Zahvaljujući uspješnom otporu do sredine 13.vijeka dualistički heretici su ne samo obezbjedili svoju ugroženu egzistenciju, već zagospodarili nekadašnjom bosanskom biskupijom i to im je olakšalo da se iz zajednice pristalica jednog spasonosnog vjerovanja pretvore u organizovanu crkvu. Težnja da svome vjerskom i društevnom životu daju izvjesne organizovane i stalne oblike, pri čemu je neminovno uzor bila ipak pravovjerna krščanska crkva, iako su je osuđivali kao “službenicu Sotone”, prisutna je kod svih dualista, ali nigdje nije ostvarena tako dosljedno kao u Bosni.
Crkvi bosanskoj su dualisti dali svoju doktrinu čije je osnovno jezgro predstavljalo suprostavljanje dva principa, duhovnog i materijalnog, oličena u dva božanstva:u bogu svjetlosti i bogu tame, koji u isto vrijeme predstavljaju “najveće dobro” i “najveće zlo”. Već iz ovoga se vidi da je u Bosni preovladala radikalna dualistička struja, dok je ranija heretička “ecclesia Slavoniae” zastupala umjereni dualizam kao i bugarski bogumili. Iz ove osnovne dogme slijedili su značajni zaključci i nagonili na drukčija tumačenja u svim oblastima crkvenog učenja. Pošto je materijalni svijet tvorevina “boga tame” starozavjetni Bog ne može biti otac Hristov. Mojsiju se ustvari, ukazao “zli anđeo” a ne Bog. Na čitav Stari zavjet je pala sjenka tvorca materijanog svijeta Sotone, koji je i kod bosanskih dualista važio kao “knez vijeka” tj. gospodar vidljivog svijeta.
Zajedno sa Starim zavjetom osuđivani su i proroci i patrijarsi i naročito Jovan Krstitelj “gori od svih đavola u paklu”, koji je pogrdno obilježavan kao “vodonosac”. I bosanski dualisti su, kao i njihovi radikalni istomišljenici na Zapadu, našli načina da alegorijskim tumačenjima “spasu” bar one starozavjetne ličnosti koje su tijesno povezane sa novozavjetnom tradicijom. Avram, Isak i Jakov su dobili svoje “duhovne” paralele, a isto tako su i neki od proroka shvaćeni kao “duhovni proroci”, svi zajedno su služili da u alegorijskoj interpretaciji evanđelja zastupaju “božje ljude”. Stari zavjet u cjelini je ipak ostao “vjera Judina”. (str.101-102)
Duše ljudske su u početku bile anđeli, u tijela su zatvoreni oni anđeli koje je Sotona odveo poslije borbe koju je vodio s Bogom. Otuda su d u š e “plenici”, z a r o b lj e n i c i tijela, i uzdržavanjem od grijeha, očišćenjem i krštenjem mogu se poslije smrti vratiti na nebo. Samo jedan dio duša je unaprijed osuđen, to su anđeli zli po prirodi koji ne mogu da griješe. Hristologija bosanskih dualista je bila radikalno dualistička i potpuno doketistička: čitav Hristov život bio je po njihovom učenju prividan. Hristos nije bio ni otjelovljen, nije “jeo ni pio tjelesno”, pa prema tome nije ni stradao, ni umro, ni vaskrsao, niti se uznio na nebo. Marija je bila nađeo i pošto Hristos nije rođen od žene, bosanski dualisti su izveli zaključak da treba odbijati genealogiju Hristovu iz evanđelja.
Hriščanske svete knjige bosanski dualisti su kao i bogumili i katari uzimali u onom obliku u kojem su se vijekovima sačuvale i kojim su se služile i pravovjerne crkve. Kod dubokih razlika u učenju nemoguće je bilo ispuštati ili mijenjati mjesta u evanđeljima koja nisu bila u skladu sa osnovnim dogmama. Dualisti su odabrali drugi put. Već u X vijeku im se prebacuje da svete knjige tumače na nedopušten način. Bilo je to alegorijsko tumačenje kojem su pribjegavale i pravovjerne crkve, samo je upotrebljavano u daleko većoj mjeri i mnogo slobodnije. Dualističke interpretacije dolaze do izražaja samo u glosama rukopisnih kodeksa, sami tekstovi evanđelja nisu bili retuširani u dualističkom smislu.
Poznavanjem Svetog pisma odlikovali su se , kao i drugi dualisti, i bosanski patareni. U zamišljenoj raspravi između katolika i bosanskog heretika, Bošnjak se u odbrani svoga učenja uvijek pozivao na evanđelja, a u jednom slučaju čak i na Stari zavjet. “Crkva božja” po uvjerenju bosanskih heretika nalazila se kod njih i njihov starješina je istinski nasljednik Petrov. Pape su sve do Silvestera bile “njihove vjere”, koja je “PRAVA VJERA APOSTOLSKA” a inače je rimska crkva idolopoklonička, i s njihovog stanovišta, bila je p r o k l e t a i važila kao “s l u ž b e n i c a S o t o n e”. Isto tako su “sinagoge Sotonine” i materijalne crkve. Hramovi bosanskim dualistima nisu bili potrebni za jednostavni kult, a osuđivali su ih iz dogmatskih razloga.
