Među 819 spomenika kulture na listi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH nalaze se 164 nekropole sa stećcima. Rasijane su po cijeloj zemlji. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici uglavnom su “preživjeli” daleko od urbanih naselja. Zato se mnoga sela u BiH mogu pohvaliti da imaju nacionalne spomenike, a od prošle godine, kada su 22 nekropole upisane na listu UNESCO-a, žitelji nekih sela i da žive uz one svrstane u svjetsku baštinu.
Ali, nema u cijeloj Bosni takvog sela kao što su Donji Bakići, nadomak Olova. Mještani tog sela, koji su svoje prezime uklesali u njegov naziv, žive sa sedam spomenika kulture od državnog značaja. To je ono naselje koje nas dočeka pred gradićem Olovom kada putujemo iz Sarajeva na sjever. Bezbroj puta mnogi su kroz njega projurili magistralom koja ga polovi na dva dijela. Ali, malo ko je zastao da kroz sedam bakićkih dukata zaviri u dušu ovih ljudi.
Na samom kraju sela, od magistralnog puta Sarajevo – Tuzla odvaljuje se makadamski drum koji prividno nestaje u gustoj stoljetnoj šumi. Nad njim, do reklame za pilanu, stoje dvije table sa putokaznim strelicama: Olovski obelisk i Crkva Sv. Roka. To su dva najpoznatija bakićka spomenika. Pola kilometra dalje, makadamski put otvara zelenu udolinu sa barom, gotovo jezercetom, u pročelju. Na brdu iznad jezerceta smješten je dio Donjih Bakića, a na susjednom, donedavno, prije nego je porušena i na njenom mjestu izgrađena kuća, dominirala je šumarnica ili šumarski dom. Ovdje je svaka stopa natopljena legendom.
Do jezerceta je betonsko igralište iza kojeg počinje stoljetna crnogorična šuma. Tu, gdje iskoračuju najisturenije smrče i jele, nalazi se Izvor Sv. Roka. Vjeruje se da je Rokova voda čudotvorna. Njome, u augustu, kada se hodočasti Sv. Gospi Olovskoj, nalijevahu flaše svi koji posjećivahu obližnje ostatke crkve. Danas ih malo ko posjećuje. Ovdje Bakićani napajaju stoku, pa bosanskim koridama kruži priča kako su im bakovi uvijek među najboljima, jer piju ovu, dobrohotnu vodu. Mnogi će vam reći da im i prezime izvire iz riječi bak, kako se nekada govorilo za bika.
Obelisk
Krene li se pored izvora, nakon stotinjak metara uspona blatnjavim putem koji se gubi u šumi, dolazi se do obeliska okruženog gorostrasnim smrčama. Stručnjaci za stećke ovdje su ostajali bez daha. “Ovo je jedan od najljepših spomenika bosanskih”, uskliknuće Ćiro Truhelka 1889. u Glasniku Zemaljskog muzeja.
U monografiji Stećci – kataloško-topografski pregled diviće mu se i Šefik Bešlagić, a u onoj Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka Dubravko Lovrenović će zapisati: “Jedan od najzanimljivijih starih bosanskih spomenika.“
Od brdašceta zvanog Vlaškovac, sred kojeg se ukopao obelisk, duž ruba šume prostro se greben kojeg zovu Grebljice. Naziv mu je mogao biti izvučen iz riječi greben, ali i iz riječi greblje, odnosno groblje. Ovdje, u hladu drevnih borova, kojima je šuma stoljećima ranije zakoračila prema proplancima sa selom i jezercetom, kao nijemi svjedoci, vijekovima leže stećci.
Prekriveni su mahovinom, pozelenjeli, kao kakvi maskirani stražari, uočiti ih možeš tek kada im se približiš na korak. Ima ih 14, a najviše ih je u obliku sanduka. Tek tri su ukrašena, pa stručnjaci vjeruju da je ispod njih sahranjena bosanska sirotinja, sluge kakvog vlastelina, možda baš onog koji leži pod obeliskom.
