Osvajanjem Sirije i Egipta Arapi su podvrgli svojoj vlasti dugačak pojas sredozemne obale, s mnogo luka i mornarskog stanovništva. Arapi, koji su se dotada sukobljavali samo s bizantskim kopnenim vojskama, sada su se sukobili i s bizantskim flotama, pa ih je ponovno, premda kratkotrajno bizantsko zauzeće Aleksandrije s mora god. 645. rano opomenulo na značenje pomorske snage.
Oni su odmah reagirali. Za stvaranje muslimanske mornarice zaslužna su uglavnom dva čovjeka: kalif Muavija i namjesnik Egipta Abdulah ibn Sad ibn ebu Sarh. U Aleksandriji kao i u lukama na sirijskom primorju muslimani su opremili i popunili posadom ratne flote, koje su uskoro izvojštile jednako uvjerljive pobjede kao i muslimanska kopnena vojska. Prva velika pomorska bitka odigrala se g. 655., i kad je muslimanska flota od 200 brodova nanijela ubitačan poraz većoj bizantskoj floti u blizini anatolske obale.
Kad su Abasidi prebacili sjedište kalifata iz Sirije u Bagdad, središnja je vlada pomalo gubila interes za Sredozemlje, ali su nezavisni vladari Egipta i Sjeverne Afrike dugo održavali flote, koje su gospodarile Sredozemnim morem s kraja na kraj. Čujemo, da su fatimidski kalifi u Egiptu imali u neko vrijeme ništa manje nego pet tisuća pomorskih kapetana, koji su plovili u njihovoj službi.
U devetom je stoljeću sve veća muslimanska trgovačka mornarica međusobno povezivala luke na muslimanskoj sredozemnoj obali, a ujedno održavala vezu između tih i kršćanskih luka na sjeveru. Prvi ratni pohodi novostvorenih muslimanskih flota bili su upereni protiv bizantskih otokâ Cipra, Krete i Roda, koji su spadali među glavna uporišta bizantske mornarice u istočnom Sredozemlju.
Arapski historici kažu, da prvi kalifi nisu rado odobravali pohode preko mora, i navode, da je Omar bio zabranio svojim generalima da napreduju u bilo koje mjesto »kamo on ne može stići na svojoj devi«. I Godine 649. kalif Osman pomalo nerado dopusti Muaviji da izvrši prvi napad na Cipar. Poslije toga uslijedilo je kratkotrajno zauzeće Roda i Krete, a u razdoblju Omejida Arapi su znali da održe neko vrijeme jedan otok ili poluotok u samom Mramornom moru i da se njime služe kao pomorskim uporištem za kombinirani napad s mora i kopna na carsku prijestolnicu Konstantinopol.
Zauzeće istočnih otoka bilo je najvećim dijelom kratkotrajno i prolazno. Mnogo je značajniji bio arapski napad na Siciliju. Prve pohode na otok poveo je Muavija s Bliskog Istoka i iz libi je. Kasniji pohodi vršili su se ponajviše iz Tunisa, a ne s Istoka, a potpomoglo ih je zauzimanje otoka Pantellerije oko god. 700.
Prvi odlučni osvajački pokušaji zbili su se tek god. 740., kad je Habib ibn ebu Ubeide opsjedao Sirakuzu i iznuđivao danak, ali se morao okaniti tog pokušaj i vratiti se kući, da bi ugušio pobunu Berbera u Africi. Nakon nekog drugog napada god 752—753. uslijedilo je razdoblje nesigurnog mira, u kojem su bizantske vlasti na otoku potpisale nekoliko primirja sa sada nezavisnim muslimanskim vladarima u Tunisu.
Pravo osvajanje započelo je god. 825. Bizantski admiral Eufemije, smatrajući da mu prijeti carska kazna zbog nekog prijestupa, za koji nije znao u čemu se sastojao, pobunio se protiv cara i zauzeo otok. Kasnije, kad su ga porazile carske snage, odbjegao je sa svojim brodovima u Tunis i zatražio pomoć Zijadatalaha, aglabidskog vladara Tunisa, te je navaljivao na njega neka pohita i osvoji otok. Premda je tuniski vladar ponešto oklijevao, ipak je otposlao flotu od sedamdeset do sto brodova, koja je izvršila iskrcavanje kod Mazare, god. 827.
