moderno doba

Moderno doba

Etiopija u doba Selasija

Jedna od rijetkih preostalih afri─Źkih dr┼żava, carevina Etiopija, postala je u razdoblju izme─Ĺu dva svjetska rata metom kolonijalnih ekspanzionisti─Źkih ciljeva fa┼íisti─Źke Italije. Koriste─çi superiornije naoru┼żanje, Italija ju je u krvavome ratu tijekom 1935. i 1936. godine porazila i okupirala. Danas poprili─Źno zaboravljeni – rat i okupacija koja je uslijedila, bili su ozna─Źeni masovnim ubojstvima i ratnim zlo─Źinima ┼íirokih razmjera. 20. vijek ove zemlje najvi┼íe je ozna─Źila vladavina Haila Selasija koji je bio posljednji vladar 225. po redu iz Salamonske dinastije. Njegova vladavina je ostala poznata po raznim reformama i naporima da ovu zemlju uvede u 20. vijek. Na ─Źelu zemlje bio je od 1930. do 1975. godine stim da je od italijanske invazije 1936. do 1942. godine proveo u egzilu u Engleskoj.

Etiopija na udaru italijanske ekspanzije
Benito Mussolini ve─ç postoje─çu ┼żelju za teritorijalnim ┼íirenjem poja─Źava retorikom tipi─Źnom za totalitarne re┼żime. Kako je njegov pokret (kasnije stranka) povezivala talijanski nacionalizam i tekovine anti─Źkoga rimskoga carstva, Mussolini je odlu─Źno svoju vanjsku politiku usmjeravao ka osnutku novoga, mo─çnoga rimskog carstva, te je smatrao cijelo Sredozemlje zonom talijanskih interesa, upravo u duhu tradicije rimskog carstva. Kao i Rimljani, nazivao ga je Mare Nostro, prema latinskom Mare Nostrum, odnosno ÔÇ×Na┼íe MoreÔÇť. Osim ┼íirenja na europskom teritoriju, Italija je mogla zapo─Źeti svoje podizanje ÔÇ×novoga rimskog carstvaÔÇť ┼íirenjem svojih ve─ç postoje─çih kolonija na Rogu Afrike.

Etiopija – cilj ekspanzije

Drevna afri─Źka dr┼żava Etiopija (ili Abesinija, kako je tada bila nazivana) bila je tridesetih godina XX. stolje─ça najbolji kandidat za ┼íirenje tog zami┼íljenog carstva. Ve─çina afri─Źkog kontinenta nalazila se pod vla┼í─çu drugih kolonijalnih sila, pa je bilo kakav poku┼íaj zauzimanja ne─Źijih kolonija mogao izazvati rat na koji Italija nije bila spremna. Etiopija je, uz Liberiju, bila posljednji dio Afrike kojeg nije kolonizirala neka strana sila. Etiopija je bila monarhija sa dugom tradicijom na ─Źijem ─Źelu se od 1930. godine nalazio negus (car) Haile Selassie, a jo┼í 1923. po┼ílo joj je za rukom postati ─Źlanicom Lige naroda.

Italija je od kraja XIX. st. imala interesa u tom podru─Ź- ju. Tada je zauzela Eritreju, obalni pojas uz Crveno more, sa lukama Asseb i Massawa. Italija je ovu koloniju uspostavila prvenstveno radi presti┼ża, odnosno da u─Ĺe u ÔÇ×klubÔÇť vode─çih europskih sila koje su ve─ç posjedovale kolonije. Uskoro se uvidjelo da bi na ┼ítetu susjedne Etiopije Italija mogla pro┼íiriti svoje kolonijalne posjede na obalama Crvenog mora. Taj prvi poku┼íaj osvajanja Etiopije zavr┼íio je poni┼żavaju─çim porazom u bici kod Adowe (Adue) 1896. godine, jedinim porazom jedne europske sile tijekom glavnoga vala kolonizacije Afrike. Svejedno, Italija je narednih desetlje─ça nastavila Etiopiju smatrati zonom svojeg utjecaja, neistra┼żenom ali i bogatom sirovinama i rudama. Uz to, okru┼żila ju je sa dvije strane: sa sjevera, iz Eritreje, i istoka, iz Talijanske Somalije. Tako─Ĺer, 1911. Italija je u┼íla i u Libiju u ratu protiv Osmanskog carstva, a njezinu je okupaciju dovr┼íila 1931., brutalnom represijom pobune lokalnoga stanovni┼ítva. Dakle, sada je glavni motiv koji je Italiju nagnao na novo ratovanje u Africi bio ponovno presti┼żne, ali i ideolo┼íke naravi.