Poštovanje ikona i slika u crkvama, poštovanje relikvija i molitve u crkvama smatrani su takođe za idolatriju. Zajedno s ikonama osuđivan je i k r s t kao “slovo Sotonino”. Svemu tome bosanski dualisti su suprostavljali svoj veoma uprošćeni kult u kojem je glavni elemenat “molitva božija”, izgovarana klečeći, i obred lomljenja hljeba. Molitva sačuvana u jednom bosanskom rukopisu istovjetna je s molitvom u provansalskom i latinskom katarskom obredniku.
( str.103)
Centralno mjesto u vjerskom životu bosanskih dualista zauzimalo je pitanje spasenja. Svojim suparnicima oni su oštro prebacivali lako djeljenje oproštaja od grijeha. Za njih nema ustajanja iz mrtvih, ni čistilišta, niti ikakvog srednjeg puta između raja i pakla. Svaki grijeh je smatran kao smrtan, a u isto vrijeme je pojam grijeha veoma proširen. G r i j e h je predstavljala upotreba hrane životinjskog porijekla, zatim ubijanje životinja ili razbijanje jaja. Grijeh je značio svaki tjelesni dodir muškarca i žene, život u braku nije bio ništa manje grešan od preljube.
Zaklinjanje i prolijevanje krvi, čak i na osnovu presude, smatrano je takođe za smrtni grijeh. Razumije se da je u ovakvim shvatanjima bilo nemoguće uklopiti “svete tajne” velikih pravovjernih crkava, pa su ih sve redom odbacivali, upirući žaoku naročito protiv krštenja vodom i tajne braka. Umjesto svega toga bosanski patareni su imali “pravo Hristovo krštenje” koje jedino donosi oproštaj grijeha. Ko ga primi postaje onako svet kao što je Petar. ”Krštenje” se već shvatalo ne kao primanje u zajednicu, već kao “sveta tajna” svoje vrste. Vršilo se polaganjem ruke na glavu i evanđelja na grudi vjernika. Vrijednost krštenja je zavisila od vrlina onoga ko obavlja obred. Koliko god puta zgriješi onaj ko je “krštenje” obavio toliko puta duše onih koje je krstio padaju u pakao i toliko se puta “krštenje” mora ponoviti. “Krštenje” je povlačilo onu liniju koja je prave dualiste odvajala od mase njihovih pristalica.
“Kršteni” “krstjani” i “krstjanice” nisu smjeli ni na koji način griješiti i bili su obavezni zbog toga da se pridržavaju asketskog kodeksa svoje crkve. Već je upotreba mrsa-mesne i mliječne hrane bila dovoljna da obilježi svijet koji nisu obavezivali strogi zahtjevi “prave vjere apostolske”. Za pristalice i poštovaoce “krstjana” stvoren je termin “mrsni ljudi”, koji se može razumjeti jedino kroz njihovo suprostavljanje onima koji čitavog života neprekidno poste.
( str.104)
Sama bosanska crkva imala je svoju hijerarhiju, čiji se stepeni daju upoznati kroz izvore 14. i 15.vijeka. Starješina crkve, njen “duhovni otac i gospodin”, koji je važio kao istinski nasljednik Petrov, nosio je dostojanstvo “episkopa crkve bosanske”.
To je bio neosporno njegov službeni naziv, iako je u svakodnevnom govoru nazivan “didom”. U jednom zapisu govori se o danima “episkopstva gospodina dide”, što svjedoči o ravnopravnoj upotrebi oba termina u samom krilu crkve. Episkopsko dostojanstvo u bosanskoj crkvi ima dvostruku tradiciju: jedan korijen polazi iz stare “ecclesie Bosnensis” a drugi iz dualističke sredine, koja je takođe poznavala episkope svojih crkava. “Dida” predstavlja, međutim, nesumljivo bogumilsku baštinu.( u Sinodiku cara Borila pominje se “djed” Sredca/Sofije, The Bogomils, Cambridge 1948, 244-245).
Drugi stepen bosanske crkvene hijerarhije činili su “g o s t i” o kojima se malo može reći. Termin nema analogiju ni u crkvenoj i monaškoj organizaciji velikih crkava, ni kod poznatih dualističkih zajednica, i nijedno od do sada predloženih objašnjenja ne zadovoljava. Najniži stepen u bosanskoj crkvi predstavljali su “s t a r c i”. Ovo dostojanstvo je označavalo polaznu tačku u usponu krstjana ka višim hijerarhijskim stupnjevima. Termin je nesumljivo pozajmljen iz istočnih monaštava, ali nije poznato kada ni na koji način. Možda spada u one dosta brojne tragove uticaja monaštva na uobličavanje obreda i organizacije dualista u daleko starijim vremenima.