Nakon početnog brzog napredovanja napadači su pretrpjeli nekoliko poraza, te ih je iz njihovih teškoća izbavio samo neočekivani dolazak grupe pustolova iz Španjolske. Poslije toga se nastavilo napredovanje. Godine 831. muslimani su zauzeli Palermo, koji je postao i ostao prijestolnica otoka u čitavom razdoblju muslimanske vlasti i služio kao polazna točka za daljnje prodiranje. Rat između bizantskih i muslimanskih snaga nastavljao se na suhu i na moru, na otoku i na talijanskom kopnu, sve do god. 895—6., kad su Bizantinci potpisali mir, kojim su se ustvari odrekli Sicilije.
Muslimani su zaposjeli Mesinu oko 843. g., Castrogiovanni 859. i Sirakuzu 878. godine. U međuvremenu iskrcali su se i na kopno te su za neko vrijeme uspostavili posade u Bariju i Tarantu. Muslimanski su napadači ugrožavali Napulj, Rim pa čak i sjevernu Italiju, te su prisilili i jednog papu, da im dvije godine plaća danak. Od 882. do 915. muslimanska vojna naseobina u Guariglianu držala je u strahu Kampanju i južni Lacij. Vjerojatno su je poslali i uzdržavali sa Sicilije.
Sicilija pod muslimanskom vlašću bila je isprva kolonija Tunisa, uz koji bijaše vezana politički i administrativno. Kad su svrgnuti Aglabidi i zamijenili ih Fatimidi, vlast nad otokom prešla je na nove kalife. U početku je namjesnike otoka postavljala izravno vrhovna vlast ili su ih, u slučajevima nužde, birali velikaši Palerma.
Kad su se Fatimidi premjestili u Egipat godine 927., kontrola središnje vlasti je oslabila, i namjesništvo je prećutno postalo nasljedno, a prigrabila ga je loza Hasana ibnul Kalbija. Nasljedno namjesništvo Kalbida, koje se zadržalo do god. 1040., označuje vrhunac muslimanske moći i utjecaja na otoku. Putnik iz desetog stoljeća Ibn Hevkal našao je tri stotine mošeja samo u Palermu — to je rječit dokaz o opsežnosti muslimanskog prodiranja. Kasniji pisci govore nam o bogatom procvatu arapske kulture i književnosti, od koje se nažalost veoma malo sačuvalo.
Kalbidi su svrgnuti u građanskom ratu između sicilijanskih i afričkih muslimana, koji je učinio kraj jedinstvu otoka. Poslije kratkog vremenskog razdoblja, u kojem je i samim Palermom vladalo vijeće velikaša, a ostalim dijelom otoka mjesni knezovi, provalili su Normani, koji su u međuvremenu bili zaposjeli južnu Italiju, i osvojili su veći dio otoka.
U god. 1061. Roger I zauzeo je Mesinu te je već do g. 1091. podvrgao cijelu Siciliju osim manjih uporišta, koja su još držali muslimani. Pod normanskom vlašću, koja se održala do 1194., važan dio kulturne gradske klase iselio se u Sjevernu Afriku i Egipat. Arapi su na Siciliji primijenili uglavnom ista načela vladavine kao i u pokorenim zemljama na Istoku, te su izvršili važnu socijalnu promjenu u posjedu i raspodjeli i zemljišta. Mnoga sačuvana arapska imena mjesta pokazuju snagu arapske kolonizacije — mnoge arapske riječi u sicilijanskom dijalektu svjedoče o njihovu zanimanju za poljoprivredu.
Arapi su donijeli na Siciliju naranče, dudove, šećernu trsku, datulje i pamuk. Oni su proširivali obradu zemlje brižljivim navodnjavanjem, te još i danas mnoge česme na Siciliji, a osobito u Palermu, nose imena, koja se lako mogu prepoznati kao arapska. Gotovo svi spomenici arapske vladavine su iščezli, a knjige što su ih Arapi napisali na Siciliji, sačuvale, su se samo u odlomcima. Spisi najvećeg sicilijanskog arapskog pjesnika Ibn Hamdisa (umro 1132) doprli su do nas samo u španjolskim i sirskim prijepisima. Oni su nestali dijelom zbog kratkotrajnosti upotrebljenog materijala, dijelom zbog iseljavanja kulturnih klasa nakon normanskih osvajanja, a nadasve zbog razorne djelatnosti samih osvajača.
