada držali pušku, a mi se šetkali Praterom”. Govoreći o odlasku tuzlanskog odreda u ispomoć oslobođenju Kalesije navodi: “Tamo se iznad glava boraca zavijorila stranačka zastava i oni su se vratili. Kada im je obećano da će na njihovoj zastavi biti grb Tuzle, ponovno su u ruke uzeli oružje i posao odradili na najbolji način.” Da ne bude zabune u vrijeme o kojem Momčilo govori, još nije bilo bosanske zastave sa ljiljanima. Štaviše, niti TO nije u potpunosti formiran i ustrojen. Time je Prva tuzlanska brigada, ujedno najstarija regularna formacija ARBiH, u okršaj sa srpskom vojskom krenula sa grbom Tuzle. Njezin tvorac je bio Aco Stanković.
Đurić je trebao biti komandant srpskog bataljona u Tuzli, o kojem se u toku rata diglo dosta prašine. Kako navodi do realizacije nikada nije došlo jer je politika umiješala svoje prste. Bez obzira na takav rasplet publikovanje te inicijative imalo je svoju svrhu, jer su tek tada mnogi saznali koliko je zapravo Srba u ARBiH. Prema njegovim tvrdnjama, vijest o formiranju srpskog bataljona naročito je odjeknula u Doboju odakle je stigla informacija da se 90 pripadnika Vojske Republike Srpske želi njima pridružiti. Tih dana je, navodno, na prostoru BiH koji je bio pod srpskom kontrolom bila popularna fraza: “Ustaj, Tito, da Karadžić liježe, srpskom narodu nikad nije bilo teže”. Lakić tačnost tih tvrdnji potkrepljuje pričom: “Jedan naš borac, Srbin, u jeku bitke, priveo je zarobljenog četnika i odmah se vratio u borbu. Ubrzo je i sam bio ranjen i, dok mu je pružana pomoć, otkrio je svojima u jedinici da je čovjek kojeg je malo prije doveo – njegov brat.” Lakić svjedoči da je u toku jedne akcije poginuo borac ARBiH Dušan, izrazito hrabar, pošten i voljen. Njegovo tijelo je sahranjeno zajedno sa tijelima srpskih vojnika koji su tom prilikom također stradali. On je, naime, na lijevoj ruci imao istetovirano ime svoje supruge i svoje kćerke. Kada se ta imena poredaju – Safija, Dušan, Sanela – od prvih njihovih slova se dobije SDS. Neko ko je pregledao poginule, to je primijetio te ga svrstao među one kojima Dušan nije pripadao – agresorske vojnike. Međutim, kada su njegovi saborci saznali šta se desilo, iskopali su njegovo tijelo i ponovo ga dostojanstveno sahranili.
Aco navodi da Srbi u ARBiH nisu ugroženi i da se ne prave razlike sa Bošnjacima i Hrvatima. Međutim, naveo je i manje nepravde koje je i sam osjetio. “Ne rekne se nikad direktno da, recimo, neko ne može napredovati zato što nosi to ime i prezime, ali se po mnogo čemu zna da je upravo ovaj razlog posrijedi.” Kada je spominjao korektnost drugih boraca ARBiH prema njima, naročito naglašava slučaj odreda “El Mudžahid”. “Toliko se ružnog govori o jedinici ‘El Mudžahi’, a meni je, opet, vrijeme što sam sa njima proveo zajedno na zeničkom ratištu jedna od najdražih ratnih uspomena. Ni u čemu me nisu izdvajali. Čak su mi više puta kazali da bi Srbe poput mene voljeli da imaju u svojim redovima.” Komentariše da je u Tuzli uvijek vojni pozdrav bio – “pozdrav domovini”, ali podsjeća i na iskustvo sa odredom “El Mudžahid”, da su njihovi “tekbiri” i njemu davali neobičan motiv da istraje u borbi.
IZVOR: List “Oslobođenje”; 21. IV 1995. godine/bosnae.info
Sjećanje na Branka Mikulića: Odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo
Navršile su se 24 godine od kako je u opkoljenom Sarajevu, aprila 1994. godine, umro Branko Mikulić, čuveni predsjednik SR Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva SFR Jugoslavije.
Iako je mogao, Mikulić, inače rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine, odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom. Slobodu ponovo nije dočekao.
Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.
„U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojim“, zapisat će u sarajevskim „Danima“ Hrvoje Ištuk, nekadašnji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.
Ne samo to, Mikulić je, zahvaljujući svojim vezama, širio diljem svijeta istinu o agresiji na BiH.
Napisao je tako potresno pismo legendarnom predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Juan Antoniju Samaranchu, čovjeku koji je samo osam godina ranije kazao da je Sarajevo organiziralo do tada najbolje Zimske olimpijske igre u historiji.
“Obraćam Vam se povodom spoljne i unutrašnje agresije na domovinu nas Bosanaca i Hercegovaca, međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu”, pisao je Mikulić Samaranchu.
Agresija je, pisao je Mikulić, stravično brutalna.
“Ubijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najvećim dijelom starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijetećih opasnosti. Uništavaju se privatna, društvena i državna imovina, spomenici naše prošlosti, kulturna dobra, škole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeća i infrastruktura. Blokiraju se i izlažu opasnostima čak i ustanove za retardiranu i slijepu djecu… Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi. Prijete glad i epidemije”, naglasio je Mikulić.
Između ostalog, napisao je i da “rješenje za krizu mogu naći samo građani i narodi Bosne i Hercegovine”.
“Oni nisu bili, niti su sada u međusobnoj svađi”, istakao je Mikulić, poručujući Samaranchu da bi bio “tužan da vidi Sarajevo”.
Mikulić veličinu svoje ličnosti nije potvrdio samo u najteže vrijeme tokom agresije. Bio veliki čovjek i kada je bio na vrhuncu moći.
Svjedoči to i njegova uloga u borbi za nacinalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem će 90-tih biti vraćeno i njegovo nacionalno ime. Uz Džemala Bijedića, neka zapamte i nove generacije Bošnjaka, Mikulić će odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom procesu.
Hrvoje Ištuk o tome ovako piše:
„Pod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovništva u Jugoslaviji, grupa bivših ali neuništivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajalište koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripraviti“, navodi Ištuk.
Mikulić je bio spreman i odlučan.
„Tokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom “M”. Kad se došlo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: “Čujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objašnjavate nešto što odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite računa, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovine”, naglasio je Ištuk.
Gornjovakufljanin Branko Mikulić je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom, otišao u partizane još kao dječak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik. Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio istaknuti član Saveza komunista Jugoslavije.
Izvor: Radiosarajevo.ba