Nije isključeno da nam usljed oskudnosti i fragmentiranosti izvorne građe nedostaju karike koje bi potvrđivale postojanje termina u dugom lancu dualističkih heretičkih pokreta. S druge strane, moguća je i neposredna pozajmica iz organizacije monaštva na bosanskom tlu. Danas jedva ostaje mjesta i najmanjoj sumnji da je monaštvo u Bosni prije 13.vijeka pripadalo redu sv.Vasilija, dakle, baš onome gdje dostojanstvo “starac” postoji vijekovima. Članovi hijerarhije – “poglavitiji krstjani” – skupno su nazivani “s t r o j n i c i”. Kao i “dida” dobijali su uz ime i čin atribuciju “gospodin”, kao znak osobitog uvažavanja i društvenog ugleda. Do sada nije nikome pošlo za rukom da dokaže postojanje ma kakve teritorijalne organizacije i lokalne jurisdikcije članova bosanske crkvene organizacije. Sigurno je samo da je veći dio strojnika i krstjana živio po “hižama”, koje us nesumljivo predstavljale žarišta vejrskog i crkvenog života u Bosni. ( str.105)
Početkom 15. vijeka najkasnije, članovi hijerarhije su počeli da borave i žive i na dvorovima bosanske gospode, poneki su čak čitav svoj vijek proveli u toj sredini. Nema podataka na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak da su “hiže” imale neko svoje formalno omeđeno područje djelovanja, iako ne može biti sumnje da je baš iz njih zračio najjači uticaj na vjernike. Bosna je u drugoj polovici 14.vijeka važila kao zemlja u kojoj ni u oblastima katoličkih gospodara nije bilo jasnih i razgraničenih parohija. Teško bi bilo i razumjeti eventualnu mrežu teritorijanih organizacija kod crkve u kojoj ne bi imala nikakvu funkciju. Vjernici – “mrsni ljudi” – u stvari su bili izvan crkve i od njih se veoma malo tražilo. Bez hramova, “svetih tajni” i redovnih obreda, veza crkve sa vjernicima bila je veoma tanka. Sve do “krštenja” i prihvatanja bezgrešnog života niko od vjernika se nije mogao spasiti i crkva mu ništa nije mogla pružiti sem nade da se u jednom trenutku može iskupiti. Zavjeti članova crkve bili su toliko strogi da se njihovo prihvatanje moglo očekivati samo od uskog kruga izabranih. Ostali su najvjerovatnije čekali trenutak kada više nije moglo biti odlaganja.
Članovi bosanske crkve od svojih vjernika iziskivali su javno iskazivanje poštovanja – “adoracije”, koje su dovodile u nepriliku kako obične ljude tako i vladare i feudalce preobraćene u katoličanstvo. Iako su izašli iz kruga pristalica crkve, oni ipak nisu mogli da uskrate “poklonjenja” njenim starješinama, pa su ih objašnjavali kao puku učtivost. Inače su vjernici okupljani na obred lomljenjem hljeba, vjerovatno samo tamo gdje je bilo krstjanskih “hiža”. Bosanska crkva, kada se uzmu u obzir sve te okolnosti, mogla je da djeluje na svoje vjernike jedino kroz aktivnost svojih članova kao pojedinaca. Iz toga je morala slijediti velika razlika između vjerske situacije u krajevima gdje je bilo krstjana i onih gdje “hiže” nisu bile rasprostranjene. Karta raširenosti krstjanskih zajednica, koaj se može izraditi samo na osnovu tragova sačuvanih u turskim defterima i mjestimično suočiti sa fragmentarnim podacima iz perioda postojanja bosanske crkve, neosporno je nesavršena i nesigurna, ali u svim dijelovima pokazuje istu grupisanost tragova na pojedine župe i, čak dijelove župa.
(str.106)
Nema nimalo osnova da se Bosna zamišlja kao vjerski homogena teritorija ni u vrijeme kad je bosanska crkva bila jedina vjerska organizacija u državi. Daleko je vjerovatnije da je bila prošarana oazama u kojima se odvijala neka vrsta aktivnog religijskog života i širokim pojasevima, koji su predstavljali “ničiju zemlju” u vjerskom pogledu. Velike pravovjerne crkve tu nisu imale pristupa, a bosanska heretička crkva, zbog svoje strukture i doktrine, nije bila u stanju da stanovništvu čitave bosanske teritorije udari pečat svoje osobene religioznosti. Jedino se ovakvom vjerskom situacijom može objasniti čitav niz pojava iz bosanske crkvene historije. Savremenicima su upadali u oči dosta neobični bračni odnosi kod stanovnika Bosne. Bošnjaci su uzimali žene pod uslovom da im budu „dobre i vjerne“ i veoma ih lako napuštali. Franjevci, kojima je u Bosni ovaj „običaj zemlje“ zadavao mnogo nevolja, tvrdili su, vjerovatno pretjerujući, da od stotine tek jedan ostaje u toku cijelog života u braku sa jednom ženom. Iako je u katoličkim sredinama u susjedstvu napuštanje žene i življenje sa drugom važilo kao „patarenski običaj“, ipak u toj pojavi nema ničega što bi bilo zaista „patarensko“. Brak i bračni odnosi su bili prosto izvan kontrole zone interesovanja bosanske crkve i nalazili su se isključivo u sferi običaja i običajnog prava. Negativan stav bosanskih krstjana prema braku – prebacivalo im se da tvrde „da je tjelesni brak preljuba“ – mogao je samo djelovati da se razviju još slobodnija shvatanja u ovim odnosima u koje je jedino crkva u ovo doba unosila strogosti i reda.