Izvor Sv. Roka
Tek sa Grebljica otvara se pogled na cijelu udolinu sa izvorom Sv. Roka, kojeg ovdje zovu i Kamenica. Stručnjaci vjeruju da su okolo bili rudnici i naselje i da je sve ključalo od života. Svjedoče o tome ostaci nekoliko rudarskih okana u obliku rupa. Zbog toga su se rudari koji su ovdje vadili rudu zvali – rupari. Sami mještani rado se hvale kako im je selo starije od Olova. Tako kazaše Asif i Ramo Bakić – jedan traktorom izvlači trupce, a drugi s psom krenuo u šetnju. Uporište za svoju tvrdnju nalaze i u Crkvi Sv. Roka na brijegu Klis odmah do Grebljica. Ona je svetište i obilazili su je svi oni koji hodočastiše Gospi Olovskoj. Sred porušenog zidinja samuje neobičan oltar: dva stećka spojena postoljima.
Zidine crkve okružene su stećcima, nepravilno razbacanim, kao da je neki nesmotreni sijač, teturajući od umora, prošao ovuda, a iz vreće o ramenu ispadalo mu zrnevlje. Većina ih je gotovo potonula u zemlju. Može ih se izbrojati 24 i bogatije su ukrašeni od onih na Grebljicama. Najviše pažnje privlači sljemenjak sa rukom presavijenom u laktu. Podsjeća na kakvog ranjenog viteza koji se potiljkom oslonio o busen a laktom o zemlju i leži tako, gleda u nebo i čeka smrt.
Od Crkve Sv. Roka spušta se na zaravan zvanu Trgovište. Stranac koji je, kako pričaju mještani, kupio zemlju, srušio drvenu šumarnicu i umjesto nje izgradio kuću, ogradio je cijeli Podklis, kako se još zove ova zaravan. Onaj ko želi da dodirne dva velika stećka iza kuće, mora se pentrati preko bodljikave žice. Novi vlasnik ni stećke nije ostavio da „besposleni“ leže na njegovoj zemlji. Dobro su poslužili da se o njih oslone zahrđale željezne mreže, da ne bi, zlu ne trebalo, zarasle u travu.
Jedinstveni nišani
Odmah ispod Trgovišta, cio uski proplanak zauzela je pilana kroz koju se prolazi ka zaseoku Slavanj. Smješteno na narednom uzvišenju do kojeg šuma nije uspjela da se popne, dočekuje vas jedinstvenim nišanima kakve ćete rijetko vidjeti: visoki preko dva metra, sa turbanima, na bočnim stranama dva imaju uklesanu sablju, a četiri štap ili čomagu. Na samom početku starog mezarja kojeg mještani zovu “Svatosvko greblje“ tri još uvijek stoje uspravno. Jedan je, kao da se umorio od silnog stajanja, cijelom dužinom polegao po tlu, a dva su se naprosto prepolovila i glavama zaboli u zemlju. Ovo je bakićko dovište i ovdje se svake godine, početkom ljeta, okupljaju vjernici, pomole se i zatraži zdravlje, berićet i da ih mimoiđe svako zlo.
Cijelo mezarje bila je preuzela šuma, koju su mještani nekoliko dana ranije posjekli. Djed Izet Bakić, koji cijepa trupce od borova posječenih sa mezarja, priča kako je i četvrti nišan bio polegao po zemlji, pa su ga oni uspravili i salili mu betonsko postolje kako bi ga učvrstili. Ni on ne zna u čiju čast su isklesani, onoliki. Kazuje se da su šehidski.
Izetova kuća nalazi se u samom vrhu zaseoka, na glavici koju zovu Slava. Jedna je od pet izgrađenih oko najveće bakićke nekropole, sa 43 dobro očuvana stećka. Izet priča kako se na ovu glavicu prvi doselio njegov djed, i otad žive sa stećcima. Ne ophode se prema njima sa posebnom pažnjom, ali ih i ne diraju. Nikada, nikom nije palo na pamet da ih uzida u zid ili u temelje kuće. Okružili su ih torovima za ovce, prekrili sijenom ili naprosto nabacili preko njih grtalicu za snijeg.
Stećci su to! Za očekivati je da će, isto onako kako su preživjeli kroz stoljeća i vidjeli leđa svakojakim državama i svakakvoj vlasti, preturiti preko glave i bahatost današnjih vlastodržaca, koji ne pokazuje nikakvu brigu, ni za Bakiće, ni za njihovih sedam nacionalnih spomenika kulture.
Komentariši