Stanovnici Mekke
Većina mekkelija su melanholičnog raspoloženja i nisu društveni. Teški su u trgovini, pa tako, na primjer, ako kaže da nešto košta „deset guruša“, ti ćeš se vjerovatno namjeravati cjenkati i reći ćeš „osam guruša“, ali oni odmah povećavaju na „petnaest“, ako kažeš „devet“, sljedeća cijena je „dvadeset“, tako da je cjenkanje sa njima besplodan pokušaj i bolje je pristati na prvu cijenu, ako nešto namjeravate kupiti.
Doista, oni su prava gospoda i čisti potomci iz loze Poslanika ﷺ. Međutim zbog svoje pobune u toku vladavine egipatskog sultana Kajtbeja (1468-96), sultan je iznenada napao Mekku sa 12.000 konjanika i okovao u lance, a zatim prognao „šerife iz Mekke“, ostavljajući ih samo sedam u Mekki. (op. prev. šerifima se nazivaju potomci Poslanika ﷺ iz loze Hasana, r.a.) Pored izgnanstva, zabranio im je da nose zelene turbane, i sada nose samo bijele. Kasnije su se mnogi od njih ponovo vratili u Mekku, ali niko više ne nosi zeleni turban. Što se tiče ostatka odjeće, koriste sjajnu indijsku svilu, obične bijele košulje s vezom i još neke manje poznate materijale. Uz to, nose i ogrtače raznih materijala i boja, a bijeli turbani i s prednje i sa zadnje strane imaju završetke, koji vise dužine lakta. Neki nose kašmirski i lahorski pamuk. Razlog je taj što šerifi od uglednika i vladara iz tog dijela svijeta dobijaju mnoštvo poklona, dok od Osmanlija najviše dobijaju pšenicu.
Mekkelije nikada ne nose pantalone, već „vrećaste hlače“ i beddavi košulje. Od obuće najčešće nose čerkeske plitke cipele i papuče. Kašmirski šal oko vrata je modni detalj. Stavljaju surmu na oči, kanom boje svoju bradu, pa čak i ruke i stopala, jer je to sunnet Allahova Poslanika.
Nikada ne jedu masnu hranu, već samo kafu i tvrdi hljeb, grah, masline, datule, slatkiše, šerbe, pilav i supe. Veoma su čvrsti i žive umjeren život, zbog toga su veoma zdravi. Toliko su zdravi da u Mekki nema uopće liječnika.
U Mekki su 100% šafijskog mezheba. (prazan tekst…) zovu se zejdije i praktikuju mut’a brak. Privremen brak koji sklapaju na kraći period, a na kraju tog braka, plate određenu svotu novca i „svako svojim putem“. Mekkelije se izruguju tome i nisam vidio da se to praktikuje u današnjem vremenu, jer su stanovnici Mekke uglednici čiste vjere.
Na drugoj strani, ne vole Turke koji borave u Mekki, dok, Turci koji žive u Medini, osjećaju se veoma prijatno, jer u Medini, „šerifi“ teško da imaju bilo kakav utjecaj.
Žene u Mekki su prave dame
Žene u Mekki su poznate po svojoj ljepoti i gracioznosti. Bajkovitih lica, „anđeoskog izgleda“, poput mjeseca u punom sjaju, poput vrtnih paunova i jarebica koje poskakuju. Čiste djevice i gospođice o kojima Kur’an govori: „…ženite se onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri.“ (Kur’an, 4:3) One su izvor i porijeklo čovječanstva. Nose finu tkaninu i ukrašene su nakitom od glave do pete. Na glavi nose kape od zlata i srebra, prekrivene crnom svilom, a lice prekrivaju svilenim velom, raznih boja, tako da se vide samo „oči gazele“ zakrivljene i ukrašene surmom. Prikladno su pokrivene.
Ali, također, postoje i etiopske robinje, zapravo, pjevačice, žutosmeđe boje, poput ambera, od koje(g) srce zatreperi. Neke plešu javno u kahveđinicama. One su ponos Arapa i ne osjećaju nikakvu sramotu. Sve nose svijetloplave čarape i plave papuče. Ako žena prođe pored čovjeka, mozak mu se pomuti od raznih mirisa miska, ambera i cibeta.
Jednog dana kad sam krenuo da posjetim mezar Sufjana Es-Sevrija (učenjaka ranog islama, umro 778. godine) zapao sam u gomilu žena, Ispostavilo se da je to bilo vjenčanje, a jedna od djevojaka bila je u zlatnim rukavicama. Čak i na udaljenosti od deset koraka bio sam ošamućen njenim mirisom. Više od 500 dječaka pratilo je ceremoniju blagosiljajući i uzvikujući: Amin, amin!
Nemaju afiniteta prema nauci
Budući da su mekkelije melanholične, bezvoljne i teške ćudi, nisu mnogo zainteresovani za učenje. Svi su trgovci, a studiranjem hadisa i učenjem Kur’ana uglavnom se bave Egipćani. U Mekki se još izučavanjem znanosti bave Turci, dok stanovnici Mekke nisu vični tome.
Još jedna odlika mekkelija je poslušnost ženi ili ženama. Skloni su da, sve što im zapovjede, to i učine. U tom smislu, ljudi su poput krila ženinih. Teško ćete naći Mekkeliju koji se ističe po hrabrosti. Znaju se lijepo obući, staviti kanu na noge i brade, i ići od kahveđinice do kahveđinice, a zatim kući sa šoljicom kahve u jednoj ruci i keksom u drugoj, gdje će nastaviti drijemati na jastuku ispijajući kahvu i grickajući keks.
Za hranu i piće potpuno se oslanjaju na pijacu. Obzirom da su „papučari“, žene ništa ne kuhaju u kućama, „teške su“ i spore i rijetko da šta rade, ne peru veš, niti rade ostale kućanske poslove. Sve što im treba, nabavljaju na pijaci.
Veoma su ekstravaganti ljudi, i obzirom da uživaju veliko bogatstvo, najčešće troše na odjeću i namještaj. I tako je već generacijama.
“Moj cilj i ovo što bilježim, nije prigovaranje na bilo koji način, ne daj Bože” – navodi Evlija Čelebija, “nego sam zabilježio samo činjenice”.
Odlomak iz djela: Robert Dankoff; Sooynog Kim, An Ottoman Traveler – Selection From the „Book of Travels of Evliya Çelebi“, Eland, London, 2011., str. 344-346.
Komentariši