Kako je fa┼íizam imao imperijalne sklonosti obnove slave i teritorija nekada┼ínjeg Rimskog carstva, i kako je Etiopija bila u stvari carstvo, osvajanjem iste Mussolini je Italiji mogao dati ÔÇ×imperijÔÇť. Trebala se vlastitome stanovni┼ítvu svijetu predstaviti navodna nadmo─ç fa┼íisti─Źke ideologije, te je bilo potrebno iskupiti Italiju od poni┼żavaju─çeg poraza kod Adowe, koja je do tada ostala ukorijenjena u talijanskoj kolektivnoj psihi. Ne treba zanemariti i ─Źinjenicu da su jednoj diktaturi potrebni stalni uspjesi kako bi se sa─Źuvala naklonost stanovni┼ítva, odnosno ubrzao proces fa┼íistizacije dru┼ítva. Uz argumente ekonomske naravi koje je vlada nametala Talijanima, bilo je i moralnih – kako ─çe tobo┼że Talijani ÔÇ×civiliziratiÔÇť barbarske Etiopljane. U tome se kontekstu spominjao i argument ukidanja ropstva.

Unato─Ź potpisivanju ugovora o me─Ĺusobnome prijateljstvu izme─Ĺu Italije i Etiopije 2. kolovoza 1928., fa┼íisti nastavljaju sa svojim subverzivnim planovima u ru┼íenju Haile Selassiea i raspar─Źavanju njegova carstva

Ve─ç 1932., smatraju─çi kako taj sporazum ÔÇ×nije polu─Źio nikakvoga pozitivnog plodaÔÇť, sastavljen je tzv. ÔÇ×Izvje┼ítaj o EtiopijiÔÇť (Relazione sullÔÇÖEtiopia), koji predla┼że kolonijalno ┼íirenje u Etiopiji. Mussolini svojim generalima nakon izdavanja ovoga dokumenta nare─Ĺuje provo─Ĺenje priprema za vojno osvajanje Etiopije. Glavni akter u budu─çem ratu trebao je imati tada u ┼íezdesetim godinama starosti general Emilio de Bono, fa┼íist dalla prima ora i kvadrumvir2, ┼íto bi dozvolilo tom ratu da bude pravi fa┼íisti─Źki vojni pohod i prikaz mo─çi. Italiji je jo┼í samo bio potreban povod za invaziju. Incident kod mjesta Wal Wal na neozna─Źenoj grani─Źnoj liniji izme─Ĺu Etiopije i Talijanske Somalije je bio dobrodo┼íao. Rije─Ź je o mjestu u Ogadenskoj pustinji prepunim izvorima koje su koristili lokalni nomadi. Te su izvore zauzele talijanske jedinice, a Haile Selassie je ispravno istaknuo da su oni zapravo bili na etiopskom teritoriju. Sukob sa talijanskim snagama od tog trenutka postao je neizbje┼żan. I doista, do sukoba u kojem je stradalo preko 100 ljudi je do┼ílo 5. prosinca 1934. Incident je poslu┼żio Mussoliniju da poja─Źa anti-etiopsku propagandu u Italiji i diplomatsku inicijativu izvan nje, te da odgovori veoma neugodnim ultimatumom etiopskom negusu, koji je uklju─Źivao nov─Źanu od┼ítetu i priznavanje talijanskog suvereniteta nad spornim podru─Źjem. U me─Ĺuvremenu, negus se po┼żalio pri Ligi naroda, tra┼że─çi po┼ítivanje njezinih na─Źela. Etiopljani su bili posebno ogor─Źeni ─Źinjenicom da se u ovom slu─Źaju Liga naroda nije dr┼żala svog na─Źela da se napad na jednog ─Źlana smatra napadom na sve ─Źlanove Lige. Britanci su neuspje┼íno poku┼íali posredovati u pregovorima. Francuzi su pak, u strahu da bi se Italija mogla pribli┼żiti Hitleru, sklopili niz sporazuma sa Mussolinijem kojima su zabranili uvoz oru┼żja u Etiopiju kroz svoju koloniju u D┼żibutiju.
Do zna─Źajnog pomaka u odnosima Italije i zapadnih saveznika dogodio se na sastanku u talijanskome mjestu Stresi izme─Ĺu 11. i 14. travnja, na kojemu se raspravljalo o rastu─çoj njema─Źkoj prijetnji i o stvaranju zajedni─Źkog fronta protiv mogu─çeg Anschlussa Austrije. U tom je razdoblju Italija bila spremna i vojno intervenirati u Austriji protiv njema─Ź- kog ┼íirenja. Pitanja oko Etiopije nisu bila dotaknuta u Stresi, te je britansku ┼íutnju i dotada┼ínje francusko odobravanje talijanskih ambicija Mussolini protuma─Źio kao dobiveno zeleno svijetlo za svoj osvaja─Źki rat u zamjenu za svoju podr┼íku oko Austrije.
Mussolinijeva se diplomatska inicijativa poklopila s tajnim pripremama za invaziju koji su trajali kroz cijelu 1935. godinu (Farrell, 2008: 291). On je bio siguran da Liga naroda, kojom su dominirale Velika Britanija i Francuska, ne─çe djelovati u slu─Źaju talijanskog napada na Etiopiju, kao ┼íto uostalom to nije u─Źinila u slu─Źaju neobjavljenog rata kojeg je 1931. pokrenuo Japan protiv Kine

Dana 2. listopada 1935., Mussolini je zapovjedio napad na Etiopiju te je tu vijest objavio pred gomilom u Rimu. Prema operacijskom planu, dvije divizije, koje su ─Źinila glavninu snaga pod zapovjedni┼ítvom mar┼íala de Bona, po─Źele su prelaziti iz kolonije Eritreje u Etiopiji kretav┼íi se sa nastupne linije ┼íiroke 70 km prema jugu, ka liniji Adigrat ÔÇô Enticcio – Adowa. Ve─ç prvog dana rata avioni 14. i 15. bombarderske eskadrile napale su Adigrat i Adowu, a u tom napadu sudjelovali su i Mussolinijevi sinovi Bruno i Vittorio, koji su upravljali dvama zrakoplovima tipa Caproni 101. Kada su talijanske trupe po─Źele prodirati, etiopskim je snagama zapovje─Ĺeno da se povuku sa granica kako bi se svijetu otkrila veli─Źina talijanske agresije i kako bi se rastegle opskrbne linije neprijatelja.

Svejedno, talijanski je prodor tekao prili─Źno sporo. Dana 6. listopada zauzet je simboli─Źki va┼żan grad Adowa, a sljede─çeg dana Liga naroda Italiju progla┼íava agresorom, a kada su Talijani ve─ç bili okupirali Makalle 18. studenoga, vode─çe su sile izglasale primjenu gospodarskih sankcija na Italiju. Sankcije ─çe se pokazati potpuno neu─Źinkovitima te ne─çe ote┼żati ili odu┼żiti talijansku invaziju, prvenstveno zbog toga ┼íto nisu bile obuhvatile zabranu izvoza nafte Italiji.4 ┼átovi┼íe, sankcije ─çe ujediniti Talijane i okupiti ih oko fa┼íisti─Źke vlade. Kad je Liga naroda pokrenula sankcije, kralj i kraljica su simboli─Źki donirali svoje vjen─Źano prstenje kako bi potakli sveop─çu kampanju sakupljanja zlata za potrebe ratovanja.

Dana 22. prosinca izvr┼íen je prvi od serije zra─Źnih napada bombama C.500.T, od kojih je svaka napunjena sa 212 kilograma iperita. Prvi ciljevi bile su napadne kolone Etiopljana koje su vr┼íile sve ve─çi pritisak na talijanske polo┼żaje, a kasnije se napadi ┼íire i sve vi┼íe u unutra┼ínjost Etiopije, s ciljem zastra┼íivanja stanovni┼ítva. Treba napomenuti da su zapovijedi o kori┼ítenju kemijskog oru┼żja dolazili direktno iz Rima ÔÇô od samoga Benita Mussolinija.