Isto onako kao što nisu poznavali brak, stanovnici Bosne n i s u b i l i n i k r š t e n i, pa su, gledani spolja, iz ortodoksnih sredina, smatrani za „nevjernike“.
Ne govori li ovo o velikom broju “infidelis“/nekrštenih i Ivan Mužić
Sam naziv „p o g a n i n“ ili „i n f i d e l i s“ ne bi pružao dovoljno osnova za ovakav zaključak, jer su se termini ove vrste upotrebljavali obilno i u vrlo širokom smislu. Mnogo su značajniji konkretni podaci u vezi s djelovanjem drugih crkava u Bosni i prelaskom Bošnjaka u katoličku sredinu. Bosanski stanovnici, koji su bili, u stvari, izvan svake crkve predstavljali su tle na kome se odvijao rad na preobraćanju i mijenjanju crkvenih prilika, krštavani su kao odrasli bez ikakvog odricanja eventualne ranije vjere, čak i bez ispovjesti. Isto tako su Bošnjaci, dolazeći u Dubrovnik na službu, tek tu kao odrasli krštavani, MIJENJAJUĆI često svoja IMENA.
(str.107)
Pri tome ne samo da se ne spominju formalnosti kojima se podvrgavaju heretici, već se ovom svijetu hereza uopšte i ne prebacuje. Savremenicima je bila sasvim jasna duboka razlika između krstjana, pravih ubjeđenih heretika, i običnih ljudi, koji, vjerovatno, nisu uvjek bili daleko od istinskog p a g a n s t v a. U tome jazu koji je dijelio članove crkve od stanovnika koji su tek dijelom bili njeni vjernici, protivnici su otkrili najveću slabost bosanske crkve i svjesno ga iskorišćavali sužavajući sve jače područja njenog uticaja i podrivajući joj na taj način temelje.
Već poslije prvih osvajanja za vrijeme bana Stepana II u sastav bosanske države su ušle oblasti sa crkvenom organizacijom i vjernicima katoličke i pravoslavne crkve. Za CB je to bio sudbonosni preokret: ona je prestala da bude jedina crkvena organizacija u bosanskoj državi. Umjesto spoljne opasnosti koja je ugrožavala u 13.vijeku i kojoj se uspješno oduprla, pojavila se opasnost od protivnika unutar bosanskih granica. Posljedice prvog talasa osvajanja još uvjek nisu ozbiljne, jer je bosansko prodiranje na Primorje između Cetine i Dubrovnika u prvi mah zbrisalo katoličke i pravoslavne crkvene organizacije. Katolički biskup iz Makarske je u vrijeme bosanskog osvajanja prebjegao u katolički Omiš, a slična sudbina morala je zadesiti i pravoslavnog epsikopa Zahumlja, čije je vladičanstvo već dosta stradalo u samom početku vijeka za vrijeme ratova i privremene vlasti Šubića. CB je stekla izvjesna uporišta oko gornje Neretve i trajno ih održala, ali vjerska karta novoosvojenog područja se nije bitno izmijenila: stanovništvo oko donjeg toka Neretve je i krajem 14.vijeka i docnije važilo kao katoličko, dok se u unutrašnjosti Huma održalo pravoslavlje. U izvorima se spominju pravoslavni popovi iz pojedinih mjesta, a zna se i za Sankoviće, gospodare ovoga kraja, da su ostali vjerni pravoslavlju. Još nepovoljniji za CB je bio rezultat docnijeg talasa osvajanja 1373-1377. Krstjani su mjestimično podrli u Podrinje i Polimlje, ali su na teritoriji osvojenoj od srpskih oblasnih gospodara ostale sačuvane crkvene organizacije i njihova središta, u bosansku državu je dospio i manastir Mileševa sa grobom svetoga Save. (str.108)
Osvajanje Huma je izazvalo novi sudar pravoslavlja i bosanske hereze, poznate i OMRZNUTE OD RANIJE u srpskim krugovima. Srpska crkva je bosanske dualiste uvrstila u niz NAJZLOGLASNIJIH HERETIKA, i zvanično ih anatemisala u svojim sinodicima. Uz “Rastudija bosanskog” i nekoliko drugih imena, proklinjanih još u vrijeme dok je hereza bila ograničena na Bosnu u užem smislu, u srpske sinodike u 14.vijeku unošena su imena bana Stepana, pojedine vlastele, popova otpadnika, pa čak i nepoznatih ljudi i žena, poznatih samo u bližem krugu crkve u kojoj je sinodik čitan. Svi su važili kao “t r i k l e t i b a b u n i koji se nazivaju lažno hriščani i rugaju se našoj pravoj veri”, i na sve je podjednako bacano proklestvo. Do sredine 14.vijeka, crkvena borba između heretika i pravoslavlja bila je isprepletena sa politčkim sukobom između bana Stepana II i Dušana oko Huma. I bosanski ratnici su u jednom srpskom zapisniku žigosani kao “bezbožni i pogani babuni”. Bosanski krstjani nisu, razumije se, ostajali dužni, njihovo ruganje “pravoj vjeri” došlo je do izražaja u glosi jednog bosanskog rukopisa gdje se “mitnica” iz evanđelja tumači kao “mjesto patrijarhovo gdje se patrijarsi stave srebrom i zlatom”.
