Tito je srednjeg rasta i pomno obrijan. Lice mu je bilo opaljeno od sunca, a kosa čeličnosive boje. Usta su mu veoma čvrsta, a oči živahne i plave.(…) Pitao sam se kakav će dojam na mene ostaviti taj čovjek kad ga usporedim s komunistima koje sam susretao u Rusiji? (…) Jedno mi je odmah upalo u oči: spremnost da svako pitanje razmotri sa svih strana i da odmah – ako je potrebno – donese o tome odluku. Činilo mi se da je posve siguran u sebe. Taj je čovjek starješina, a ne podređeni. Za mene je to bilo nešto posve novo – u jednom komunistu otkriti toliku sigurnost i samostalnost.
Razgovor Fitzroya MacLeana s Titom u partizanskom Beogradu 1944.
Tom zgodom obavijestio sam Tita kakvu je srdžbu izazvao kod saveznika njegov potajni odlazak s Visa. (…) Rekao sam Titu da je g. Churchilla veoma uvrijedilo kako je on otišao. Također sam ga obavijestio o nerazumnom ponašanju nekih njegovih podređenih i o trvenjima i bezbrojnim sitnijim poteškoćama do kojih je došlo u vrijeme njegova izbivanja. Jasno se vidjelo da ga je to iskreno ražalostilo. Rekao mi je kako mu je žao što čuje da su se njegovi podređeni nerazumno ponašali prema nama, ali je dodao da će se sve to odmah ispraviti. (…) Odvratio sam da mi je to drago. “Međutim”, dodao sam, “meni se čini da vi ne uviđate kako je glavni uzrok svemu tome bio vaš nestanak i činjenica da nam uopće niste rekli kamo idete”. Ali Tito ili ovo nije mogao ili nije htio shvatiti, nego je nedužno govorio: “Nedavno je g. Churchill otišao u Quebec da se tamo sastane s predsjednikom Roosevel tom, ali sam o tome saznao tek kad se ota-mo vratio. Međutim, ja se zbog toga nisam razljutio.”