Italija je ve─ç zauze─çe Addis Abebe proslavila kao kraj rata, kada je uve─Źer 5. svibnja u Rimu, Mussolini odr┼żao govor pred mno┼ítvom s balkona Palazzo Venezia te proglasio pobjedu, uz euforiju ljudi izi┼ílih da ga ─Źuju na mnogo talijanskih trgova. Dana 9. svibnja zakazan je slu┼żbeni osnutak Carstva, s obzirom da je talijanski kralj Viktor Emanuel III. mogao slobodno biti progla┼íen etiopskim carem prema odluci velikoga fa┼íisti─Źkog vije─ça. Kralj je izrazio zahvalnost Mussoliniju nazvav┼íi ga vojnim genijem koji je pobijedio u ÔÇ×najve─çem kolonijalnom ratu u povijestiÔÇť (Mack Smith, 1994: 352). Po─Źetkom lipnja 1936. Etiopsko carstvo je i slu┼żbeno anektirano postoje─çim talijanskim kolonijama u regiji te je time stvorena Talijanska Isto─Źna Afrika – Africa Orientale ItalianaÔÇť, skra─çeno ÔÇ×AOIÔÇť. Tom je prigodom Mussolini eufori─Źno izjavio kako je Italija ÔÇ×kona─Źno dobila svoje carstvo. Fa┼íisti─Źko carstvoÔÇŽ carstvo miraÔÇŽ carstvo civilizacije i humanizmaÔÇť (Bosworth, 2009: 369). Interesantno je primijetiti kako je Etiopski rat poslu┼żio kao osobna promid┼żba mnogim fa┼íisti─Źkim gerarsima i uglednicima, koji su odlu─Źili u njemu osobno sudjelovati. Spomenuli smo dvojicu sinova Benita Mussolinija, Vittorija i Bruna, za upravlja─Źkim kontrolama bombardera tipa Caproni. Na isti je na─Źin ratovao i Mussolinijev zet i budu─çi ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano, koji je vodio bombardersku eskadrilu nazvanu ÔÇ×La DisperataÔÇť, prema jednoj skvadri iz ranijih razdoblja fa┼íizma. Spomenuli smo i glavnog tajnika PNF Achille Staracea, koji se priklju─Źio ratu u njegovim kasnijim fazama. Smatra se da je u sedam mjeseci invazije poginulo oko 4350 Talijana uz jo┼í oko 4500 askarija iz Eritreje, Somalije i Libije.

Broj poginulih Etiopljana veoma je teško procijeniti, ali pretpostavlja se da iznosi više od 300,000 mrtvih. Italija je objavila da je do prosinca 1936. Etiopija u potpunosti pacificirana i pod potpunom kontrolom kolonijalnih vlasti.
Me─Ĺutim, situacija na terenu je bila ne┼íto slo┼żenija. Talijani su u ve─çini slu─Źajeva boravili samo u svojim utvr─Ĺenim logorima i unutar ve─çih gradova, ┼íto je dovelo do stvaranja otpora u ruralnim krajevima. Logi─Źna posljedica vojne okupacije i uprave bilo je kori┼ítenje nehumanih metoda od strane talijanske vojske i fa┼íisti─Źke milicije prilikom obuzdavanja, ali i navodne prevencije raznih oblika otpora lokalnog stanovni┼ítva. Brutalna ka┼żnjavanja i smaknu─ça izvr┼íavana su nad pojedincima i cijelim zajednicama uklju─Źenim u protu-okupacijskim aktivnostima. Represija je uklju─Źivala i nagla┼íavanje rasne superiornosti Talijana nad domorocima, koji su dovedeni u status drugorazrednih stanovnika (Adejumobi, 2007: 78; Bosworth, 2009: 387). Aktivan otpor okupaciji vrlo je brzo zapo─Źeo, te je u velja─Źi do┼ílo do neuspjelog atentata na potkralja AOI Grazianija na jednome javnom skupu u Addis Abebi. Iako te┼íko ranjen, Graziani je pre┼żivio napad, a kolonijalne su snage pokrenule trodnevnu kampanju terora nad lokalnim zajednicama. Tisu─çe Etiopljana, uklju─Źuju─çi i ve─çinu inteligencije koja je u prija┼ínjim modernizacijskim projektima cara Hailea Selassiea bila poslana u izobrazbu na Zapad, bilo je smaknuto. Kasnije je potvr─Ĺeno da je Mussolini po─Źetkom invazije bio istaknuo potrebu da se likvidira taj mladi sloj educiran na Zapadu, sa ciljem sprje─Źavanja formiranja bilo kakvog pokreta otpora jednom kad bi Etiopija bila okupirana (Mack Smith, 1980: 82). Etiopska je Crkva, kao kohezivni element etiopskoga dru┼ítva, tako─Ĺer stradala u represiji fa┼íista. Mnogi su sve─çenici ubijeni i crkve uni┼ítene.
Kraj talijanske okupacije Etiopije

