Titova zlatna mladež 1969

Titova zlatna mladež 1969: Puše hašiš, tulumare…

“Zlatna omladina su mala djeca velikih roditelja. Djevojčice i mladići od 15 do 23 godina. Mladež koja želi ‘love do krova’, uspjeti u društvu linijom manjeg otpora, a ne na osnovu zalaganja, koja želi piti na tuđi račun i voziti ludo ulicama. Njihovo kretanje se može ograničiti na kafić-tulum-ples-kartanje-kino. To je zapravo veliki čopor u kojem je dvojica pravih prijatelja, a ostali samo znanci… To je mladež koja se svaki dan bezidejno i nezainteresirano pita ‘Kaj bumo delali danas?'”, piše u zanimljivom osvrtu na tu pojavu u društvu – Yugopapir iz1969. godine. Osvrt prenosimo u nastavku.

“Ovi mladi spavaju do jedanaest sati, zatim se prošeću do Trga Republike i u jednoj od kafeterija popiju kavicu. Na Zdencu života zadrže se sat-dva, stignu u svoj ‘hram slobode’, kafanu ‘Opera’.

Cijele dane i noći su vani, ali obavezno ručaju s tatom
Prosjede tako nekoliko sati, obično do 15 poslijepodne, a zatim odlaze kući na ručak, jer se tatica tada vraća s posla i nema smisla da bez svog ‘sineka’, ili ‘kćerkice’, ruča. Nisu dugo unutar tog zatvorskog, četvorozidnog prostora, navodi novinar.

U 17 sati već su ponovo vani i – kući se vraćaju kako ko i kako kada, ali najčešće zadnjim tramvajem.

Voze automobile Mini Cooper, Austin, MG, Triumph i slično, puše Kent, Pall Mall, Lucky Strike, a djevojke čitaju magazine Graziju, Elle i Bazar.

Mladići, objašnjavaju, pričaju o djevojkama, autima, muzici, nekad o politici i pomalo filozofiraju, a djevojke o momcima, modi, muzici i intimnim avanturama, zapravo o seksu. Djevojke sanjaju putovati po Zapadu, a momci o putu u Indiju.

Bilo je popularno studirati indologiju na Filozofskom fakultetu, ali u Indiju su primarno željeli zbog droge.

“Tamo se slobodno uživa i poslije se ‘haj’ osjećaš”, kazao je jedan.

Ne drogiraju se svi. Neki su samo pokušali i zatim odustali, a nekima je to, kako objašnjavaju, ušlo u krv.

“Nabavljamo je od stranaca, od bitnika… Veza nije ni potrebna. Oči narkomana dovoljno govore i one su najbolji posrednik pri sklapanju poznanstava s pravim ljudima. Pušimo hašiš, LSD rjeđe, jer se teže nabavlja. Kad nemamo, uzimamo one stvari koje su pronašli Beograđani. Pravimo i dinamit-koktele”, rekao je mladić Yugopapiru.

‘Ne predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena’
Kad im grad dosadi, autom ‘skoče’ u Zagorje. Vrlo moderno je krajem ’70-ih bilo ići u Sutlanske toplice.

Tamo je nekakva špilja, pa se kupamo. Kako? Goli, naravno. Kad je dobra ‘škvadra’, kaj se imaš sramiti.

Demokracija im se sviđa, a evo što bi ona značilo jednom od sugovornika – ‘da sjednem gdje mi se prohtije, recimo na sredinu ulice i da na mene nitko ne obraća pažnju’.

‘Da mi vladamo, bio bi mir, nitko se ni na koga ne bi osvrtao, sve bi bilo dopušteno, a to bi ipak bilo loše. Kod nas nema dinamike, a čovjek treba dinamiku, nama je dosadno, a i to je loše. Prema tome, ne predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena”, zaključuje iskreno drugi'”, piše Yugopapir