Uprkos OBOSTRANOM TRAJNOM NEPRIJATELJSTVU dualistička CB i pravoslavlje živjeli su uporedo u okviru bosanske države. Njihovu koegzistenciju olakšavala je okolnost što su bili teritorijalno odjeljeni: PRAVOSLAVLJE je ostalo ograničeno NA ISTOČNE I JUŽNE OBLASTI, nekadašnje dijelove srpske državne teritorije, dok je CB tek mjestimično prekoračila svoje tradicionalne međe. Uz to se pravoslavno sveštenstvo nije sa bosanskom crkvom sudaralo u političkoj sferi, oko uticaja na vladarevom dvoru gložili su se samo krstjani i franjevci. Upravo u vrijeme kad je Bosna dobila svoje prve pravoslavne i katoličke žitelje, otpočela je i jača papska aktivnost prema Bosni. Iz Avinjona je pokrenuta akcija koja je imala veoma dalekosežne posljedice. U proljeće 1325.g. upućen je u Bosnu, u misiju koja imala za cilj obraćanje heretika i sprovođenje inkvizicije, franjevac Fabijan. Banu Stepanu II i ugarskom kralju Karlu Robertu preporučen je fratar kao ličnost koaj treba zajedno sa ostalim inkvizitorima da ukloni heretilke zablude i narod izvede „na svjetlo prave vjere“. Od obojice vladara papa je očekivao da će svim snagama pomoći poduhvat franjevaca.
(str.109)
Iz čitavog tog brižljivo isplaniranog posla, međutim, nije ništa proizašlo, zbog toga što su se protiv franjevačke misije pobunili dominikanci, koji su ranije dobili inkvizitorska ovlaštenja. Planula je ogorčena borba između dva reda oko prava na rad u zemlji gdje ni jedan ni drugi nisu uhvatili korijen. Glavno poprište je bila papska kurija u Avinjonu gdje su franjevci u dva maha trijumofovali: 1327. dobili su isključivo ovlaštenje za inkvizitorski rad u Bosni, a 1330. dominikancima je zabranjeno da ih u poslu ometaju. Na drugoj strani, i bosanska biskupija u Đakovu stvarala je probleme. Papi je još ranije bilo rezervisano pravo da imenuje ovog titularnog bosanskog biskupa, a kad je 1334. stolica upražnjena izabrao je kaptol svoga kandidata, dok je kralj Karlo za biskupa postavio nekog laika. Tek poslije dvije godine smutnji stvar je bila riješena papskom potvrdom kaptolskog kandidata. Tada se izmjenila i papska politika prema Bosni. Novi papa Benedikt XII se oborio i na bana s kojim je njegov prethodnik računao u borbi za obnovu katoličanstva u Bosni.
Na takvu papasku orijentaciju svakako su djelovale i optužbe i intrige banovih protivnika iz redova hrvatskih velikaša. U svakom slučaju papa je u ličnosti bana Stepana II vidio krivca za neuspjeh inkvizicije u Bosni, te je u proljeće 1337. pozvao hrvatske velikaše Kurjakoviće, krčke knezove, Šubiće, Nelipca i njegov rod, da napadnu heretičku Bosnu i oružanom silom potpomognu djelovanje franjevaca koje još uvjek nije pokazivalo rezultate. Tada je, međutim nastupio jedan sasvim neočekivani obrt. Protiv ovog poduhvata je energično ustao kralj Karlo Robert, koji i inače nije bio u dobrim odnosima sa ugarskim visokim klerom, a preko njega i sa papskom stolicom.