Kako je Italija u┼íla u Drugi svjetski rat na strani Hitlerove Njema─Źke objaviv┼íi rat Savezni─Źkim dr┼żavama u lipnju 1940., Britanci su ubrzo kreirali plan da se vojno djeluje na Rogu Afrike s ciljem suzbijanja opasnosti koja je prijetila njihovim kolonijama u regiji. Plan je bio osloboditi Britanski Somalilend, kojeg su Talijani osvojili u kolovozu 1940., i istjerati iste iz Etiopije. Caru Haileu Selassieu je bilo omogu─çeno ponovno zauzimanje etiopskog prijestolja savezni─Źkim osvajanjem Addis Abebe u svibnju 1941.

Uskoro ─çe Mussolini ostati bez svih kolonija, kao i vlasti u rujnu 1943, te vlastitog ┼żivota krajem travnja 1945. godine. Iako su fa┼íisti─Źki zlo─Źini u Etiopiji bili osu─Ĺivani diljem svijeta tijekom invazije, podjarmljivanje Etiopljana je od pri Ligi naroda pro┼ílo gotovo neopa┼żeno. Osude su se poja─Źale ulaskom Italije u Drugi svjetski rat 1940., ali su se ponovno sti┼íale nakon pada fa┼íizma i zbli┼żavanja Italije sa Saveznicima. Nitko od sudionika u talijanskoj invaziji i okupaciji, bilo da je rije─Ź o ─Źlanovima regularne vojske, ili o onima iz fa┼íisti─Źkih crnoko┼íulja┼íkih odreda, nije odgovarao pred ikakvim sudom za po─Źinjene zlo─Źine.
Povratak Selasija u Etiopiju

Vrativ┼íi se na vlast po─Źeo je obnavljati svoju ratom pogo─Ĺenu domovinu. Najve─ça postignu─ça su mu agrarna reforma (1942. – 1944.), emancipacija robova (1942.), te uspostava parlamenta.
Pari┼íka je konferencija 1946. godine nastojala odrediti sudbinu biv┼íih talijanskih kolonija. Za Libiju i talijansku Somalij u prona─Ĺeno je rje┼íenje, a pitanje statusa Eritreje ostavljeno je Orgonizaciji ujedinjenih naroda. Clanovi posebne komisije UN za Erilreju imali su razli─Źita mi┼íljenja: od prijedloga federacije s Etiopijom (SAD) do pune nezavisnosti (SSSR). Italija je smotrala da je njezina moralna du┼żnost zagovaraLi nezavisnost Erilreje, nakon ┼íto su je dobile i njezine druge kolonije. Rezolucijom Generalne skup┼ítine OUN 390A iz 1950. godine Eritreja je progla┼íena autonomnom jedini.
1955. izdaje reviziran Ustav, poku┼íavaju─çi tako pomaknuti dr┼żavu u 20. stolje─çe. Parlament je dobio odre─Ĺene, no opet ograni─Źene mo─çi, te je narod osje─çao da to nije dovoljno, te je Selasije 1960. nakon neuspjelog poku┼íaja svrgavanja s prijestolja obe─çao pove─çati napore ekonomskog razvoja i socijalne reforme.