Ali Normani su se brzo prilagodili kulturi što su je zatekli na otoku. Arapski i muslimanski elementi na dvoru i u kulturi normanske Sicilije bili su mnogobrojni. Roger II (1130—1154), poznat kao »Poganin« zbog svoje naklonosti prema muslimanima, služio se arapskim četama i opsadnim inženjerima u svojim vojnama u južnoj Italiji kao i arapskim arhitektima za svoje građevine, koje su stvorile novi i karakteristični saracensko—normanski stil. Njegov veličanstveni krunidbeni plašt, satkan u kraljevskim radionicama tiraza u Palermu, nosi arapski natpis u kufijskom stilu i datum Hidžre 528. (to jest god. 1133—4).
On je zadržao čak i arapski običaj da se drže dvorski pjesnici koji slave vladara. Jedan kasniji muslimanski sastavljač antologije sačuvao je odlomke arapskih pjesama napisanih u pohvalu ovoga kralja i osuđuje pisce, što su se ponizili slaveći nevjernike: »Neka ih Bog strmoglavi u najžešću paklenu vatru.« Upravo je na Rogerovu dvoru napisao Idrizi, najveći arapski geograf, svoj monumentalni pregled geografije, koji je posvetio normanskom kralju i koji nam je poznat kao Kitab Rudžer — Knjiga Rogerova. U 1185. posjetio je otok španjolski muslimanski putnik Ibn Džubejr. On primjećuje, da kralj (Vilim II, 1166—1189) umije čitati i pisati arapski.
»Kralj se uvelike pouzdaje u muslimane i povjerava im svoje poslove, čak i one najvažnije; tako je nadstojnik njegove kuhinje musliman, kao i… njegovi veziri i komornici«. Putnik zapaža, da čak i kršćani u Palermu izgledaju i oblače se kao muslimani i da govore arapski. Normanski su kraljevi nastavili da kuju novac s arapskim natpisima i nadnevcima Hidžre, a u početku čak i s muslimanskom formulom. Mnoge su se službene knjige još uvijek vodile na arapskom, a među njima i knjige kraljevskog dvora.
Kasnije je pod švapskom dinastijom, što je došla poslije Normana, latinski postepeno zamijenio arapski u službenoj upotrebi, te posljednji arapski dokument na Siciliji potječe iz godine 1242. Ali arapska se kultura i dalje sačuvala i cvala pod vladom Fridriha II (1215—1250), ojačana njegovim trgovanjem s muslimanskim Istokom. Znakovi arapskog utjecaja vide se još i pod Manfredom (umro 1266), te su se u logoru Luceri, sicilijanskoj muslimanskoj koloniji što ju je na kopnu osnovao Fridrih II, još uvijek molile četiri kanonske molitve.
Ali stara je kultura izumirala, te je početkom četrnaestog stoljeća arapski jezik bio presahnuo na otoku, a Islam iskorijenjen iseljavanjem ili otpadništvom. Sicilija je — sve u svemu — igrala u prenošenju muslimanske kulture u Evropi manju ulogu, nego što bismo očekivali. Ona je najviše postigla u tom smislu za vlade Fridriha II, kad je niz prevodilaca, kršćana i Židova, preveo na latinski brojna arapska djela, kako originalna tako i ona prema grčkim tekstovima.
Među prevodiocima bio je Teodor, astrolog istočnjačkog porijekla, koji je preveo djela o higijeni i sokolarstvu, i čuveni Michael Scot, škotski čarobnjak i astrolog, koji je nakon izučavanja arapskog i židovskog jezika u Španjolskoj stupio u službu Fridriha II na Siciliji i ostao tamo sve do svoje smrti. Posljednji od sicilijanskih prevodilaca bio je židovski liječnik Feredž ibn Salim, koji je za anžuvinskog kralja Karla I (umro 1285) preveo na latinski veliko medicinsko djelo Razija, Razesa, kako su ga zvali na srednjovjekovnom zapadu.
Odlomak iz djela: Bernard Lewis, Arapi u povijesti, str. 53-55.
Komentariši