Sve velikaše koji bi napali bosanskog bana proglasio je unaprijed za nevjernike i odmetnike i zabranio da im se ukaže ma kakva pomoć. Interes ugarskog kralja, koji ga je naveo da osujeti „krstaški pohod“ protiv Stepana II prilično je razumljiv: bosanski ban bio je njegov lojalni vazal dok su hrvatski velikaši uporno ometali učvšćivanje klaljevske vlasti u Hrvatskoj. Uskoro se ipak pokazalo da ni ugarski kralj nije sasvim nezainteresovan za crkvenu situaciju u Bosni. On je 1339. nagovorio generala franjevačkog reda Gerarda Eda (Odonis), koji je u Ugarskoj boravio sasvim drugim poslom, da pođe u Bosnu i ispita i sredi tamošnje crkvene prilike. (str.110)
Poznati bogoslov i vrhovni starješina franjevaca bio je u Bosni primljen vrlo lijepo i sa velikim počastima. Ban je pokazivao najbolju volju i želio da radi na tome da se u Bosni „obnovi služba Bogu“ i „da se podignu crkve koje leže razorene i srušene“, ali je nalazio da nema uslova za pokretanje energičnije akcije protiv heretika. Glavnu prepreku su, po banovim izjavama, predstavljali šizmatici koji su se nalazili u susjedstvu i kojima bi se heretici odmah obratili za pomoć čim bi nešto preduzeo protiv njih. Neprijateljstvo Dušanove Srbije, nema sumnje, slabilo je donekle banove pozicije u samoj Bosni, ali je on opasnost preuveličavao u želji da izbjegne rješenja koja bi izazvala smutnje i borbe u tek konsolidovanoj državi. Izgleda da su baš tada stvorene smjernice katoličke politike prema Bosni za čitav jedan vijek. Strpljiv i naporan rad na postepenom preobraćenju stanovnika Bosne zamjenio je nasilne akcije i borbu za uništenje heretika. Uskoro poslije fra Gerarda, svakako u periodu od 1340. do 1342. organizovana je franjevačka vikarija u Bosni s ciljem da se djelovanju male braće da jedan organizacioni okvir i trajni karakter. Tek poslije toga došlo je do podizanja franjevačkih manastira, čija je rana historija, na žalost, veoma slabo poznata. Izgleda da je prvi bio u Sutjesci, koja je mnogo kasnije nazvana „Curia bani“(banov dvor). vrijeme učvšćivanja franjevaca u Bosni poklapa se s vremenom nastanka i uspona gradova i trgova u Bosni, i franjevci su ovaj važan proces znali da iskoriste za svoju akciju. Njihovi prvi i najvažniji manastiri podignuti su u gradskim naseljima i živim privrednim centrima (Sutjeska, Visoko, Lašva, Olovo, Srebrenica, Teočak) gdje se najjače mogao vršiti uticaj na brojnije mase.
(nije li se na isti ovakav način, prvo u gradovima, širio kasnije i islam, te je stoga ovo još jedan dokaz gluposti teze o izdaji pradjedovske vjere od strane Bošnjaka, jer je evo i katoličanstvo kao i kasnije islam prvo prodiralo u gradovima, onda su po istoj paraleli i tada Bošnjaci izdali vjeru jer su sa patarenstva prelazili na katoličanstvo)
Maloj braći je svakako išla na ruku okolnost das u osnovna jezgra ovih naselja bila sastavljena od katolika, primorskih trgovaca i rudara Sasa, i da su ova mjesta uživala izvjesnu autonomiju, tako da nisu bili izloženi ugrožavanju od strane krstjana i njihovih pristalica. Vladar je bio saglasan sa njihovim djelovanjem, a vlastela u doba Stepana II i Tvrtka I nije imala vlasti nad ovim mjestima. U toku vremena trgovačka i rudarska naselja dobijala su sve veći značaj, brojno su se uveličavala, privlačeći nove i nove stanovnike. Ali baš ta mjesta su ostajala izvan uticaja CB, čija su se uporišta i nadalje nalazila u selima i zabitim krajevima. U poznatoj raspri između rimokatolika i bosanskog patarena iz početka 15. Vijeka heretiku se prebacuje da živi “u grmlju po planinama i šumama” i da “sa planinama Bosne” predstavlja raskol. I savremenicima je padalo u oči, kako CB ostaje po strani u burnom i naglom privrednom i društvenom razvoju. U tome se krio još jedan od dubokih korijena njene slabosti. (str.111)
U svome radu franjevci su glavnu pažnju obraćali ne samim hereticima, već i običnim ljudima koji su predstavljali zahvalnije i važnije tlo za akciju. Iz njihovih “Dubia”, pitanja o izvjesnim nejasnim problemima, upućenih papi u drugoj polovini vijeka, može se zaključiti da je Bošnjacima, koji su bili skloni da prime katoličku vjeru, najteže padalo da se odreknu svoji bračnih običaja. Izvjesnu atmosferu straha odaju i zahtjevi preobraćenika da se ne ispovjedaju javno, i sklonost da i dalje čine “poklonjenja” hereticima. Veliku olakšicu franjevcima predstavljale su duhovne privilegije koje je red dobio, jer su im omogućavale da postupaju veoma elastično sa mnogo obzira prema domaćim običajima i shvatanjima. Bosanska crkva je nema sumnje, u toku 14.vijeka dovedena u daleko nepovoljniji položaj nego što ga je imala ranije. Više nije bila jedina “crkva božja” u bosanskoj državi, mada je još uvjek podvlačila svoju nadmoćnost nad “idolopoklonističkim crkvama” i među ostacima katarskih zajednica u sjevernoj Italiji važila kao izvor svetosti i čistog učenja.
U državnim okvirima Bosne stekla je suparnike na prostranim teritorijama na periferiji i u najživljim središtima u samom jezgru države. Njena nemoć da brojno i raštrkano stanovništvo čvršće veže uz sebe postala je u tim uslovima daleko opasnija. Pa ipak, ona je još uvjek bila neposredno ugrožena zahvaljujući tome što je u vezama sa vlastelom nalazila oslonac koji se još dugo neće kolebati. Mjesto arbitra u odnosima između vladara i vlastele, koje je dobila i učvrstila upravo u ovo vrijeme, učinilo ju je neophodnim u političkom životu Bosne. Svojom ulogom da “ogleda” ili “sudi” vlastelina osumnjičenog za “nevjeru” postala je čuvar najosnovnijih prava vlastele. Bosanska crkva se iz Bosne nije mogla ukloniti, a da se, u isto vrijeme, opasno ne ugrozi ravnoteža odnosa između vladara i vlastele.