Tijekom 1960-ih Selasije je postao sve vi┼íe zaokupiran vanjskim poslovima. 1963. je igrao glavnu ulogu u osnivanju Organizacije Afri─Źkog Jedinstva, i u sporu izme─Ĺu Somalije i Etiopije koji su se bili pretvorili u oru┼żane sukobe. U o┼żujku 1964. dogovoreno je primirje. Po─Źetkom 1970. bio je posrednik u sporu izme─Ĺu Senegala i Gvineje, Tanzanije i Ugande, te Ju┼żnog i Sjevernog Sudana. Bave─çi se problemima drugih zemalja, ignorirao je probleme vlastite dr┼żave: velika nejednakost u podjeli dobara, ruralna nerazvijenost, cvjetaju─ça korupcija na svim razinama vlasti, rastu─ça inflacija, nezaposlenost i te┼íka su┼ía i glad koja je pogodila sjever zemlje (1972. – 1975.) doveli su zemlju do velikih potresa. Sve je otpo─Źelo studentskim, radni─Źkim i vojni─Źkim ┼ítrajkovima i demonstracijama 1974. koji su kulminirali 12. rujna 1974. kada su oru┼żane snage (Derg) svrgnule Selasija s prijestolja (etiopska revolucija 1974.). U o┼żujku 1975. monarhija je ukinuta, a Etiopija postaje republikom. 27. kolovoza 1975. Haile Selassie I. umire.

Etiopski je rat 1935-36. bio posljednji osvaja─Źki kolonijalni rat i, mo┼żemo re─çi, anakronisti─Źan – s obzirom da je prisvajanje kolonija bilo odavno zavr┼íilo, a mnoga su se kolonijalna carstva ve─ç po─Źela uru┼íavati. Me─Ĺutim, sa stotinama tisu─ça ┼żrtava etiopskih branitelja i civila, bio je i jedan od najkrvavijih. Jedna dr┼żava sa totalitarnom ideologijom na vlasti, osim agresivne unutarnje, pokazala je i jo┼í agresivnije lice u svojoj vanjskoj politiku. Tako je fa┼íizam sa Mussolinijem na ─Źelu odlu─Źio pro┼íiriti Italiju i podi─çi je u rang vode─çe europske (ako ne i svjetske) sile, te napraviti politi─Źku promid┼żbu o navodnoj superiornosti i uspje┼ínosti fa┼íisti─Źke ideologije. Selasije je u 20. vijeku u historiji Etiopije bio svakako najzna─Źajnija li─Źnost ali i istaknuta politi─Źka figura afri─Źkog kontinenta. Njegove reforme i napori su dobroj mjeri ostavili veliki trag. Kao car Etiopije imao je titulu negusa nagast, koja je ozna─Źavala kralja kraljeva. O sebi Haile Selasije govorio je u mno┼żini, i pri neformalnom razgovoru. Na carskom je prijestolju nominalno ostao sve do 1974. tj. tijekom 44 godine, no ve─ç 1936. Talijani su osvojili etiopski teritorij, a Haile Selasije morao je privremeno oti─çi u egzil. Tada┼ínji talijanski kralj Viktor Emanuel III. progla┼íen carem Etiopije, premda mu svjetske dr┼żave nisu priznavale taj naslov. Haile Selasije vratio se pet godina kasnije (1941.) iz egzila i ponovno je zavladao Etiopijom nakon protjerivanja Talijana. Vladao je zatim sve dok ga politi─Źki protivnici nisu svrgnuli u pu─Źu 1974. godine.

Izvori:
Farrell, Nicholas, 2008. Mussolini ÔÇô Novi ┼żivot, Naklada Ljevak, Zagreb
Del Boca, Angelo, 2010. Guerra dÔÇÖEtiopia. LÔÇÖultima impresa del colonialismo, Longanesi, Milano
David Orlovi─ç, Politi─Źka Misao, Bojno Polje Etiopija
Adejumobi, Saheed A., 2007. The History of Ethiopia,: Greenwood Press, Westport ÔÇô London
Politi─Źka misao, Etiopija: unitarizam, separatizam, autonomija, 1985