novi-vijek

Novi vijek

Ilirski pokret: Prva ideja koja je trebala ujediniti ove prostore

U prvoj polovini XIX stoljeća kod Hrvata se javio pokret poznat podnazivom ilirski pokret. Tako je nazvan jer su njegovi nosioci smatrali da svi južnoslavenski narodi potiču od Ilira. Osnovne zamisli pristalica tog pokreta bile su ujedinjenje svih pokrajina u Hrvatskoj, pridobijanje Južnih Slavena i njihovo okupljanje u jednu kulturnu i državnu cjelinu. Počeo je kao kulturno-prosvjetni, da bi kasnije istakao nacionalne i političke ciljeve, a završio kao hrvatski nacionalni pokret.

Prva razmišljanja o stvaranju zajedničke države Južnih Slavena javila su se u doba ilirskog pokreta na području hrvatskih zemalja, kada je proklamovana misao o njihovoj jezičkoj i kulturnoj srodnosti. Hrvatski preporod s kraja XVIII stoljeća proizašao je iz otpora mađarskom nacionalizmu. Naime, kada je Austrija zbog revolucija 30-ih godina XIX stoljeća, u Italiji, Belgiji i Poljskoj morala popustiti pred agresivnim mađarskim nacionalizmom, u hrvatskim zemaljama je mađarski jezik postao službeni.

Na taj asimilacionizam, Hrvati su odgovorili borbom ne samo za narodni jezik, nego i za kulturno objedinjavanje svih južnoslavenskih naroda. Smatrali su da će se mađarskom nacionalizmu lakše oduprijeti ukoliko za ilirsku ideju zainteresuju ostale Južne Slavene, a pogotovo Srbe. Na ovaj način je koncepcija ilirizma neminovno podrazumijevala i teritorijalnu homogenizaciju hrvatskih zemalja.

Hrvatski nacionalni preporod nosili su srednje plemstvo, građanstvo i niže sveštenstvo, predvođeni Ljudevitom Gajem (1809-1872). Pod uticajem Jana Kolara i Pavela Šafarika (tada profesora u srpskoj gimnaziji u Novom Sadu), on je svoje dotadašnje poglede na slavensku uzajamnost revidirao i potpuno izgradio. Po povratku iz Pešte, 1831. Gaj je stupio u kontakt sa Antom Mažuranićem, Jankom Draškovićem i drugima, te 1835. počeo izdavati „Novine horvatske“ sa književnim prilogom „Danica horvatska“.

Prvi brojevi objavljivani su na kajkavskom, a od 1836. godine list je izlazio na štokavskom narječju. Na početku, dok se još razmišljalo o ideološkom kursu, pa i samom nazivu pokreta, preovladala su određena velikohrvatska stanovišta. Pod uticajem ovakvih tendencija, Gaj je tada među „Horvate stare hrvatske srednjovjekovne države“ ubrajao i Slovence.

No, takva promišljanja su bila ubrzo zamijenjena sveslavenskim kursom za koji se smatralo da je učinkovitiji, jer nije izražavao zasebno južnoslavensko ime. Tako su, nastupajući vrlo samouvjereno, hrvatski preporoditelji obznanili da svi Južni Slaveni potiču od drevnih Ilira, te da se jedino ilirsko ime može smatrati opravdanim. U skladu s tim, promijenjen je i pristup u kojem se, na novim ideološkim postavkama, tvrdilo da su „Horvati i Slavonci samo dio velikog naroda ilirskog, kao što je opet narod ilirski čast velikog naroda slavjanskog“.

Ipak, ilirska ideja nije bila autohtona, jer su se njeni ideolozi u postupku preuzimanja ilirskog imena rukovodili njemačkim primjerom. Naime, upravo je u ovo vrijeme na području srednje Europe aktuelizovano pitanje njemačkog ujedinjenja pod vodstvom Pruske, koja je integralnu ideološku koncepciju uzimala iz spoznaja o germanskom etničkom porijeklu svih Nijemaca. Kod iliraca je težište, u pogledu izgradnje jedinstvene nacionalne kulture i svijesti, bilo stavljeno na misao o zajedničkom jeziku.

No, ta se jezička postavka ubrzo pokazala kao vrlo složena i komplikovana, ne samo zbog evidentnih jezičkih razlika među Južnim Slavenima, nego i zbog činjenice da su i sami Hrvati bili podijeljeni na tri prilično divergentne dijalekatske oblasti od kojih je svaka imala svoju književnu tradiciju. Međutim, odbacujući činjenicu da su ove dijalekatske različitosti nepremostive, ilirci su nastavili afirmisati jezičku integraciju.

Grof Janko Drašković je bio uvjeren da je ključ južnoslavenskog rješenja u štokavskom narječju. Prema njegovim promišljanjima, ilirci su samo trebali uvjeriti kajkavske i čakavske Hrvate da prihvate „punije narječje“, odnosno štokavicu, koja bi, kako se smatralo, mogla biti prihvaćena od srpske strane, ali i od svih ostalih Južnih Slavena. Inače, Janko Drašković je autor prvog političkog traktata iliraca na štokavskom narječju pod nazivom Disertacija.