(str.112)
Već na početku vladavine kralja Tomaša izbili su na vidjelo rezultati laganog i tihog procesa mijenjanja crkvenih prilika u Bosni, pri čemu su širenje uticaja od strane franjevaca kao i razvoj opšte političke situacije omogućili javnu AFIRMACIJU katoličanstva u Bosni. Istovremeno, bosanska heretička crkva je gubila tlo i u sredinama gdje je dotle bila najuticajnija, tako da je sredinom 15.vijeka postala veoma izolovana i skoro sasvim nemoćna. Nasrtaji Ugarske i unutrašanji sukobi krajem 14. i početkom 15.vijeka pružili su posljednju priliku CB, jer su se u odbrani samostalnosti, velikaši i plemstvo još jednom okupili oko CB i njene hijerarhije, koja je imala dovoljno razloga da zbog vlastite bezbjednosti podržavaju i jačaju antiugarsku orijentaciju Bosne. Stalna napetost i sukobi velikaša i kralja, te obrazovanje samostalnih oblasti feudalnih gospodara, tražila je da se “did” i bosanska crkva pojave kao arbitri, odnosno CB je sve više padala uloga posrednika i pomiritelja.
Međutim, u tome se pojavila nezgoda, jer su se pojedini krstjani i članovi hijerarhije tijesno vezali za dvorove pojedinih oblasnih velikaša. Tako da su članovi crkve i crkvene hijerarhije, zahvaljujući svojoj novoj ulozi u političkom životu, postepeno prodirali u okolinu pojedinih velikaša i postajali u pravom smislu riječi dvorjani. Korišćeni su kao savjetnici i diplomate u odnosima unutar Bosne, tako da su dvorovi oblasnih gospodara početkom 15.vijeka imali već svoje STALNE “krstjane” koji su se javljali u raznim misijama. Najpoznatiji predstavnik ovih patarena-dvorjana su bili Vlatko Tumarlić na dvoru Pavla Radenovića i njegovih nasljednika, te Radin Gost, dugogodišnji savjetnik Stjepana Kosače. Samim krstjanima je feudalni gospodski ambijent očigledno godio, o čemu svjedoči ne samo činjenica što su u njemu trajno ostajali, već i jedan karakteristični natpis na nadgrobnom spomeniku gosta Milutina Crničanina, nađenom u blizini Foče, po kojem se da zaključiti da se pokojnik ponosio svojom karijerom.”žih u časti bosanske gospode, primah darove od velike gospode i od vlastele i od grčke gospode”.
Boravak u dvorskoj sredini je predstavljao ne malo ISKUŠENJE ZA MORAL “krstjana” koji su napustili raniju usamljenost svojih “hiža”. Da iskušenjima nisu uvjek odolijevali rječito pokazuje primjer Radina Gosta, čije su držanje i djelovanje diktirano pohlepom za novcem dokumenti osvjetljavali sa sasvim nepovoljne strane. Po svemu izgleda da ASKETSKI KODEKS bosanskih krstjana nije povlačio za sobom negativni stav prema zemaljskim dobrima. Danas nema nikakve sumnje da su krstjani kao pojedinci, a isto tako i članovi hijerarhije, imali svoje baštine i druga imanja, a vrlo vjerovatno da sui krstjanske zajednice imale svoje posjede. Sama imovina bosanskih patarena će, po svjedočanstvu jednog savremenika, veoma privlačiti kralja Tomaša kada je započeo s progonom heretika. Dubrovčanin Benko Kotruljević, pisac traktata o trgovini i savršenom trgovcu, koji je inače bio u Bosni, kolebao se da li da prekomjerno obožavanje bogastva kod svojih dubrovačkih zemljaka pripiše uticaju Bošnjaka “koji slijede običaj maniheja čestvujući bogate i primajući ih rado u svoja skloništa, a tjerajući siromahe; tvrdeći da time slijede red utvrđen od Boga i sreće”. Bosanski dualisti su se neizmjerno udaljili od buntovnog duha svojih ranih manihejskih prethodnika i učvrstivši svoj položaj u krilu feudalnog društva, postali saveznici i pomagači bogatih i moćnih, te se pretvorili u IDEOLOGE društvene NEJEDNAKOSTI. Živeći na dvoru gospodara čiji su hljeb jeli, od koga su primal darove i kome su služili kao oruđe u politici, pojedini krstjani i članovi hijerarhije su izgubili obilježje apsolutne nepristrasnosti koje im se NEKAD pripisivalo.
Inače, prisutna je sve više tendencija ispoljavanja katoličke orijentacije kako kraljeva od vremena Tvrtka II tako i oblasnih gospodara, koje su rezultat ne samo dotadašnjih uspjeha katoličanstva u Bosni i slabljenja uticaja bosanske crkve, ili iz pobuda lične religiznosti, već u velikoj mjeri iz opštepolitičke situacije u Bosni. Naime, čim su vladari i oblasni gospodari počeli ulaziti u tješnje odnose s okolnim feudalnim svijetom osjetili su da im smeta “heretička ljaga” pa se tako već 1403. Hrvoje Vukčić spremao da primi katoličku vjeru da bi lakše i potpunije ostvario svoje političke ambicije. On jei dalje pored bosanskih krstjana pomagao i katolike i vratio se na ideju o pokrštavanju kada je želio da izbjegne raskid s kraljem Sigmundom 1413. Od kako su sređeni odnosi s Ugarskom i kad su se Turci pojavili kao ozbiljna opasnost počela se još jače osjećati potreba za prilagođavanje ostalom evropskom feudalnom svijetu.
Praktične korake u tom pravcu ometali su neprekidni unutrašnji ratovi u Bosni, kao i kriza koja je potresala katoličku crkvu. Inicijativa bazelskog koncila koji je 1433, u okviru svojih pokušaja da ujedini čitavo hriščanstvo, težio da i “maniheje i patarene u Bosni” vrati crkvi, ostala je bez posljedica zbog nepovoljnog trenutka u kojem je pokrenuta. Uslovi su bili prilično izmijenjeni kada je na bosanski prijestol došao kralj Tomaš i započeo novu ofanzivu u naporima oko POKATOLIČAVANJA u Bosni. Sam Tomaš je požurio da saopšti papi svoju odanost katoličanstvu i da otkloni izvjesne nedostatke s crkvene tačke gledišta: da legalizuje svoje porijeklo i izdejstvuje poništenje svoga braka po bosanskom običaju.
Ali, u samoj Bosni Tomaš ni izdaleka nije bio tako odlučan, već je nastavio da ukazuje uobičajene počasti krstjanima, što ga je dovelo u sukob sa franjevcima, željnim akcije protiv svojih heretičkih rivala, da bi spor došao i pred papu, koji uvažava kraljevo stanovište da iz političkih razloga mora da pokazuje učtivost prema hereticima. I dok je kod kralja Tomaša ovakvo dvostruko držanje – odlučnog katolika prema papi i crkevnim krugovima, a vrlo mlakog i pomirljivog prema hereticima u zemlji – bilo izazvano prirodom situacije, kod velikaša se primjećuje pojava da se svi počinju sredinom 15.vijeka deklarisati kao katolici.
Katolik postaje i vojvoda Stjepan Kosača, ali kako u svojoj zemlji nije razvio nikakvu aktivnost u korist katoličanstva već 1449.godine mu se prijeti ekskomunikacijom ako svoje podanike ne privede pravoj vjeri. Na samom primjeru Stjepana Kosače se pokazuje koliko je vjersko opredjeljenje bosanskih feudalaca teško razumljivo s moderne tačke gledišta. I pored prijetnje iz 1449. on ostaje u krilu crkve, ali je 1451. zbog toga što je zaratio sa katoličkim Dubrovnikom, bila izdata bula o njegovoj ekskominikaciji, koja nije objavljena zbog molbe kralja Tomaša. Ostao je u vezama s papstvom do kraja života, a 1454. je čak tražio franjevce da propovjedaju vjeru u njegovoj zemlji. Istovremeno je te iste godine podigao pravoslavnu crkvu u Goraždu, a kod carigradskog patrijarha važio kao pravoslavac odnedavna.A opet za čitavo to vrijeme Stjepan Kosača je uz sebe držao kao glavnog savjetnika patarenskog gosta Radina i smatran za ZAŠTITNIKA HERETIKA, što doista i jeste bio, jer im je pružao utočište poslije progona u kraljevoj zemlji.
Pred kraj života je držao uz sebe kao svoje “redovnike” Radina Gosta i pravoslavnog mileševskog metropolita Davida. Kod drugih nije primjetno ovoliko šarenilo, ali se takođe opaža da se ne vezuju ni za jednu vjersku struju u Bosni, s tim što se ovo izdizanje iznad religioznih razlika, diktirano u prvom redu poltičkim interesima, nejnepovoljnije odražava na CB koja je ranije imala svoj glavni oslonac kod vlastele i velikaša. Uglavnom, čitav razvitak Bosne u prvoj polovini 15.vijeka je bio izrazito nepovoljan za CB: već ranije istisnuta iz privrednog i društevnog života postala je lišena i snažne podrške koju je ranije uživala kod feudalnog plemstva i tako dospjela u izolovanost. Odsustvo organizacije i čvršće povezanosti sa širokim masama vjernika pokazalo se sada naročito opasno, pa je CB ostala samo snaga tradicije, koja je bila nedovoljna da se održi pred iole jačim udarcem, a po zamahu katoličke akcije bilo je jasno da je samo pitanje kada će se takav udarac desiti.
Korišten izvor: Sima Ćirković – Istorija srednjovjekovne bosanske države str.286-287-288)
Komentariši