Disertacija sadržava politički smisaoilirskog pokreta prema kojem će Hrvati uvijek bitipodložni Mađarima ukoliko im ne suprotstave političku ideju slavenske uzajamnosti, odnosno, ukoliko ne stvore kompaktan državni organizam, tzv. Veliku Iliriju, koja bi obuhvatila Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu Krajinu, Bosnu, Kranjsku, Korušku i Štajersku.

Na čelu te države bio bi ban izabran po narodnoj volji, dok bi službeni jezik bio ilirički, odnosno, narodni sa štokavskim narječjem. Odbacujući misao o nastanku nekog novog narječja među Južnim Slavenima, koji bi, eventualno, bio kompilacija svih ostalih postojećih književnih jezika, ilirci su smatrali da bi modifikovana štokavština, prožeta elementima kajkavskog naslijeđa, mogla pomiriti srpsko-hrvatske antagonizme. Iz navedenog se može uvidjeti da su ilirci težište svoje nacionalne ideologije stavili na jezik, koji su odredili kao ključnu vezu svih južnoslavenskih naroda.

Također, svojim djelovanjem ilirci su podstakli stvaranje južnoslavenske političke misli. Godine 1838. javljaju se čitaonice u Varaždinu, Karlovcu i Zagrebu. Iz Zagrebačke čitaonice izrasla je „Matica ilirska“ 1842. koja je kasnije nazvana „Matica hrvatska“.

U procesu nacionalizacije hrvatske kulture, ključnu ulogu imala je „Matica ilirska“ koja je izdavala časopis Kolo i Neven. Pod uticajem iliraca 1841. u Hrvatskoj je nastala Ilirska stranka, koja je trebala predstavljati protutežu ranije formiranoj Horvatsko-vugerskoj stranci, tzv. mađaronima, odnosno promađarski nastrojenim hrvatskim plemićima.

Međutim, zbogbojazni da bi ilirska ideja mogla predstavljati put u stvaranje zasebne teritorijalne jedinice Južnih Slavena unutar Monarhije, bečka vlada je odlučila da je suspenduje. Na taj način Austrija je učinila direktan ustupak Mađarima i omogućila jačanje mađarskog nacionalizma. Zbog zabrane, stranka je 1843. promijenila ime u Narodna stranka. Mađaroni i Narodnjaci su do 1848. vodili političku borbu za kulturni i politički uticaj nahrvatskom prostoru. Kasnije je, 1845, dozvoljena upotreba ilirskog imena, ali isključivo u oblasti kulture, jezika i književnosti.

Mađarski sabor je 1847. donio Osnovu o mađarkom jeziku i narodnosti – odluku koja je ciljala na mađarizaciju hrvatsko-slavonskog prostora, te pretvaranje tih zemalja u integralni dio Kraljevine Mađarske, bez ikakvih posebnih statusa (bana, sabora i dr.).

Narodnjaci su aktivno radili da hrvatski sabor ne prihvati odluku mađarskog sabora –i utome su uspjeli. Krajem 1847. godine hrvatski sabor donosi odluku da službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji bude hrvatski. Ipak, zbog nesuglasica unutar pokreta, ali i izostanka podrške iz Srbije, ilirska ideja je ugašena 1849. godine, ali je do tada ipak postigla značajne uspjehe na polju prosvjetnog rada u Hrvatskoj.

U Dalmaciji, gdje je gradski svijet upotrebljavao italijanski jezik, ilirizam je odigrao značajnu ulogu. Iako se govorilo da je Dalmacija područje na kojem se „govori italijanski, zapovijeda njemački i sluša slavenski“, jezičke reforme su, ipak, naišle na odjek.

Tako ješibenski trgovac Božidar Petranović 1835. godine počeo objavljivati časopis Srpsko-dalmatinski almanah (kasnije Srpsko-dalmatinski magazin). Ilirske ideje se, sredinom XIX stoljeću javljaju i u Bosni, prije svega kao kulturni pokret. Njegovi nosioci bili su bosanski franjevački sveštenici. Oni su dali snažan doprinos na kulturnom i prosvjetnom planu (Martin Nedić, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić i Marijan Šunjić).

Petnaestak godina nakon Garašaninovog Načertanija u Hrvatskoj su Ante Starčević (1823-1896) i Eugen Kvaternik (1825-1871) formulisali osnovne crte velikohrvatske ideje pri čemu im je polazište bio ilirski pokret predmartovskog perioda (prije martovskih revolucija 1848), tj. ideja o kulturnom i duhovnom jedinstvu Južnih Slavena.

Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina XIX stoljeća Starčević koncipira svoj nacionalni program sa posve drugačijim težištem i polaznim tačkama. Stvara velikohrvatski program s ekskluzivnim panhrvatskim elementima u središtu kojeg je uspostavljanje proširene hrvatske nacionalne države na temeljima „samostalnosti i jednakopravnosti.“

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *